Recep Tayyip Erdogan u posjeti ranjenim pripadnicima ARBIH u Turskoj 1992.godine.
Te 1992.godine iz BiH je prebačeno oko 700 ranjenih boraca na liječenje u Tursku.
Erdogan je tada bio predsjednik pokrajinskog odbora Refah partijet, tek dvije godine kasnije je postao gradonačelnik Istanbula.
BiH su ovih dana posjetili investitori iz Turske koji imaju namjeru ulagati u sektor namjenske (vojne) industrije u BiH.
Već prošle sedmice održani su sastanci u Živinicama i Konjicu. Turski investitori su spremni uložili oko 70 miliona KM u ovaj projekat.
Fadil Novalić premijer FBiH, prilikom nedavnog boravka u Turskoj imao je, kako je navedeno, konstruktivan sastanak s predstavnicima kompanije. Novalić kaže da se dogovaraju lokacije za dvije tvornice.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan na
jednom od svojih skupova upozorio je sve one koji budu htjeli da nanesu zlo Bošnjacima.
”Kunem se velikim Bogom dok sam ja živ, ako bi iko na bilo kakav način dirnuo Bošnjake,
imao bi protiv sebe sto miliona Turaka”.
Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan uputio je poziv članovima Predsjedništva BIH da doputuju u zvaničnu posjetu toj zemlji.
Erdogan je uz poziv istaknuo da su odnosi između Turske i BIH,sa dubokim korijenima u historiji i bratskim vezama,a uz doprinos i članova PredsjedništvaBIH,osnazili i napredovali na svim poljima.
“Motiviran zeljom da doprinesem daljem jačanju odnosa između naših zemalja rado bih ćlanove Predsjeništva BIH ugostio što je prije moguće u Turskoj kako bi smo razgovarali o aktuelnim bilateralnim i regionalnim temama.
Ministar vanjskih poslova republike Turske Mevlu Cavusoglu je na obilježavanje 25 godina Dejtona kazao da je mirovni sporazum donio toliko potreban mir ljudima u BiH.
”Cjelovitost, jedinstvo i suverenitet BiH su od krucijalne važnosti za Tursku. Također su i ključni elementi za održavanje mira na Balkanu i šire. Stoga podržavamo
nastojanje za unaprijeđenje regionalne saradnje radi napretka u regiji.
Istovremeno podržavamo napredak BiH na putu euroatlanskih integracija”, kazao je Cavusoglu.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef.Kavazović danas je, zajedno s predsjednikom merhameta Kenanom Vrbanjcem, posjetio Ambasadu Turske u BiH.
Reisu-l-ulema je zamolio da ambasador prenese iskreno saučešće porodicama stradalih i suosjećanje turskom narodu.
Ovom prilikom reisu-l-ulema je turskom ambasadoru uručio 100.000 eura interventne pomoći.
Predsjednik Uprave za vjerske poslove Turske (Diyanet) Ali Erbas izjavio je kako će džamije u Izmiru biti otvorene za sve građane koji zbog zemljotresa neće moći ući u svoje domove.
”Svi naši građani u Izmiru, koji ne mogu ući u svoje domove zbog zemljotresa, mogu ostati koliko god žele u džamijama”, rekao je Erbas.
Najmanje šest osoba je poginulo, a 202 osobe su povrijeđene od posljedica snažnog zemljotresa koji je pogodio Izmir.
Predsjednik SDA Bakir Izetbegović razgovarao je danas telefonom s predsjednikom Turske Erdoganom.Izetbegović je zahvalio Erdoganu što je pokazao interes za njegovo zdravstveno stanje nakon što je potvrđeno da je pozitivan na korona virus.
Dio razgovora posvećen je odnosima BiH i Turske te nacinima kako da se oni u vrijeme pandemije koronavirusa nastave unaprjeđivati.
O tome će kako je kazano biti govora i tokom skorašnjeg susreta presjedavajućeg Dzaferovića i predsjednika Erdogana koji bi trebalo da bude upriličen čim okolnosti to dozvole.
Izetbegović je informirao Erdogana i o aktuelnoj situaciji s posebnim naglaskom na odnose u trouglu BIH SRBIJA HRVATSKA saopćeno je iz SDA.
Izvor : Dnevni avaz
IZVOR: www.bošnjaci.net
Kada se iz albanske luke Drač,krene prema 40 kilometara udaljenoj Tirani a ispod glavne saobraćajne petlje skrene se ispod mosta i lokalnim putem stize se za Šljak varošnica od 15 ak hiljada stanovnika a polovinu od toga činje Bošnjaci.
Odatle se na dva do tri kilemetara nalazi selo Kođaz naseljeno isključivo Bošnjacima.U centru sela ispod nekadašnje dzamije koja je u eri Envera Hodze pretvorena u zitni magacin je prodična kuća familije Cigić a glava kuće Astrit podsjeća da su prvi Bošnjaci na to područje doselili još 1871.godine.
“Zbog tadašnje situacije u Bosni pošli su brodom za Tursku.Zahvatilo ih je ogromno nevrijeme pa su jedva pristali na nepoznatu obalu.Kada su stigli u današnju luku Drač pitali su je li ovo Turska-dobili su potvrdni odgovor jer je Albanija bila pod turskom vlašću u tu su se iskrcali.
Dali su im mjesto za privremeni boravak koje je kasnije dobilo ime Borak”-kaze Astrit dodajući da trenutno u ovom selu zivi oko 1.500 stanovnika i svi u kući i dalje govore bosanskim jezikom.
