"U Srbiji islam je bio priznata vjera, ali nije uživao ravnopravan položaj s pravoslavnom crkvom. Slično je bilo i u Cmoj Gori, u kojoj su muslimani sačinjavali posebnu vjersku zajednicu, ali se pravoslavna vjera smatrala državnom."

U doba postojanja Otomanskog Carstva svi su muslimani unutar goleme države saĉinjavali jednu vjersku zajednicu. Medutim, kako su se pojedine zemlje oslobadale od turske vlasti, na njihovu podruĉju su se formirale posebne vjerske zajednice. Tako su nastale islamske vjerske zajednice u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Srbiji islam je bio priznata vjera, ali nije uživao ravnopravan položaj s pravoslavnom crkvom. Sliĉno je bilo i u Cmoj Gori, u kojoj su muslimani saĉinjavali posebnu
vjersku zajednicu, ali se pravoslavna vjera smatrala državnom.U Bosni i Hercegovini poslije austrougarske okupacije država se poĉela miješati u vjerske poslove muslimana, pa je tako državna vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starješine i preko njih se upletala u vjersko vodenje muslimana. Muslimani su bili nezadovoljni tom politikom i tražili su da im se prizna vjersko-prosvjetna autonomija. Nakon duge borbe tu su autonomiju 1909. i izborili. Od tada su muslimani svoje vjerske predstavnike birali sami (posredno ili neposredno). Vrhovnu upravu vjerskih poslova vodio je ulema-medžlis, tj. vjersko starješinstvo na ĉelu s reis-ul-ulemom kojega je na prijedlog posebne vjerske kurije imenovao vladar. 0vlaštenje za vjersko djelovanje dobivao je iz Carigrada od šeih-ul-islama.Nakon nastanka Kraljevine SHS djelovanje Islamske vjerske zajednice neko je vrijeme ostalo onakvo kako je bilo u pojedinim dijelovima države u trenutku ujedinjenja. Da bi se otklonile teškoće koje su nastajale zbog neujednaĉenosti njihova položaja i organizacije, donesena je najprije Uredba o upravi vakufa (12. rujna 1919.), a zatim i Zakon o upravi vakufa (28. veljaĉe 1922.). Na osnovi tih pravnih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na podruĉju Srbije i Crne Gore,kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom ministarstva vjera. Muslimani pak Bosne i Hercegovine i oni koji su živjeli u Hrvatskoj i Sloveniji saĉinjavali su drugu zajednicu pod vrhovnom upravom reis-ul-uleme u Sarajevu.
Ta je podjela trajala sve do 31. sijeĉnja 1930., kada je novim zakonom uspostavljena jedinstvena, samostalna Islamska vjerska zajednica za cijelu državu. Tada su dvije odvojene islamske vjerske organizacije povezane u jednu. Na ĉelu joj je bio reis-ul-ulema sa sjedištem u Beogradu. Vjerske starješine muslimani su birali sami, a Islamska vjerska zajednica dobivala je financijska sredstva od države pod ĉijim nadzorom je i stajala. Godine 1936. sjeidšte reis-ul-uleme iz Beograda premješteno je u Sarajevo. Organizacija Islamske vjerske zajednice bila je priliĉno složena. Nadležnosti njenih organa nisu bile strogo odvojene, a dijelile su se u tri vrste: uredbodavni, vjersko-upravni i imovinskopravni upravni organi. Najviši organ bio je Vrhovni vakufski sabor koji se sastojao od predstavnika koje su birali pojedini vakufski sabori kao niži organi.
Taj je organ bio nadležan da bira reis-ul-ulemu i da donosi ustav Islamske vjerske zajednice.Islam smatra bogoslužje glavnim vidom vjerskog života. Bogoslužje se obavlja ili pojedinaĉno ili zajedniĉki u džamijama i tekijama. Zato je na podruĉjima Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) s muslimanskim stanovništvom bilo i mnogo džamija. Neke su od njih stare i monumentalne građevine, pa su bile stavljene pod zaštitu države kao spomenici kulture. Tekije su pak ustanove koje služe za obavljanje naroĉitih molitava i obreda pojedinih derviških redova. Islam je bio posebno važna sastavnica života stanovništva Bosne i Hercegovine, naroĉito seoskog. Ipak, konfesionalna pripadnost islamu bosanskohercegovaĉkog žiteljstva u jugoslavenskoj državi još nije bila bitan ĉinitelj njihova nacionalnog diferenciranja. U razdoblju izmedu dva svjetska rata ona je bila samo temelj politiĉkog okupljanja i izvorište politiĉkog programa glavne muslimanske politiĉke stranke. Odatle i tijesna povezanost vrhova Islamske vjerske zajednice s politiĉkom strankom bosanskohercegovaĉkih muslimana.