Arhiva oznaka: povelja

Jenoglasno usvojena inicijativa o dodjeli Povelje nani Fati !

Skupština Tuzlanskog kantona jednoglasno je usvojila inicijativu da se na osnovu Zakona o javnim priznanjima Fati Orlović dodijeli Povelja Tuzlanskog kantona, koju su podnijeli zastupnici u kantonalnoj skupštini.

Povelja će biti dodijeljena za poseban doprinos i postignute rezultate u zaštiti i afirmaciji ljudskih prava i sloboda garantovanih međunarodnim konvencijama, ustavom i zakonima.

Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku (Žrnovnice, 10. april 1378 – Trstivnica, 17. juni 1378)

Prilike u Bosni za vrijeme krunisanja
Tvrtko, stariji sin Vladislava, brata bosanskog
bana Stjepana II i Jelene, plemkinje iz ugledne
velikaške porodice Šubića, polovinom 1353. godine, uslijed naprasne smrti strica, sasvim nenadano je postao vladar Bosanske banovine. Početne godine Tvrtkove vladavine bile su sve, samo
ne lagane i ugodne. Uslijed ispunjenja uvjeta
vezanih za miraz Stjepanove kćeri Elizabete za
ugarskog kralja Ludovika I Velikog (1342–1382)
morao se 1357. godine odreći veoma vrijednog
dijela svoje banovine, zapadnog Huma. Godinu
poslije bio je upleten u aferu vezanu za špijuniranje bosanskog biskupa Petra u Đakovu, da bi
1363. godine kralj Ludovik pokrenuo žestoku
ofanzivu s ciljem osvajanja Bosne, kojoj je papa
Urban V dao karakter križarskog pohoda. Tek
što se oslobodio ove vanjske prijetnje, Tvrtko
se morao suočiti s unutrašnjim nemirima koje
su predvodili njegov mlađi brat Vuk i dio nezadovoljne vlastele. U sređivanju odnosa između
braće veliku ulogu imao je ugarski kralj, koji je
nedavno ratovao s Bosnom, te ponovo i avinjonski papa Urban V. Nakon konsolidacije unutrašnjih prilika te stabilizacije vlasti, počinje period
strelovitog uzleta Tvrtkove moći. Ta stabilizacija
bila je vidljiva u ekonomskom napretku banovine, koji se očitovao u pojačanoj eksploataciji
rudnika i razvoju trgovine te pametnom odabiru
saveznika u sprovođenju vanjske politike. Širenje
bosanskog teritorija u Tvrtkovo vrijeme odvijalo
se na tri fronte: prema istoku preko Drine, nauštrb teritorija Nikole Altomanovića; prema jugu
na područje Zete, nauštrb teritorije Balšića, dok
će, nakon krunisanja, iskoristivši građanski rat
u Ugarskoj kraljevini nakon smrti Ludovika I,
Tvrtko proširiti granice i prema Zapadu, prisilivši sve dalmatinske komune između Dubrovnika i
Zadra da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Dodatni ugled svojoj ličnosti Tvrtko je obezbijedio brakom s Dorotejom, bugarskom princezom iz carske porodice Stracimiroviča. Upravo u takvom
trenutku, bližeći se vrhuncu svoje moći, Tvrtko
se odlučio na sudbonosni potez: godine 1377, na
osnovu rodbinskih veza s vladarima iz kraljevske kuće Nemanjića, odlučio je da se kruniše za
kralja “Srbljem, Bosne i Primorja”, pri čemu je
izvršio translatio regni, tj. prenos kraljevskog digniteta iz Srbije u Bosnu.
Unutrašnje i vanjske karakteristike povelje
Original Tvrtkove povelje Dubrovčanima trenutno se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku,
gdje se čuva u seriji Diplomata et acta, br. 120,
bečki ćir. br. 1024. Tekst povelje objavljivan je
više puta bez detaljnijih kritičkih osvrta u zbirkama Pavla Karano Tvrtkovića, Franca Miklošića, Stojana Novakovića, Aleksandra Solovjeva,
Ljubomira Stojanovića, Milke Brkovića, Amire Turbić-Hadžagić te u rječniku Lejle Nakaš.

Dio teksta povelje objavio je i Baltazar Bogišić.21
Bitno je naglasiti kako je sačuvan i prijepis ove
povelje u Codex Ragusinus, koji je publicirao Lj.
