IZVOR: GRAČANIČKI GLASNIK BROJ 22
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine izazvala je
jak pokret iseljavanja muslimanskog
stanovništva u Tursku i druge krajeve pod
njenom upravom, naročito u Sandžak i Makedoniju. Tačan broj iseljenih, nažalost, nije
nikada utvrđen. Računa se da je tokom austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine u
Tursku odselilo oko 140.000 Bošnjaka. Bio je
to ne samo izraz neprihvatanja novog stanja,
nego i znak duboke duhovne povezanosti tog
stanovništva sa Turskom.
Bošnjaci su se kontinuirano iseljavali iz
svih dijelova Bosne i Hercegovine u periodu
od 1878. pa čak do iza 1945. godine. U pojedinim periodima iseljavanje je bilo intenzivnije, pa historičari govore o valovima koji su
bili izazvani vjerskim i političkim razlozima
Tokom 40 godina austrougarske uprave
zabilježena su tri velika vala iseljavanja: prvi,
nakon 1882. godine, drugi, u periodu borbe za vjersku i kulturnu autonomiju, početkom 20. stoljeća i treći, nakon aneksije Bosne
i Hercegovine 1908. godine. Mnogo je razloga zbog kojih su naši ljudi ostavljali zavičaj,
prodavali imovinu u bescjenje, pa sami ili sa
cijelom familijom odlazili u muhadžirsku neizvjesnost. Prva dva velika iseljenička vala bila
su motivirana, prije svega, vjerskim razlozima
i strahom od mobilizacije,
dok je posljednji bio više politički uzrokovan.
amo veliki zaokret, već pravi šok za pripadnike islamske vjere, Bošnjake, koji su se teško
mirili sa činjenicom da su se odjednom našli u hrišćanskoj državi. Njima je s jedne strane uništena politička snaga, a s druge strane, vjerske i kulturne vrijednosti su im bile
izložene širokom utjecaju zapadnog svijeta.
Okupacijom, islamska zajednica, do tada izdvojena i homogena, teško je prihvatala novo
stanje, čak ga se i plašila. Zbog toga je proces iseljavanja (bježanja od kaurske vlasti) započeo odmah nakon okupacije.
Procjenjuje
se da je za 40 godina austrougarske uprave
iz Bosne i Hercegovine iselilo oko 150.000
muslimana . Po popisu stanovništva iz 1879.
godine, prvom poslije okupacije, u Bosni i
Hercegovini je živjelo 448.613 muslimana ili
blizu 39% ukupnog stanovništva. Po posljednjem popisu iz 1910. godine, taj je procenat
opao na 32,25%.
Iseljavanja nisu imala organizirani karakter, odvijala su se potpuno stihijski, uz velike
teškoće i žrtve. Mnogi su u bescjenje prodavali imovinu i odlazili u neizvjesnost
Nova uprava u početku nije ništa poduzimala da to iseljavanje zaustavi, ali je kasnijim
mjerama nastojala da ga bar umanji.
Po dolasku u Tursku, bosanski muslimani
su naseljavani u malarične predjele i smještani u neuslovne kuće, samo ako su imali familiju.
Dobijali su i jako skromnu novčanu pomoć tokom prve godine. Nakon 1878. godine u Anadoliji su nastajale naseobine Bošnjaka na prostoru od Smirne do Eskišehera,
oko Burse, Jenišehera, oko Ankare i u samom
Istanbulu. Predjeli koji su određeni za bosanske muhadžire bili su močvarni, malarični,
kuće male i vlažne, a zemlja neplodna. Samo
su rijetki, uglavnom oni koji su imali vlastiti
novac, mogli ostati u Carigradu. Ostali su o
trošku države otpremani na lokacije koje su
bile ucrtane u državnim planovima. Svaki deseti useljenik je podlegao bolestima zbog teških klimatskih uvjeta. Zbog toga su mnogi
muhadžiri poželjeli povratak u zavičaj. U periodu od 1882. do 1905. vratilo se 2027 osoba
koje su imale status iseljenika i 617 u statusu
bjegunaca. Po tome je rekordna bila 1902. go dina: 713 iseljenika i 318 bjegunaca.
Za jedan
broj povratnika Zemaljska vlada je podigla tri
nova sela u okružju Prnjavora.
Naglo povećanje broja povratnika, među
kojima je najviše bilo bjegunaca momaka
uslijedilo je poslije 1900. godine.
Neoženjeni momci i ljudi bez familije, samci, po dolasku u Tursku nisu dobijali ni kuću ni zemlju. Samo neznatnu novčanu potporu dobijali su tokom prve godine, potom su morali
sami da se snalaze “za život”.
Kako nisu znali
jezik, uglavnom nepismeni i bez zanata, teško
su nalazili zaposlenje kao izvor egzistencije.
Najčešće su radili kod Bosanaca, onih koji su
otišli ranije i koji su se uspjeli snaći, odnosno
steći neku imovini. Mnogi povratnici su govorili da ih lokalno stanovništvo nije dobronamjerno gledalo. Zemaljska vlada je željela
da sazna zbog čega su se muhadžiri vraćali, pa
je početkom 1902. godine uputila raspis svim
kotarskim uredima da saslušaju povratnike i
da joj dostavljaju zapisnike sa tih saslušanja