Vakufi su šerijatski utemeljene i osmišljene organizacione forme za činjenje dobrih djela, na kojima je u dobroj mjeri, uz zekat, kao jedan od stubova islama, u materijalnom pogledu počivala islamska civilizacija
Vakuf predstavlja poklonjenu imovinu koju je neki imućni čovjek (vakif) dao u dobrotvorne svrhe kako bi od toga društvo u cjelini imalo određenu korist.
Nastanak vakufa u Bosni i Hercegovini vezan je za dolazak Osmanlija i širenje islama među domaćim stanovništvom. Poklanjanje vlastite imovine za opće dobro sugerira se i u Kur’anu i u Hadisu, tako da je uvakufljavanje imovine postalo sastavni dio islamske civilizacije.
Cilj uvakufljavanja je trajna dobrotvorna svrha (opće dobro). Posebna pažnja vakufima poklanja se u doba tanzimata odnosno reformi. Da je ova praksa postojala i na našim prostorima dokaz su nam brojne džamije, mostovi, škole, imareti ali i imena raznih gradova.
Vakuf kao imovinska zadužbina ima vjersku, pravnu i društvenu narav. Vjerska narav vakufa temelji se na božijoj objavi te praksi božijeg poslanika. U vrijeme božijeg poslanika Muhammeda a.s. institucija vakufa postaje pokretač ukupnog razvoja zajednice muslimana. Podstaknuti kur’anskim učenjem muslimani su se natjecali u činjenju dobrih djela te odatle tolika želja i potreba za pomaganjem siromašnih i svih onih kojima je pomoć potrebna.
Pravna narav vakufa temelji se na činjenici da je vakuf uvijek tretiran kao dio islamskog prava, uvijek je bila obavezna njegova sudska registracija.
Društvena narav vakufa proističe iz činjenice da kur’ansko učenje navodi ljude da razmišljaju o činjenju dobrih djela kako zbog zasluge na vječnom svijetu tako i zbog rješenja velikog broja problema u ljudskoj zajednici koji su nastali zbog siromaštva. Uvakufljavanje imovine u korist općeg dobra vremenom je dovelo do toga da vakuf preraste u instituciju najšireg značenja i značaja u nastojanju da se ideja solidarnosti i pomaganja organizirano primijeni u ljudskoj zajednici.
Vakuf je dao značajan doprinos vjerskoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi razvoja društvene zajednice. Naravno ogroman značaj ova institucija je imala na cjelokupan razvoj Bosne i Hercegovine pa tako i za nastanak gradova te za njihov dalji razvoj.
Prihodi koje su donosili vakufi trošeni su na održavanje i obnavljanje objekata za finansiranje njihovih gradskih djelatnosti, plaće raznih službenika, izdržavanje učenika, siromaha, nemoćnih itd. Uslov je bio da se u vakuf da ona imovina koja bi stalno mogla donositi prihode i vječno služiti cilju za koji je namijenjena. Institucija vakufa posebno je njegovana od strane osmanske države i njenih najviših uglednika – sultana, vezira, beglerbegova, sandžakbegova i mnogih drugih više ili manje poznatih pojedinaca.
Izvršena je podjela vakufa prema svrsi uvakufljavanja pa su tako izdvojeni:
- vakufi vjerske svrhe: džamije, mesdžidi, musalle, tekije,
- vakufi odgojno – obrazovne svrhe: medrese, mektebi, biblioteke,
- vakufi merhametske svrhe: pomoć siromasima, jetimima, učenicima, putnicima, dužnicima, zarobljenicima, bolesnicima,
- vakufi socijalne svrhe: vodovodi, putevi, mostovi, sahat – kule, šadrvani, bunari, haremi, česme,
- vakufi privredne svrhe: bezistani, hanovi, zanatske radnje, stanovi i kuće.