“To je naš jezik i mi međusobno uvijek govorimo bosanskm jezikom a albanski pričamo samo kada smo sa Albancima.Zanimljivo je da su se do 1948.godine svi muškarci zenili iz Bosne.Međutim kasnije su počeli sa se zene sa Albankama.
“Nošnju nismo sačuvali ali fotografije i priče i Bosne još čuvamo i prenosimo ih sa koljena na koljeno”-kaze Astrit.
IZVOR: GRAČANIČKI GLASNIK BROJ 22
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine izazvala je
jak pokret iseljavanja muslimanskog
stanovništva u Tursku i druge krajeve pod
njenom upravom, naročito u Sandžak i Makedoniju. Tačan broj iseljenih, nažalost, nije
nikada utvrđen. Računa se da je tokom austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine u
Tursku odselilo oko 140.000 Bošnjaka. Bio je
to ne samo izraz neprihvatanja novog stanja,
nego i znak duboke duhovne povezanosti tog
stanovništva sa Turskom.
Bošnjaci su se kontinuirano iseljavali iz
svih dijelova Bosne i Hercegovine u periodu
od 1878. pa čak do iza 1945. godine. U pojedinim periodima iseljavanje je bilo intenzivnije, pa historičari govore o valovima koji su
bili izazvani vjerskim i političkim razlozima
Tokom 40 godina austrougarske uprave
zabilježena su tri velika vala iseljavanja: prvi,
nakon 1882. godine, drugi, u periodu borbe za vjersku i kulturnu autonomiju, početkom 20. stoljeća i treći, nakon aneksije Bosne
i Hercegovine 1908. godine. Mnogo je razloga zbog kojih su naši ljudi ostavljali zavičaj,
prodavali imovinu u bescjenje, pa sami ili sa
cijelom familijom odlazili u muhadžirsku neizvjesnost. Prva dva velika iseljenička vala bila
su motivirana, prije svega, vjerskim razlozima
i strahom od mobilizacije,
dok je posljednji bio više politički uzrokovan.
amo veliki zaokret, već pravi šok za pripadnike islamske vjere, Bošnjake, koji su se teško
mirili sa činjenicom da su se odjednom našli u hrišćanskoj državi. Njima je s jedne strane uništena politička snaga, a s druge strane, vjerske i kulturne vrijednosti su im bile
izložene širokom utjecaju zapadnog svijeta.
Okupacijom, islamska zajednica, do tada izdvojena i homogena, teško je prihvatala novo
stanje, čak ga se i plašila. Zbog toga je proces iseljavanja (bježanja od kaurske vlasti) započeo odmah nakon okupacije.
Procjenjuje
se da je za 40 godina austrougarske uprave
iz Bosne i Hercegovine iselilo oko 150.000
muslimana . Po popisu stanovništva iz 1879.
godine, prvom poslije okupacije, u Bosni i
Hercegovini je živjelo 448.613 muslimana ili
blizu 39% ukupnog stanovništva. Po posljednjem popisu iz 1910. godine, taj je procenat
opao na 32,25%.
Iseljavanja nisu imala organizirani karakter, odvijala su se potpuno stihijski, uz velike
teškoće i žrtve. Mnogi su u bescjenje prodavali imovinu i odlazili u neizvjesnost
Nova uprava u početku nije ništa poduzimala da to iseljavanje zaustavi, ali je kasnijim
mjerama nastojala da ga bar umanji.
Po dolasku u Tursku, bosanski muslimani
su naseljavani u malarične predjele i smještani u neuslovne kuće, samo ako su imali familiju.
Dobijali su i jako skromnu novčanu pomoć tokom prve godine. Nakon 1878. godine u Anadoliji su nastajale naseobine Bošnjaka na prostoru od Smirne do Eskišehera,
oko Burse, Jenišehera, oko Ankare i u samom
Istanbulu. Predjeli koji su određeni za bosanske muhadžire bili su močvarni, malarični,
kuće male i vlažne, a zemlja neplodna. Samo
su rijetki, uglavnom oni koji su imali vlastiti
novac, mogli ostati u Carigradu. Ostali su o
trošku države otpremani na lokacije koje su
bile ucrtane u državnim planovima. Svaki deseti useljenik je podlegao bolestima zbog teških klimatskih uvjeta. Zbog toga su mnogi
muhadžiri poželjeli povratak u zavičaj. U periodu od 1882. do 1905. vratilo se 2027 osoba
koje su imale status iseljenika i 617 u statusu
bjegunaca. Po tome je rekordna bila 1902. go dina: 713 iseljenika i 318 bjegunaca.
Za jedan
broj povratnika Zemaljska vlada je podigla tri
nova sela u okružju Prnjavora.
Naglo povećanje broja povratnika, među
kojima je najviše bilo bjegunaca momaka
uslijedilo je poslije 1900. godine.
Neoženjeni momci i ljudi bez familije, samci, po dolasku u Tursku nisu dobijali ni kuću ni zemlju. Samo neznatnu novčanu potporu dobijali su tokom prve godine, potom su morali
sami da se snalaze “za život”.
Kako nisu znali
jezik, uglavnom nepismeni i bez zanata, teško
su nalazili zaposlenje kao izvor egzistencije.
Najčešće su radili kod Bosanaca, onih koji su
otišli ranije i koji su se uspjeli snaći, odnosno
steći neku imovini. Mnogi povratnici su govorili da ih lokalno stanovništvo nije dobronamjerno gledalo. Zemaljska vlada je željela
da sazna zbog čega su se muhadžiri vraćali, pa
je početkom 1902. godine uputila raspis svim
kotarskim uredima da saslušaju povratnike i
da joj dostavljaju zapisnike sa tih saslušanja
