Kako su ubili istaknutog Bošnjaka-Mehmeda Spahu (opis) !

IZVOR: Husnija Kamberović “Mehmed Spaho (1883-1939) Politička biografija”
Sarajevo, 2009.

List Pravda je 29. juna na naslovnici donio vijest da je Mehmed Spaho umro 29. juna 1939. u 9:30 sati. Vijest o nagloj smrti dr. Mehmeda Spahe proširila se po Beogradu munjevitom brzinom, a ubrzo se za tragični slučaj saznalo u cijeloj zemlji.

«Pored mrtvog tijela velikog rahmetlije nalaze se stalno narodni poslanici gg. Asim Šeremet i Bećir-beg Đonlagić, te lični sekretar g. Meho H. Hasanović». Novine dalje konstatiraju kako su dr. Spahu sa stanice u Sarajevu put Beograda ispratili sin Zijah, koji je tih dana položio maturu na gimnaziji, sin Avdo, te kćerka Emina. Bili su također senator Uzeir-aga H. Hasanović, v. d. gradonačelnika Muhamed Zlatar, direktor Šerijatske gimnazije Husejn Alić, šura Ibrahim Šahinagić i drugi.

Vijest o smrti u Sarajevo je stigla nekoliko minuta prije deset sati. U Kraljevskoj banskoj upravi je odlučeno da pomoćnik bana Ejub Ademović tu vijest saopći Fehimu Spahi. Ademović je u društvu sa direktorom Vakufa Hazimom Muftićem krenuo u Faletiće, gdje se odmarao Fehim Spaho. Kada je čuo vijest, Fehim se sa svojom suprugom uputio u grad «u kuću svoje obudovjele snahe, gdje se zadržao.

Tu se iskupila i ostala rodbina velikog merhuma». Navodi se da je u to vrijeme u Sarajevu bilo malo saradnika dr. Mehmeda Spahe, ali su se svi na vijest o smrti vratili u grad. «U čaršiji, gdje se bilo iskupilo veliko mnoštvo svijeta, naročito su se tražili detalji o teškom događaju u radnji senatora Uzeir-age H. Hasanovića, koji je bio obaviješten o detaljima po svom sinu g. Mehi H. Hasanoviću».

Nekoliko verzija o smrti Na večer, 28. juna, Spaho je iz Sarajeva krenuo u Beograd, gdje je stigao 29. juna u 7:25 i odmah krenuo u svoj apartman u hotelu «Srpski kralj» na Kalemegdanu. Postoje različite verzije šta se desilo to jutro. Prema zvaničnoj verziji, Spaho je umro u sobi i zatečen je na krevetu gdje je pao na putu prema kupatilu, a prema verziji koju je kasnije ispričao Sakib Đulabić, Spaho je umro u kupatilu «sa priljubljenom rukom i tijelom uz vodovodnu cijev».

Đulabić, koji je bio sekretar u Spahinom kabinetu, piše: «Knez Pavle uputio je dr. Spahi poziv na audijenciju kad se nalazio u Sarajevu. Stigao je i odsjeo rano izjutra u svom apartmanu hotela ‘Srpski kralj’ na Kalemegdanu u Beogradu.

Sa njim je bio lični sekretar koji ga je pratio na putu, Mehmed (Mešak) Hadžihasanović, sin uglednog sarajevskog trgovca i tadašnjeg senatora Uzeir-age Hadžihasanovića. Spremajući odijelo za audijenciju, Mešak je čuo vrisak iz kupatila apartmana, jurnuo u kupatilo, našao mrtvog dr. Spahu priljubljenog rukom i tijelom uz vodovodnu slavinu. Istrčao je na hodnik u kome je zatekao šefa beogradske policije Dragog Jovanovića.

Mešak je vriskao vičući: ?Ubiše ga, j(…) im srpsku majku’. Šef policije je iz Spahinog apartmana nazvao Meškovog oca Uzeir-agu, saopćio mu da je dr. Spaho umro i obavijestio o Meškovim ‘ispadima’. Uzeir-aga je istovremeno nazvao sina i rekao mu da do susreta s njim nikome ne govori ni riječi o uzrocima Spahine smrti.

Dr. Džafer Kulenović je odmah zasjeo u Spahinu fotelju. Tako je izgubio život čovjek kome su gotovo svi Muslimani nepokolebljivo vjerovali. (…) Dr. Mehmed Spaho je umro kao gazija».List Pravdaje 29. juna na naslovnici objavio da je toga dana umro Mehmed Spaho: «Jutros u 7:30 sati doputovao je višegradskim vozom na beogradsku stanicu (…) dr. Mehmed Spaho, ministar saobraćaja. Na stanici dočekali su ga ministar bez portfelja dr. Džafer Kulenović, generalni direktor željeznica g. Nikola Đurić, šef kabineta g. Vlasta Kostić, narodni poslanik g. Miša Atanasijević i još neke ličnosti.

Pošto se srdačno pozdravio sa svim prisutnim (…) dr. Spaho, u pratnji svog ličnog sekretara Mehe H. Hasanovića, sjeo je u auto i odvezao se u hotel Srpski Kralj, u kojem stanuje već četiri godine. Kada je došao u hotel i malo se raskomotio, sjeo je za pisaći sto da pregleda neka pisma, koja su stigla za vrijeme njegove odsutnosti, a koja mu je predočio lični sekretar g. H. Hasanović. U to se telefonom javio šef kabineta g. Vlasta Kostić da saopći da je (…) pozvan na policijsku proslavu. (…) Dr. Spaho odgovorio je da je preopterećen poslom i da na proslavu ne može ići, ali da će odmah doći u kabinet.