Stojanović u svojoj zbirci.22
Pergament na kojem je načinjena povelja kvalitetne je italijanske izrade, unutrašnja strana je
sjajnobijela, spoljašnja svijetložuta. Svečanom
karakteru povelje odgovaraju njene dimenzije:
širina iznosi 43,5 cm, visina 51,6 centimetara te
još 2,6-3,3 cm plike na sredini i desno, dok je lijevi dio plike otkinut. Za povelju je uzeta jedna
cijela kožica te je ova povelja do vremena svog
nastanka najveći dokument izdat od strane bosanske vladarske kancelarije.
Debljina pergamenta iznosi u lijevom gornjem uglu 0,18 mm, sredinom gore 0,15 mm, u
desnom gornjem uglu 0,24-0,32 mm, u lijevom
donjem uglu 0,17 mm, sredinom dolje 0,14 mm,
u desnom donjem uglu 0,17-0,30 mm. Uprkos
tome što je pergament neobično tanak, on je tvrd
te puca kada se povelja otvara ili slaže. Pisar je
veoma brižljivo podesio pergament za pisanje,
uredno je poslije pisanja izbrisao sve crte te se ne
bi ni znalo da je pergament liniran da na rubovima nisu ostali ubodi od igle. Ubodi počinju 4,4
cm ispod gornjeg ruba, a ima ih sa svake strane
41, koliko i redaka. Redovi zapremaju 38 cm visine, odstojanje im je 0,9 cm. Osim ovih izbrisanih
linija ispod teksta se nalaze 2 vodoravne linije,
povučene tvrdim stilom, 3,3 cm jedna ispod druge. Između njih se nalazi potpis, ali slova potpisa
idu još 5 mm iznad gornje linije. Pisar je izbrisao i okomite linije za koje je napravio ubode na
gornjem i donjem rubu 4,9 cm i od lijevog i od
desnog kraja pergamenta. Tekst na lijevoj strani
ostavlja 4,9 cm praznog prostora, dok na desnoj
strani često prelazi preko te crte. Pismo ove povelje je diplomatska minuskula okomitog tipa,
trupovi slova su visoki 1,5-2 mm, produženja u
gornji prostor iznose prosječno 3-4 mm, u donji
5-6 mm, ali ima slučajeva da produženja iznose
i do 8 mm. Povelja je okićena povećanim slovima ispisanim cinoberom. Tvrtko I Kotromanić
kao kralj od ove povelje koristi crvenu boju za
svečani potpis pod tekstom. Povelja je pisana iz
dva puta, što se uočava na osnovu mastila, dok
je glavni dio teksta pisan crnim mastilom. Do21 Bogišić 1872, 75.
22 Стојановић 1929, 75-83. Očito je riječ o modernijem prepisu, u kojem se nalaze znatne razlike u odnosu na povelju
koju analiziramo u ovom radu.
datak o naknadnoj zakletvi obiju kraljica pisan je
smeđim mastilom. U svrhu pričvršćivanja pečata
prorezana su kroz pliku i pergament 4 okomita
proreza. Vrpca je sastavljena od svilenih crvenih vlakana složenih u niti. Oba njezina kraka
provučena su s poleđine kroz oba gornja proreza na lice, tu se ukrštavaju i prolaze kroz donje
proreze opet na poleđinu, ispod donjih proreza
su odrezane. Postojanje vrpce donekle sugerira
i postojanje pečata, no nije sačuvan niti jedan
njegov dio. Povelja je neobično složena, paralelno po širini na 6 pregiba po 7-9 cm visokih, a
složenih poput harmonike, na što je presavijeno
s lijeve strane 15 cm i s desne 11 cm unutra. Na
srednjem spoljašnjem polju neko je kasnije napisao “Privilegio del Re Tuercho antiquo confermation de tuti privilegi et scritture de tuuti li soi
precessori 1378”, te drugi zapis “№4 del Pac. II.
Steffano Tuertco conferma le ordonanze dei suoi
predecessori 1378 giun 17”. Tu je navedena i bečka signatura “№ 12 an. 1378”.
