Pokolj Bošnjaka Istočne Bosne desio se 1943.godine od 6.januara do 7.januara, poznatiji je kao pokolj od Badnje večeri do Božića.
Ništa jezivije nije bilo kao scene u Višegradu koje su zatekli očevidci. Nije bilo ni pedlja zemlje na kojem nije bilo krvi. Svima kojima su oduzeli život četnici su bacali u Drinu.
Pijana četnička rulja pokupila je sve Bošnjake, a da im je prije toga opljačkala i popalila imovinu. Prema svjedocima tada je bez života ostalo 9200 Bošnjaka Istočne Bosne, među kojima su se nalazili i protjerani Bošnjaci Sandžaka.
Zločin nad Bošnjacima Istočne Bosne vodio je četnički komandant Pavle Đurišić, pod čijom je komandom spasljeno 33 bošnjačka sela, a sve što nije ubijeno, protjerano je s ognjišta.
Borci 1.slavne višegradske brigade ARBIH s posebnom toplinom i danas izgovaraju imena Bugarke:
Dijane Marinove i Sabahete Demir bile su sanitet, borci i diverzanti u borbama oko Višegrada i Goražda obje su ranjavane u borbi.
-Dijana je u jeku rata u jednom intervju za RTBIH kratko poručila: ”Boriti ćemo se do kraja, dok imamo snage”.
-Imala sam svoje krize tokom rata, ali Dijana mi je uvijek bila moral. Sama sam sebi rekla Dijana došla iz Bugarske da se bori, kad ona može možeš i ti, poručila je Sabaheta.
Najzloglasniji zločini nad Bošnjacima očitovali su se i u Višegradu tokom agresije na BiH.
Jedan od najstrasnijih zločina je i živa lomača kada su pripadnici tadašnje vojske i policije RS zatvorili u kuću i žive spalili više od 70 Bošnjaka žena djece i staraca.
Zehra Turjačanin je jedina preživjela iz kuće u višegradskom naselju Bikavac.
“Kada tijelo poliješ benzinom i zapališ ono gori”.
Noćima je s balkona gledala ubistva bošnjackih muskaraca na visegradskom mostu i bacanje njihovih tijela u Drinu.
Kada su ih zatvorili u kuci Zehra se prisjeca “Vecinom su bile mlade zene sa djecom izvana su porazbijali prozore a onda ubacili rucne bombe a potom su zapalili kucu.Ljudi su zivi gorjeli svi su jaukali…”
Godine 1992.u višegradskoj Pionirskoj ulici u naselju Bikavac u kućama Mehe Aljića i Adema Omeragića 14 i 27 juna živo je spaljeno više od 140 zena djece i staraca.
Dana 27.juna 1992. u naselju Bikavac skoro 70 osoba je zatočeno u kuću i živo spaljeno a najmlađa žrtva imala je 2 dana.
To su zločini monstruma Sredoja i Milana Lukića koji su naguravali ljude u te kuce sa naoružanim vojnicima prjeteći im da ce ubiti svakog ko pokuša da izađe.
Zamislite koliko su bili sretni oni koji su umrli odmah a ne u ovoj patnji u ovom monstruoznom nedjelu.
Iz ovog strasnog zločina uspjela je preživjeti samo jedna osoba Zehra Turjačanin koja je svjedočina o ovom zločinu i pred Međunarodnim sudom u Hagu.
Šutnja o tome gdje su posmrtni ostaci najviše bole preživjele.O zločinima svjedoče i haške presude Milanu Lukiću i Sredoju Lukiću na doživotne kazne zatvora za Milana a Sredoje na 27 godina zatim i pritvor Radomiru Šušnjaru optuženom da je sudjelovao u zločinu nad civilima Bošnjacima.
Nakon što su četničke formacije u jesen 1941 zauzele Višegrad jedna grupa Bošnjaka se uspjela probiti iz Višegrada nakon čega su upućeni u ured reisuleme Fehima Spahe u Sarajevu.
Tok prilikom sastavljen je zapisnik 3.novembra 1941.godine u kojem je navedeno:
“Četnici su uzeli u ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovaca.Sve dokle dođu i što živo uhvate i to muškarce od 12 godina pa na više na najokrutniji način liše života.
Jednima vade grkljane druge gule žive trećima režu uši nos i vade oči.Zenski svijet spolno upotrijebe.Ima slučajeva da i djecu kolju pa im glave peku i svojim vođama šalju.
Pravo stanje u Višegradu moze se osjetiti samo na licu mjesta.
Danas je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara Kalinovika i Foče.Četnici su sva sela zapalili pa je potrebna brza i trajna pomoć pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede.
Ispunjavajući svoju dužnost prema tamošnjem pučanstvu molim Vašu Preuzvišenost da u smislu gore navedenog preuzme sve potrebne korake kako bi se spasio bar onaj preostali dio pučanstva”.
Ima Bosne beglerbeže i Bošnjaka u njoj bili su prije vas i ako Bog da biti će i poslije vas
