Gazi Isa-beg se pojavio u Bosni sredinom XV stoljeća kao krajišnik skopskog krajišta, kome je pripadalo i bosansko krajište. Godinu dana nakon osnivanja Bosanskog sandžaka, 1464., postao je i njegov upravitelj, gdje je proveo
sedam godina koje su bile ispunjene ne samo učvrščivanjem vlasti i vojnim
akcijama, nego i gradnjom zadužbina.
Prije nego što je postao bosanski namjesnik, Isa-beg je još 1457. godine
podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu.5
Po tome je džamija dobila ime Careva. Okolo džamije formirala se i jedna od najstarijih sarajevskih mahala koja se u popisima Bosanskog sandžaka naziva Hatibova mahala, Mahala Stare džamije sultana Mehmeda ili samo Stara (Atik) džamija.
U blizini džamije Isa-beg je podigao i upravni dvor saraj po kome je grad dobio
ime SARAJEVO. U većini gradskih naselja u Bosni prvo su podizane carske
džamije, čiji službenici su bili državni i dobivali su plaće iz državnih sredstava.
Službenici Careve džamije (imam, hatib i mujezin) posjedovali su timare u
okolini Sarajeva, dok su troškovi za džamijsko osvjetljenje, prostirku, održavanje čistoće i opravke isplaćivani iz državnih prihoda, od džizje. Džamija se
ne spominje u Gazi Isa-begovoj vakufnami, ali u popisima vakufa iz kasnijeg
vremena nalaze se podaci o sredstvima koja su služila za održavanje džamije.
Iako je na prostoru današnjeg Sarajeva bilo naselja i prije dolaska Osmanlija, vakufnama Gazi Isa-bega Ishakovića napisana između 1. februara i 3.
marta 1462. godine prvi je pisani dokument o graditeljskoj djelatnost na ovim prostorima.
Gazi Isa-beg je u selu Brodcu
na Bendbaši sagradio tekiju, hamam uz Carevu džamiju, na Baščaršiji han Kolobaru, most preko Miljacke,
vodovod te mlinove na Miljacki, koje je uvakufio za održavanje svojih zadužbina. I danas se taj kraj u kojem su bili njegovi mlinovi naziva Mlini odnosno
Nadmlini. Pored tekije okolo koje je nastala jedna od najstarijih sarajevskih
mahala Mahala Isa-begove zavije, podizanjem hana, odnosno karavansaraja
sa mnogim dućanima, Isa-beg je osnovao i privredni centar na Baščaršiji a
mostom povezao najstariju mahalu koja se formirala okolo Careve džamije sa
novim privrednim centrom na drugoj obali. Izgradnjom njegovih zadužbina
završena je prva urbanizacija Sarajeva na sistemskoj osnovi 1462. godine, pa
se ta godina smatra godinom osnivanja Sarajeva, a njihov utemeljitelj, osnivačem grada. Tada su udareni temelji jednom novom gradu, sa novim imenom,
drugačijom arhitekturom i fizionomijom.
U Isa-begovoj vakufnami Sarajevo se naziva kasaba, a da bi jedno naselje dobilo status kasabe bili su potrebni određeni uvjeti a to je: Stalno
nastanjeno muslimansko stanovništvo, džamija u kojoj se klanja svih pet
vakata namaza, kao i molitva petkom i Bajramom te trg, t.j. postojanje
čaršije i održavanje sedmičnog pazarnog dana.9
Već je spomenuto da je
prva džamija podignuta još 1457. godine okolo koje se formirala najstarija
mahala koja se nazivala Hatibova mahala ili Mahala Stare džamije sultana
Mehmeda. Osmanski izvori spominju još tri mahale koje su nastale okolo Isa-begovih zadužbina i koje su nosile njegovo ime: Mahala Isa-begove
zavije, Isa-begova mahala i Mahala Isa-begove bašče. Prije 1462. godine nastao je i jedan trg koji se nalazio na današnjoj Baščaršiji gdje je bila važna raskrnica puteva. U blizini tog trga bilo je i krščansko naselje Gornja
Varoš.