Text
Bl(a)gočjstivno i dostolqpno pohvaliti
istin(j)no~ vqro~ i želanoÄ sl(ov)o prinesti
kj svoÄmu blgodqtel~ vl(adi)cq H(rist)oy
imže vsačjskaâ sjtvorenjâ24 i âvlÄnia25 bj”še
na hvaloslovie božjstvj[1]nago smotreniâ. Eže
mi(los)r(j)dova w rodq člov(q)čjscqmj26 Ägože
sjtvori vj pr(q)č(is)tjø wbrazj svoÄgo b(o)ž(js)
tva i dastj Ämu wblastj i razumj âko biti
Ämu vsqmi zemljnimi Ästjstvi i razumq[2]
ti i tvoriti sudj i pravdu po srqde zemlÄ.
Takož(d)e že i mene svoÄmu svoÄmu27 rabu za
m(i)l(os)tj svoÄgo b(o)ž(js)tva darova procisti
mi w(t)rasli b(la)gosadnqi vj rodq moÄmj i
spo(do)bi me sugubimj vqence(mj) [3] âko wboâ
vladičjstviâ ispravlati mi prjvqÄ w(tj)
isprjva vj b(o)godarovannqi28 namj zemli Bosnq.
Po tom že gospodu moÄmu bogu spo(do)bljšu me
naslqdovati pr(q)estolj moi(hj) prqroditelj
gosp(od)e srjbj[4]ske za iÄ bo29 ti bqhu moi
prqroditeliÄv30 vj zemljnqmj c(a)r(js)tvq
c(a)r(js)tvovavše i na n(e)b(es)noÄ31 c(a)
rjstvo32 pr(q)selili se. Mene že vide≥u zeml~
prqroditelj moi(hj) po nihj wstavljšu i ne
imu≥u svoÄgw [5] pastira. I idohj vj srjbjsku~
zeml~ želaÄ33 i hote ukrqpiti prqstolj
roditelj moihj i tamo šj(dj)šu mi vqnjčanj
bjøhj34 b(o)gomj darovani(mj) mi vqncemj na
kralÄv(js)tvo prqroditelj moihj [6] âko bj”ti
mi w H(rist)q Isuse bl(a)govqrnomu i Bogomj
postavlÄn(j)nomu35 Stefanu kral~ SrjblÄmj i
Bosnq i Pomori~ i Zapadnimj stranamj. I po
tomj36 načehj sj bogomj kralÄvati i prav(it)
i [7] prqstolj srjbjskiÄ zemlÄ želaÄ padšaâ
sa vjz(d)vignuti i razoršaâ se Ukrqpiti. I
došj(dj)šu mi zemlÄ pomorjskiÄ i tu prišj(dj)
šu mi prqdj slavni i dobronaročiti gradj
Dubrovni(kj). I tu izi[8]doše prqdj kralÄv(js)
tvo mi vsepočteni vlastele dubrovjsci sj vsako~
slavo~ i č(js)ti~ i uspomenuše37 kralÄvjstvu
mi w svoihj zakonqhj i uvqtehj i povelâhj koÄ
su imali s praroditeli [9] kralÄv(js)tva mi z
gospodomj bosjnjskwmj i za to38 uzgovoriše s
kralÄvjstvomj mi sizi i sizi vlastele: Marinj
Menjčetićj, Mihailj BobalÄvi(kj), Dobre
KalićÄvi(kj), Ma¡ew Žurjgovi(kj) [10] Žunj
Gradikj, Nikola Gunjdulićj,39 i sizi vlastele
ushotqše potvrjditi u kralÄvjstva mi svoÄ
zakone i uvqte koÄ su imali s praroditeli
i roditeli kralÄv(js)tva mi z gosp(od)omj40
bosjnj[11]skomj i sj g(ospodi)nomj banwmj
Stefanomj i za l~bovj i za našu wpćinu i
našihj prjvihj ko~ smo imali w(tj) prjva
z gradwmj Dubrovnikw(mj) i s vlasteli
dubrovjscimi. Za to kralÄvj[12]stvo mi zapisa
i potvrjdi i bolše ispravi vsake zakone i
uvqte i povelÄ i trjgovjčjke svobode koÄ su
imali z gospodomj bosjnjskw(mj). I po tomj41
