Šta je značio Vidovdanski ustav za Bošnjake i Bosnu ? !



Prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izglasan je 28. lipnja 1921. Kako je to po pravoslavnom
kalendaru blagdan Sv. Vida, odnosno Vidovdan, ustav je dobio naziv Vidovdanski ustav.
Kako je izglasan?
Budući da je ukupni broj narodnih zastupnika bio 419, za prihvaćanje ustava trebalo je osigurati natpoloviĉnu većinu, tj. 211 glasova. Dvije vladajuće stranke – Demokratska i Radikalna zajedno su imale 183 zastupnika, pa je vlada pred glasovanje makinacijama osigurala prihvaćanje svog nacrta. Nekim ustupcima pridobila je zastupnike Jugoslavenske muslimanske organizacije(JMO), male Slovenske seljaĉke (na slovenskom: kmetijske) stranke i Džemijeta (stranke turskih veleposjednika u Makedoniji). Vlada je najprije sklopila sporazum sa slovenskim kmetijcima (njihov prvak Bogumil Vošnjak uskoro je bio imenovan za poslanika u Pragu). Zastupnici JMO, iako je njihova stranka bila autonomistiĉka, pristali su dati svoje glasove centralistiĉkom prijedlogu, jer se vlada obvezala da će sve oblasti, koje je prema ustavu trebalo formirati, biti unutar postojećih granica Bosne i Hercegovine. Skupina zastupnika Džemijeta takoder je pristala glasovati za centralistiĉki nacrt jer je vlada dala garancije da će prilikom agrame reforme saĉuvati njihove veleposjede.Tako je od 258 nazoĉnih zastupnika za ustav glasovalo njih 223. Protiv je bilo 35 zastupnika. Ako se zbroje glasovi protiv i odsutnih zastupnika (a njih je 161), dobije se 196 zastupnika koji nisu prihvatili centralistiĉki ustav. Da vlada svojim makinacijama i »potkupljivanjem« manjih skupina u ustavotvornoj skupštini nije osigurala natpoloviĉnu većinu, ustav ne bi bio prihvaćen. Valja napomenuti da je u proceduri izglasavanja potpuno zaobiden zakljuĉak s Krfa o kvalificiranoj većini.
 
Obilježja Vidovdanskog ustava
Prema ĉl. 1. Ustava jugoslavenska države je ustavna, parlamentarna monarhija”. Ustavna je zato jer
ima ustav kao temeljni zakon iz kojega proizlaze i na njemu se zasnivaju svi drugi zakoni koje donosi predstavniĉko tijelo (Narodna skupština), a kojima se reguliraju sve sfere života. Ona je parlamentama jer ima Narodnu skupštinu kao izabrano predstavniĉko tijelo iz ĉije se većine formira vlada. Država je monarhija, što znaĉi da joj je na ĉelu nasljedni vladar po naĉelu primogeniture (vladara nasljeđuje najstariji sin).Unutarnje uredenje države strogo je centralistiĉko, pa se jedinstvenim upravnim aparatom iz jednog centra upravlja cijelom državom. Taj centar je Beograd.Centralizam je posebno izražen jedinstvenim teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Ranije povijesne pokrajine tvorci ustava smatrali su »tvorevinama tudinske vlasti« koje su potencijalni izvori separatizma. Time je oznaĉen prekid s nacionalnom komponentom u državnom uredenju. Formiranje oblasti trebalo je izvršiti prema prirodnim, socijalnim i gospodarskim prilikama, s tim što jedna oblast može imati najviše 800.000 stanovnika. Brojĉanim se limitom iskljuĉuje svaki regionalizam i onemogućava stvaranje autonomija, jer su sva podruĉja ĉvrsto povezana jedinstvenom državnom vlašću. Posebnom uredbom koju je donio kralj u lipnju 1922.,država je bila podijeljena na 33 oblasti. Ustav je ozakonio jedinstveno državljanstvo.Kako su dvije vladine stranke – Radikalna i Demokratska – koje su pripremile tekst ustava, bile složne u uspostavljanju centralistiĉkog sustava, a imale razliĉite poglede o nacionalnom pitanju, to je u tekst ustava unesena kompromisna formulacija svojevrsnog nacionalnog unitarizma s naznakama nacionalnih posebnosti.Radikalna je stranka bila za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a Demokratska je zastupala koncepciju nacionalnog unitarizma. Tako je naziv države troimen, s tim što su Srbi na prvom mjestu.U ustavu se više puta spominje troimeni narod (dakle, jedan narod s tri imena), ali i »tri plemena« jednoga naroda. Ta terminološka zbrka nije sluĉajna, već je odraz kompromisa izmedu dviju stranaka, od kojih je svaka dobro znala što hoće i što od ustava oĉekuje. Državni je grb sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i
trebao je simbolizirati državno jedinstvo. Jezik je dobio naziv »srpsko-hrvatsko-slovenski« ili »srpskohrvatsko-slovenaĉki«.Vrhovni su organi vlasti u državi kralj, vlada i narodna skupština, kojima su podredeni svi niži organi vlasti u državi. Izvršena je i podjela vlasti na zakonodavnu, upravnu i sudsku.Prema slovu ustava, zakonodavnu vlast imali su skupština i kralj. Naime, zakonski nacrti koje prihvati narodna skupština postaju pravovaljani zakoni tek kad ih sankcionira (potpiše) kralj, a to znaĉi da je kralj bio nadreden parlamentu. Upravnu vlast predstavljala je vlada, odnosno pojedina ministarstva.No, vlada, koja je trebala proizlaziti iz skupštinske većine, morala je dobiti kraljevu potvrdu. Sudsku vlast obavljali su sudovi koji su oznaĉeni kao »nezavisni«, ali su presude izricali »u ime kralja«.Prema odredbama ustava, bilo je, dakle, prihvaĉeno naĉelo podjele vlasti kao zaštita protiv gomilanja vlasti u jednim rukama. Medutim, pažljivije išĉitavanje ustava, a pogotovu praksa upravljanja
državom, nisu potvrdivali te intencije.
 