Iako se iz Gazi Isa-begove vakufname ne vidi kojem je derviškom redu
pripadala tekija, iz nekih kasnijih izvora znamo da je bila mevlevijska. U
jednom lijepom prijepisu Mesnevije iz 1648. godine, koji se danas čuva u
Bošnjačkom institutu u Sarajevu, zapisano je da je djelo prepisao Muhamed, mevlevija Bosanac u tekiji koja je sagrađena za mevlevijske derviše. I
Evlija Čelebija je prolazeći kroz Sarajevo zapisao da je pripadalu tom redu:
Mevlevijska tekija nalazi se na obali rijeke Miljacke, na mjestu divnom kao
rajska bašča.
Detaljan opis ove tekije ostavio nam je i sarajevski pjesnik
Rešid efendija. U pjesmi posvećenoj katastrofi Sarajeva koja ga je zadesila
nakon upada vojske Eugena Savojskog 1697. godine on kaže da je najveće
mjesto za riznicu nauke tekija Mevlana Dželaludina Rumija.
U ovoj tekiji stoljećima se održavao zikr, književni kružoci na kojima
se tumačila Mesnevija Dželaluddina Rumije, a u njoj su izrastali i najbolji
kaligrafi u Sarajevu. Nažalost, rušenjem Isa-begove tekije 1957. godine i
gradnjom benzinske pumpe na njenom mjestu, zauvijek je nestao jedan od
prvih objekata na ovim prostorima kojima je započelo urbano formiranje
Sarajeva.
Za održavanje svojih zadužbina Gazi Isa-beg je ostavio značajna sredstva, brojne zemljišne posjede i mlinove, koji su pokrivali izdržavanje i
popravak zadužbina.12 Jedna odredba iz njegove vakufname ukazuje da je
on pred sobom imao viziju razvoja grada: “A kada se ukaže potreba za podizanjem kakve građevine u spomenutom vakufu, pa bilo na naseljenom ili
nenaseljenom mjestu, nju će osnovati mutevelija prema mjestu i potrebi.“13
Iz jednog popisa vakufa iz 1604. godine vidi se da je u selu Ljubogošti,
istočno od Sarajeva iz sredstava Isa-begovog vakufa podignut karavansaraj
i most, a u vakufnami je navedeno da je uvakufio i jednu mezru u blizini
Ljubogošte. Na osnovu spomenutog popisa vakufa vidi se da je samo u
sarajevskoj čaršiji Isa-begov vakuf imao 205 dućana Osnivanje Sarajeva i podizanje prvih zadužbina Isa-bega Ishakovića
dogodilo se prije propasti Bosanskog kraljevstva (1463). Kada je Bosna
definitivno došla u sastav osmanske vlasti, njena teritorija je pretvorena
u zaseban sandžak. Sjedište novoosnovanog Bosanskog sandžaka postalo
je Sarajevo.
Ta činjenica posebno je povoljno uticala na razvoj grada. Prvi
sandžakbeg Bosanskog sandžaka bio je Mehmed-beg Minetović, a nakon
njega od 1464. pa do aprila 1470. bosanski sandžakbeg bio je Isa-beg. Na
osnovu najstarijeg poznatog popisa Bosanskog sandžaka iz 1468. godine,
vidi se da su prihodi Gazi Isa-begovih hasova te godine iznosili 1,148.858
akči,15 što je odgovaralu iznosu hasa tadašnjeg beglerbega u osmanskoj
državi.
Dok je bio bosanski sandžakbeg Isa-beg je imao dobru saradnju sa
Dubrovčanima. Uzajamno su jedni drugima slali poklone, a Isa-beg im
je slao i svoje svirače u vrijeme praznika, dok su Dubrovčani slali i svoje
ljekare Isa-begu da ga liječe.
Zadnji put se Isa-beg spominje u dokumentima Dubrovačkog arhiva i to u zapisniku Vijeća umoljenih od 8. februara 1470. godine u vezi
zaostavštine Braila Tezalovića, kneza Radoslava Pavlovića.17 Nakon toga
je najvjerovatnije imenovan za smederevskog sandžakbega, jer se na tom
položaju spominje do 1473. godine.18
Pored Sarajeva, Gazi Isa-beg se smatra i osnivačem Novog Pazara, 19 a
zadužbene je podigao i u Skoplju i Kosovskoj Mitrovici.