uspomenuše mi kralÄv(js)tvu [13]
više rečeni
vlastele dubrovjsci w uvqtehj i zakonqhj i
povelâhj koÄ Ästj imalj gradj Dubrovni(kj)
sj gospo(do)mj srjbjskomj i raškw(mj) i
ispljna~≥u kralÄvjstvu mi prqdi~~ l~bw(vj)
[14] i wbjćinu z gradwmj Dubrovnikwmj i s t(o)
go počtenimi vlasteli sjtvorihj m(i)l(os)tj
kralÄv(js)tva mi i zapisahj i wbnovihj i bol(j)
še ispljnihj vjvsaku43 svobodu i čistotu [15] da
si ima~ tezi uvqte i zakone i povelÄ i tr(j)
gov(j)čjke svobode tvrjde i nepotvorene i niki
w(tj)ÄmlÄme. Po sem44 že slovu i potvrjž(d)
eni~ kralÄvjstva mi wbe≥a se i zapisa [16]
gradj Dubrovni(kj) i vlastele dubrovjsci da da~
kralÄvjstvu mi dohodjkj srjbjski po zakonu koi
su davali gospode srjbjskoi. Takož(d)e da da~
kralÄvjstvu mi w vsakowmj prihode≥e(mj) [17]
dmitrove dneve . vË . tisu≥i pe(rj)pe(rj) wvqmzi
uvqtw(mj) i zakonomj i načinomj do kole drjži
i gospoduÄ kralÄvjstvo mi wvomzi45 zemlw(mj)
primorjskwmj, TrqbinÄmj [18] i Konavlami
i Dračevicomj. I u s(n)Äzi se wbe≥anÄ wbe≥a
se kralÄvjstvo mi vlastelemj dubrovjčjkimj
da ima hoditi dubrovjčjki trjgj i trjž(j)ci46
svobodno i ni[19]kimj nevjzbran(j)no po vsoi
zemli i drjžavq kralÄvjstva mi da ne ima
nikto za nj”(hj) ni za nj”(hj) trjgj pohvatiti
ili čimj zabaviti ni vlastelinj ni vlasteli(či)
ćj ni kto l~bo [20] ni malj ni velikj. Ako li kto
drjzne i potvori slovo kralÄvjstva mi i uzme
imj ≥o vj wblasti kralÄvjstva mi. Da ima nimj
platiti kralÄvjstvo mi i svoÄ47 komo(re)48 [21]
a krivca togo da i≥e kralÄvtvo49 mi i wbe≥ava se
kralÄvjstvo mi da imamj nihj vla(da)nnÄ bl~sti
i wbjvarovati wdj guse w(tj) tadjbe wdj vsake
zlobe i sile. I Ä≥e se [22] wbqtuÄ kralÄvjstvo
mi ako kto ime ≥o govoriti ili nasilovati gradu
Dubrovniiku za sizi dohodjkj koi ima~ davati
kralÄvjstvu mi da ima kralÄvjstvo mi w(tj)
to[23]ga nihj braniti i pomagati da im se nqkoâ
čteta u vladani~ ili oy trjgovcu ne učini za to
i ≥a bogj ne dai i sluči se nqkoÄ vrqme i ne bude
snâzi zemlâ u wbla(st)50 [24] kralÄv(js)tva mi
TrqbinÄ i Konavli i Dračevice, volâ kralÄv(js)
tvo mi ne s(j)vr(j)ši i ne wpravi više rečenoga
i ne plati trjžcj godq ne wbjvarovati vla(da)
niâ ili nagÄ nihj [25] nqkoâ čteta za wnj
dohodjkj, da kralÄvjstvo mi ne ima pitati wd
nihj wnoga dohotka ni kto ini po kralÄvjstvu
mi ni wni da su drjžani davati ga. I po
si(hj) vsqhj wbe≥a [26] se kralÄvjstvo mi i
sj bogodarovanno~ mi kralÄv(js)tva51 materi~
gospow(mj) kyra Elenwmj i sj gospow(mj)
kralicw(mj) kyra Doro¡øwmj i sj izbranjnimi
v(l)asteli kralÄv(js)tva mi [27] a tu bqhu pri
kralÄvjstvq mi v(l)astele52 županj Branko