Ustavni položaj kralja
 
Naĉelo podjele vlasti u Vidovdanskom ustavu demantirano je odredbama koje reguliraju ovlasti kralja
u zakonodavnoj, upravnoj i sudskoj sferi vlasti. Te su odredbe takve da se doista može govoriti o
stvarnom jedinstvu, a ne o trodiobi vlasti. To potvrduju odredbe koje propisuju državnu organizaciju i
funkcioniranje državne vlasti, a kojima je kralj dobio suviše velike ovlasti. Tako ustav propisuje – kako
je već reĉeno – da zakonodavnu vlast »vrše kralj i Narodna skupština zajedniĉki«.Evo kako je to »zajedniĉko vršenje vlasti« funkcioniralo: kralju je dano pravo da raspisuje izbore,saziva Narodnu skupštinu (na redovno ili izvanredno zasjedanje) te da je zakljuĉuje i raspušta. Kralj,dakle, može raspustiti skupštinu kad god ocijeni da mu njezin sastav ne odgovara. Kralj ima i pravo zakonodavne inicijative i to tako da preko vlade ili pojedinih ministarstava upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge. Tek njegovom sankcijom zakonskih prijedloga koje parlament usvoji, ti prijedlozi postaju zakoni. Praktiĉki je to znaĉilo da je kralj imao pravo veta na zakone, budući da je mogao uskratiti potvrdu nekom zakonu bez obzira na to što ga je Skupština prihvatila i izglasala. Najzad, kralj proglašuje zakone i tek tada oni postaju obvezatni. Prema svim tim zakonodavnim ovlastima kralj je, zapravo, bio prvi zakonodavni ĉinitelj. Kralj je imao veliku vlast i u upravi. Prema parlamentarnom sustavu, vlada je izvršni organ vlasti, a formira je jedna (većinska) stranka ili više njih u koaliciji, osiguravajući tako podršku većine u Narodnoj skupštini. No, prema Vidovdanskom ustavu, vlada je odgovorna kralju i Narodnoj skupštini,što je omogućilo kralju da se upleće u rad vlade i da ih obara. Kralj imenuje predsjednika vlade i odobrava listu rninistara koju mu predsjednik predloži. Tako su u praksi vlade ovisile o kraljevoj volji,pa je njihova odgovornost prema skupštini sve više slabila, a jaĉala ona prema kralju.Kraljeva je osoba bila nepovrediva. Njega se ne može pozvati na odgovonnost, niti on može biti tužen za svoje politiĉke ĉine. Za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministri koji supotpisuju pojedine kraljeve akte iz svoje nadležnosti.U sudskim ovlastima važno je da je kralj postavljao suce, birajući ih medu kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo. Inaĉe, svi su suci uživali stalnost.Prema ustavu, kralj je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga države, on navješćuje rat i zakljuĉuje mir. On predstavlja državu u svim odnosima s drugim državama.
 
Znaĉenje Vidovdanskog ustava
Tvorci Vidovdanskog ustava namijenili su mu zadatak da konsolidira i pravno uĉvrsti stanje koje je stvoreno na samam poĉetku države. U tom prethodnom razdoblju srpski su politiĉki krugovi s monarhom na ĉelu već ostvarili svoju prevlast, pa im je još samo trebala pravna potvrda.Vidovdanskim su to ustavom stvamo uspjeli postići. Taj je ustav znatno pridonio jaĉanju velikosrpskih pozicija u zemlji i inozemstvu, a posebno se iskazao kao dragocjeno uporište u borbi srpske politike protiv svih pokušaja ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti, ma gdje se oni pojavili.S druge strane, valja uoĉiti da je Vidovdanski ustav nastao u vrijeme kada su opće medunarodne okolnosti išle na ruku velikosrpskim hegemonistima. Od samog postanka jugoslavenske države velike sile su bile sklone srpskim politiĉarima i srpskom vladaru te su u uvođenju centralistiĉko uređenja vidjele izvor snage njima privržene strane, što je imalo za njih posebnu važnost s obzirom na cijelo balkansko podruĉje.Medutim, koliko god je Vidovdanski ustav u izvjesnom smislu konsolidirao unutamju situaciju i dokrajĉio bezustavni provizorij, toliko je od prvog trenutka u sebi nosio i klice slabosti.Svojim odredbama o ustrojstvu centralistiĉke vlasti koja je utirala put velikosrpskom hegemonizmu,ustav je izazvao odluĉno protivljenje i suprotstavljanje anticentralistiĉkih snaga. Treba uoĉiti da u trenutku izglasavanja ustava u skupštinskoj dvorani gotovo nije bilo hrvatskih i slovenskih zastupnika,pa je on prihvaćen voljom srpskih zastupnika i uz pomoć potkupljenih skupina, što je vodilo u sve zaoštreniju krizu.
 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.