Koliko se do sada zna iz raspoloživih izvora, Gazi Isa-beg je imao četiri sina: Mehmeda Čelebiju, Ali-bega, Ahmed-bega i Hasan-bega. Najpoznatiji među njima je Mehmed-beg kojeg prvi puta u izvorima susrećemo
kao muteveliju očevog vakufa u Sarajevu.20 Bio je sandžakbeg u nekoliko sandžaka, između ostalih i Bosanskog, a poznat je i kao utemeljitelj brojnih zadužbina. Smatra se osnivačem Rogatice koja se po njemu zvala Čelebi Pazar, ali je najviše zadužbina podigao u Sarajevu.
Muvekkit je zabilježio da je Mehmed-beg svoju džamiju „…sa kamenom munarom u mahali, u narodu poznatoj pod imenom Bistrik“ podigao u vrijeme kada je bio bosanski sandžakbeg, a to je između 1467. i 1469.
godine.21 Međutim, iz natpisa koji je stajao nad ulazom u džamiju, a koji
se sačuvao kod Evleje Ćelebije, vidi se da je džamija podignuta 1519/20.
godine. Vjerovatno je bila porušena a onda ponovo sazidana te 1520. godine. Okolo Mehmed-begovog mesdžida formirala se mahala koja je 1528-
1530. godine brojala 58 kuća i 33 neoženjena,22 a 1570. godine imala je 81
kuću.23 Mesdžid je kasnije pretvoren u džamiju, a za njegovo održavanje
Gazi Mehmed-beg je uvakufio karavansaraj koji je podigao u sarajevskoj
čaršiji, na zemljištu koje mu je poklonio otac Isa-beg u čijoj vakufnami se
spominje mulk imanje Mehmed-begovo“…zajedno sa onim što mu je on
(Isa-beg) poklonio“.24 To imanje nalazilo se uz han Kolobaru, odnosno na
mjestu današnjih Trgovki. Mehmed-beg je za svoju džamiju uvakufio i zemlju zvanu „Gnojnica“ u Hercegovačkom sandžaku.25 Uz džamiju, koja se
ubraja među veće mahalske džamije sa kamenom munarom, Mehmed-beg
je dao da se podigne i medresa i mekteb, a do danas se je sačuvala samo
džamija, dok na medresu podsjeća naziv ulice Bistrik medresa.26
Gazi Mehmed-beg je u Sarajevu podigao i bezistan, koji se nalazio
sa istočne starane Kolobara hana. Bio je kao i drugi bezistani presveden
kupolama, ali su nažalost propale 1697. godine nakon požara. Kasnije je
obnovljen ali je potpuno izgorio u velikom požaru koji se dogodio 9. jula
1842. godine sa još 2000 objekata u sarajevskoj čaršiji. Na njegovom mjestu kasnije je sagrađeno 60 dućana U XVIII stoljeću u vakufu Gazi Mehmed-bega počele su se dešavati
razne nepravilnosti, jer je vakufnama izgorjela, pa je tadašnji mutevelija Ibrahim halifa zatražio prijepis vakufname iz Carigrada. Međutim, ni
tamo se nije mogla naći vakufnama, te je umjesto toga iz prijestonice Carstva stigao ferman, koji se nalazi zabilježen u sidžilu sarajevskoj kadije.28 U
njemu se zahtjeva da se postupa po odredbama vakifa, te da se ukinu službe koje su naknadno uspostavljene. Kasnije je ovaj vakuf sve više propadao
izgorjeli su i bezistan i karavansaraj koji su donosili prihode, a ostala je
samo džamija na Bistriku.
Mehmed-beg je imao dva sina: Baraka i Bali-bega i jednu kćerku. Nije
poznato kako se zvala. Prema jednom podatku koji se nalazi u Državnom
arhivu u Dubrovniku, Mehmed-beg je, koji je inače bio u vrlo dobrim prijateljskim odnosima sa Dubrovčanima, poslao neke darove u Dubrovnik i
usput obavijestio da je dobio kćerku.29
Podaci iz dokumenata pokazuju da su i Isabegovići, kao i mnoge druge znamenite porodice, podizanjem raznih zadužbina uticali na urbani
razvitak nekih gradova, pa i Sarajeva. To je jedna od onih porodica, čiji
su neki članovi po službenoj dužnosti došli u Bosnu, i koji se nisu dugo
održali na ovim prostorima. Historijski dokumenti također pokazuju da
su prihodi njihovih vakufa donosili značajna sredstva, ali vremenom su
propali. Od objekata koje su podigli u Sarajevu danas postoji samo džamija Mehmed-bega Isabegovića na Bistriku.