Pribini(kj), dvorjski Vljkosavj Stefkovi(kj),
Dobrašinj Stefanovikj, voÄvoda Vlatko
Vljkovi(kj), knezj Vljkaši(nj) [28] Milatovikj,
knezj PriboÄ Mjstnovi(kj), županj Bqliâkj
Sjnjkovićj, stavilcj Tvrjtko VlagÄvi(kj),
Vljkcj Vladislali(kj) i takozi se wbe≥avamo
da budetj meg~ kralÄvj[29]stvomj mi i meg~
gradw(mj) Dubrovnikw(mj) i togo vlastelmi
vqrna i vsesrj(dj)čna l~bovj kako ~ si imali sj
nimj prqroditeliÄ53 i roditeliÄ kalÄvjstva mi
gospoda srjbjska [30] i bosjnjska. I za sÄ slovo i
si~ pravdu više upisanjnu wbe≥ta se kralÄvjstvo
mi na s(ve)tomj evanjgeli i prqdj čjstnimj
krjstomj h(risto)vqmj i s materi~ kralÄv(js)
tva mi i sj [31] kralicw(mj) i sj vjøše re(če)
n(j)nimi v(l)asteli da budetj siÄ slovo i siÄ
wbe≥anoÄ zapisanie tvrjdo i nepokolqbimo do
d(j)ni i do vqka. kto li drjzne i potvori siÄ
slo(vo) i wbe≥anøe [32] naše u koÄ se smo wbe≥ali
i zapisali takovi da prime na se i na svo~ d(u)
šu wne kletvi koÄ smo wboi mjø izrekli prqdj
s(ve)t(i)mj ey(anjge)liÄmj a kralÄvjstvo mi da
siega54 [33] nikoliže ne potvori do kole55 gradj
Dubrovnikj i v(l)astele dubrovč(js)ci siÄga ne
potvore i nqkwwmj56 nevqrwmj ne izgube wni
i nj”(hj) dqt(j)ca i nj”(hj) poslqdni. I mol~
i za[34]prq≥amj Ägože b(o)gj izvoli po mnq na
prqstolq kralÄvjstva mi da siÄga ne potvori nj
pače bolše da ispljnitj i potvrjditj i boljše
da ukrqplaÄtj. I siÄ wbe≥tanøe [35] i zapisanÄ
zapisa i potvrjdi kralÄvjstvo mi prqdj
gradw(mj) Dubrovnikwmj u Žrjnovnicah(j) vj
lqtehj po rož(dj)stvq H(risto)vq. ČË. TË. OË. IË.
lqto m(qse)ca57 že apr(il)â vj .®Ë. d(j)nj [36]
I po sihj vsqhj više sjvrjšenj”(hj) prøidoše
vsepočteni58 vlastele dubrovč(js)ci Dobre
KalićÄvi(kj) i Ma¡ew59 Žurgovi(kj) vj slavni
dvorj kralÄv(js)tva ni Trjstivnicu i â g(o)
sp(o)gâ [37] ky(ra) Elena i gospoâ kralica kyra
Doro¡eâ vidqvše wbe≥aniâ i uvqte g(ospodi)
na kra(lâ)60 sj gradw(mj) Dubrovnikw(mj) više
pisa(na)61 i siâ bolše potvrjdža~≥e prisegwsmo
prqdj s(ve)tj”mj ey(anjg)[38]elÄmj i prqdj č(js)
tnimj kr(js)tomj h(risto)vqmj vj cr(j)kvi s(ve)
t(a)go Grjgura i s naši(mj)62 vlasteli simizi i
sj simizi voÄvoda Vljkcj Hrjvatini(kj), knezj
Vljkota Pribini(kj), knezj He(ge)nj Dragosla[39]
li(kj), Vlatko VoÄvodikj, županj Vljk(j)cj
Črjnugovikj, Radoslavj Pribinikj, Vljkjmirj
Semjkovi(kj), Hranâ Vljkovi(kj), Purjćâ
Hrjvatini(kj), Bqlica Ižesa[40]li(kj), županj
Dinica i takozi se wbe≥tasmo i prisegosmo vj
vsa više upisana, da su tvrjda i nepokolqbima
do d(j)ni63 i do vqka i siÄ sjvrjši se m(qse)ca64
i~nâ .z»”. d(j)nj. a pi(s)a logofe(tj) Vlade [41].