Uzeo je nešto da piše. U to se odjednom uhvatio za srce i klonuo sa stolice. Lični sekretar H. Hasanović odmah je priskočio da ga pridrži, ali je već bilo prekasno. Odmah su obaviješteni ljekari, ali oni nisu mogli (ništa drugo učiniti) nego da konstatuju smrt.»

Kasnije je nastalo uvjerenje da je ubijen. Oni koji vjeruju u ubistvo, navode da je glavni naručitelj bio knez Pavle, koji je smatrao da je Spaho prepreka za sporazum Cvetković-Maček o podjeli Bosne i Hercegovine.234 Dopisnik istanbulskog lista «Džumhurijet», Mehmed Sulejmanpašić, objavio je 5. jula 1939. sumnju da je Spaho otrovan, argumentirajući to i stavom šefa beogradske policije Dragog Jovanovića, koji je čitavo vrijeme bio u sobi sa Spahinim tijelom, istjerujući svakog «koji se zadržavao više od pola minute».

Krajem 20. stoljeća ova teza o ubojstvu dr. Mehmeda Spahe dostigla je svoju kulminaciju, što je bilo posebno medijski promovirano. List Oslobođenje 1997. je objavio dugi feljton Mustafe Resulovića o ubojstvu.235 Resulović je glavni razlog za Spahino ubistvo vidio u njegovom odbijanju da se dopusti podjela Bosne i Hercegovine, što je bilo očito u to doba kada su se završavali pregovori Cvetkovića i Mačeka. «Zbog toga su (se) odmah nakon smrti u Sarajevu, u krugovima JMO počeli pronositi glasovi da je dr. Spaho umoren.

Najprije je kolala verzija da su ga ‘ubili strujom u kupatilu’, ali je odmah tu verziju zamijenila druga – da je otrovan crnom kafom. Tu verziju, odnosno sumnju, iznio je jedan od najbližih saradnika dr.Spahe u JRZ Uzeir-aga Hadžihasanović, čiji sin je bio sekretar kabineta dr. Spahe i jedini je bio prisutan u neposrednoj blizini kada je nastupila iznenadna smrt. Autopsija nije izvršena i zvanični nalaz ljekara je bio da je riječ o srčanom udaru.»Resulović se pozivao na jedno saopćenje koje je dao Mehmedalija Bojić na jednom okruglom stolu, i koji je tvrdio da je Spaho otrovan, kao i na mišljenje Muhameda Filipovića, koji je u svojoj knjizi Bošnjačka politika također zastupao tu tezu.

No, ključni Resulovićev dokaz je jedno pismo koje je za vrijeme rata u Sarajevu 1994. dobio Avdo Spaho, sin Mehmeda Spahe. To je pismo uputio sarajevski advokat Nusret Gluhić, koji je u tom pismu Avdi Spahi prenio izjavu svog prijatelja Safera Ahmića, koji je tvrdio da je 1947, kao oficir Jugoslavenske vojske, bio na intendantskom kursu u Snetvidu kod Ljubljane i tamo upoznao izvjesnog Tomislava Duvnjaka, rođenog u Imotskom «ili okolini», koji je pričao kako je on imao druga zvanog «Spaho», koji se hvalio kako je taj naziv dobio zbog toga što je lično otrovao Mehmeda Spahu.

Taj «Spaho» je radio kao konobar u hotelu gdje je Mehmed Spaho imao apartman, te da mu je on lično sasuo otrov u kafu. Ovaj «Spaho» je tokom Drugom svjetskog rata bio partizan u 13. proleterskoj brigadi «Rade Končar», skupa sa Tomislavom Duvnjakom i često se hvalio svojim «podvigom». Safer Ahmić je u toj izjavi tvrdio kako je to svojedobno ispričao Nusretu Gluhiću, ali ovaj to nije smio prenijeti porodici Spaho «zbog poznatih postupaka UDBE i tadašnjih vlasti».

Resulović je nakon toga utvrdio i slijedeće: «Konobar iz hotela ‘Srpski kralj’ zvao se Dragan Vujić. Sa potpisom Kapetan Dragan Vujić Spaho, on se kao autor jednog priloga pojavio u knjizi ‘Tri godine borbe 13. proleterske’ izdanje 1945, izdavač Klub 13. proleterske brigade ‘Rade Končar’, štamparija Vjesnik. Dragan Vujić Spaho živio je kasnije u Beogradu kao pukovnik JNA i u susretima sa tadašnjim kolegama, među kojima je bio i Mehmedalija Bojić, ispričao o trovanju dr. Mehmeda Spahe u hotelu ‘Srpski kralj’, gdje je 1939. radio kao konobar. Nije pričao po čijem je nalogu to uradio».

Tako je, u doba totalnog urušavanja komunizma, i općeraširene identifikacije vojske koja je od 1992. do 1995. razarala Sarajevo sa komunističkom Jugoslavenskom vojskom, odjedanput ponuđeno i rješenje zagonetke oko Spahine smrti 1939. Rješenje koje je bilo posve u skladu sa vremenom u kojem je izrečeno. Činjenica da je dr. Mehmed Spaho početkom 1930-ih godina svoje povlačenje iz političkog života pravdao, između ostalog, i zdravstvenim razlozima, nikoga nije zanimala.