+ STEFANJ TVRJTKW VJ HRISTA BOGA
KRALJ SRJBJÄMJ I BOSNQ I PRIMORI~
Prijevod
Pobožno [je] i dostojno pohvaliti istinskom vjerom
i željenu riječ prinijeti svojemu dobrotvoru vladici Hristu, od koga sve stvoreno i objavljeno bi na
pohvalu boža[1]nskog proviđenja, koje se smilova
čovječijem rodu, kojega stvori prema prečistom
liku svojega Božanstva, i dade mu vlast i razum,
da bude [nad] svom zemaljskom tvari i da razumi[2]je i tvori sud i pravdu posred zemlje. Također
zatim i meni, svome robu, za milost svoga Božanstva, darova da mi procvjeta izdanak plemenito
ukorijenjeni u rodu mojemu i udostoji me dvostrukim vijencem [3] kako bih obima gospodstvima upravljao, prvo isprva u bogomdanoj nam zemlji Bosni, potom pak gospod moj Bog me počastio
da naslijedim prijestol praroditelja mojih, gospode srp[4]ske, zato jer ti moji praroditelji, u zemaljskom carstvu carstvovavši, i na nebesko carstvo
preselili se biše. Ja, pak, vidjevši zemlju svojih predaka ostavljenu nakon njih i da nema svojeg [5]
pastira, idoh u srpsku zemlju, želeći i htijući osnažiti prijestol roditelja mojih. I tamo išavši okrunjen bjeh od Boga darovanom mi krunom na kraljevstvo praroditelja mojih, [6] da budem u Hristu
Isusu pobožan i od Boga postavljeni Stefan, kralj
Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama. I
potom počeh s Bogom kraljevati i praviti [7] prijestol srpske zemlje, želeći što je palo uzdignuti i što
se razorilo osnažiti. I kad sam došao u zemlje Pomorske, prišavši pred slavni i dobronaročiti grad
Dubrovnik, i tu izi[8]đoše pred naše veličanstvo
poštena vlastela dubrovačka, sa svakom slavom i
čašću i podsjetiše naše veličanstvo na svoje zakone, ugovore i povelje koje su imali s praroditeljima
našeg veličanstva, [9] s gospodom bosanskom. I o
tom su govorila pred našim veličanstvom ova i ova
vlastela: Marin Menčetić, Mihail Bobaljević, Dobre Kaličiević, Mateo Žurgović, [10] Žun Gradić,
Nikola Gundulić. I ova vlastela htjela je potvrditi
kod našeg veličanstva svoje zakone i ugovore koje
su imali s praroditeljima i roditeljima našeg veličanstva, s gospodom bosan[11]skom i gospodinom
banom Stefanom. I zarad ljubavi i zajedništva našeg i naših prethodnika koje smo imali s gradom
Dubrovnikom i vlastelom dubrovačkom, zarad
toga im naše veličan[12]stvo zapisa i potvrdi i bolje uredi sve zakone i ugovore i povelje i trgovačke
slobode koje su imali sa gospodom bosanskom. I
potom podsjetiše naše veličanstvo [13] gore spomenuta vlastela dubrovačka i na ugovore i zakone
i povelje koje je imao grad Dubrovnik s gospodom
srpskom i raškom. I dok sam ispunjavao prijašnju
ljubav [14] i sklad s gradom Dubrovnikom i njegovom poštovanom vlastelom, učinih milost, zapisah
i obnovih i bolje ispunih u svakoj slobodi i čistoti
[15] da se imaju čvrstim i nepromijenjenim držati
ti ugovori i zakoni i povelje i trgovačke slobode i ni
od koga da ne budu otete. Poslije ove naše riječi i
potvrde obeća [16] grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka da će našem veličanstvu zakonito davati
dohodak srpski, koji su davali i srpskoj gospodi,
također da će našem veličanstvu davati svakog
budućeg [17] Dmitrova dana dvije tisuće perpera
pod ovim ugovorom, zakonom i načinom sve dok
naše veličanstvo drži i gospodari ovom zemljom
primorskom: Trebinjem, [18] Konavlima i Dračevicom. I ovim obećanjem obeća naše veličanstvo
vlasteli dubrovačkoj, da dubrovački trgovci i roba
prolaze [19] po cijeloj našoj zemlji i državi slobodno, i da im toga niko se smije braniti, i da niko
ne smije za njima ni za njihovom robom posegnuti ili ih čim zadržavati, ni vlastelin ni vlasteličić,
niti bilo ko [20] mali ili veliki. Ako li se tko drzne i potvori riječ našu, i uzme im nešto u oblasti
kraljevstva mi, da im ja to imam platiti iz svoje
komore, [21] a krivca toga da imam tražiti. I obavezujem se da ću njihovo vladanije čuvati i paziti
od napada, od krađe, od svake zlobe i sile, i još se
[22] obavezujem ako ima tko što govoriti ili činiti prisilu gradu Dubrovniku za taj dohodak koji
imaju davati mom kraljevstvu, da ima kraljevstvo
mi od to[23]ga njih braniti i pomagati da im se
neka šteta u vladaniju ili u trgovanju ne učini za
to. I ne dao Bog, desi se neko vrijeme i ne bude
ova zemlja u oblasti [24] kraljevstva mi: Trebinje,
Konavle i Dračevica, ili kraljevstvo mi ne ispuni
i ne napravi višerečenoga, i ne plati trgovaca, ili
ne pazi vladanija, ili snađe njih [25] neka šteta za
onaj dohodak, da kraljevstvo mi neće njih pitati
za onaj dohodak, niti iko drugi nakon mene, niti
oni da su dužni davati ga. I nakon svega ovog obeća [26] kraljevstvo mi s bogodarovanom mi kraljevstva mi materom, gospođom kira Jelenom i s
gospođom kraljicom kira Dorotejom i s izabranom
vlastelom kraljevstva mi, [27] a tu biše pri kraljevstvu mi vlastela: župan Branko Pribinić, dvorski
Vukosav Stefković, Dobrašin Stefanović, vojvoda
Vlatko Vuković, knez Vukašin [28] Milatović,
knez Priboje Mastnović, župan Bjeljak Sanković,
stavilac Tvrtko Vlađević, Vukac Vladisalić. I tako
obećavamo da bude među kraljev[29]stvom mi i
među gradom Dubrovnikom i njegovom vlastelom vjerna i svesrdačna ljubav, kakvu su imali s
njim praroditelji i roditelji kraljevstva mi gospoda srpska [30] i bosanska. I za ovu riječ i za ovu
pravdu gorenapisanu obeća kraljevstvo mi na svetom Evanđelju i pred časnim krstom Hristovim
i s materom kraljevstva mi i s [31] kraljicom i s
višerečenom vlastelom da bude ova riječ i ovo obećanje zapisano tvrdo i nepokolebljivo do dana i do
vijeka: tko li se drzne i potvori ovu riječ i obećanje
[32] naše na koje smo se obavezali i zapisali, neka
primi na sebe i na svoju dušu one kletve, koje smo
mi obostrano izrekli pred svetim Evanđeljem, a
kraljevstvo mi da ovo [33] nikada ne potvori, dok
kada grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka ovo ne
potvore i nekom nevjerom ne izgube oni i njihova
djeca i njihovi nasljednici. I molim i za[34]branju-
jem, koga god Bog postavi poslije mene na prijestol kraljevstva mi, da ovo ne potvori, nego štaviše,
bolje da ga ispunjava i potvrđuje i bolje da jača.
I ovo obećanje [35] i pisanje zapisa i potvrdi kraljevstvo mi pred gradom Dubrovnikom u Žrnovnicama godine po rođenju Hristovu 1378. mjeseca
aprila 10 dan. [36] I poslije svega svršenog dođoše
svepošteni vlastelini dubrovački Dobre Kalićiević i
Mateo Žurgović u slavni dvor kraljevstva našeg u
Trstivnicu, i ja gospođa [37] kira Jelena i gospođa
kraljica kira Doroteja, vidjevši obećanja i uvjete
gospodina kralja s gradom Dubrovnikom višepisane, i ova bolje potvrđujući, prisegosmo pred svetim
Evanđ[38]eljem i pred časnim krstom Hristovim u
crkvi svetog Grgura i s našom vlastelom, s ovima
i s ovima: vojvoda Vukac Hrvatinić, knez Vukota
Pribinić, knez Hegen Dragoslal[39]ić, Vlatko Vojvodić, župan Vukac Črnugović, Radoslav Pribinić,
Vukmir Semković, Hrana Vuković, Purća Hrvatinić, Bjelica Ižesa[40]lić, župan Dinica. I tako obećasmo i prisegosmo u sve višeupisano da je tvrdo
i nepokolebljivo do dana i do vijeka. I ovo svrši se
mjeseca juna 17. dan. A pisa logofet Vlade [41].
Stefan Tvrtko u Hrista Boga kralj Srbima i Bosni
i Primorju.