Arhiva oznaka: muslimani

Ratna džamija na Igmanu predstavlja autentični spomenik kulture,izgrađen za vrijeme agresije na BiH !


Ratna džamija na Igmanu ili kako je još nazivaju, Igmanska ljepotica, predstavlja autentični spomenik kulture, koji je izgrađen za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.



Pripadnici islamske vjeroispovijesti unutar jedinica ARBIH koje su pokrivale igmansko ratište, iskazali su potrebu za prostorom u kojem će obavljati vjerske dužnosti.

Ratna džamija na Igmanu kao vrijednost od posebnog značaja, danas je objekat otvorenog tipa u kojem se vjernici okupljaju svakog petka, kako bi obavili džuma namaz.

Islamska zajednica BIH: “Muslimani dužni izabrati vakcine bez svinjskog želatina” !

Iako se svijet iznova raduje efikasnosti vakcina protiv korona virusa ipak su se pojavila negodovanja religijskih zajednica zbog određenih sastojaka u vakcinama koji krše zakone vjere.

Većina vakcina protiv korona virusa sadrzi svinjski zelatin koji sluzi kao stabilizator odnosno osigurava vakcinu prilikom transporta i skladištenja.Međutim to nije dozvoljeno muslimanima te nije dozvoljeno prema standardima halal ishrane.

Iz kabineta reisu-l-uleme istakli su : “Islam poziva ljude da brinu o svom zdravlju i da traze lijek za bolesti koje ih zadese.Poslanik je kazao da je Bog za svaku bolset lijek dao i pozvao muslimane da tragajuza tim lijekom.To je dakle vjerska obaveza muslimana.

Ono pak što je njima zabranjeno jest da lijek traze u onom što je Allah zabranio.U zabranjene stvari spadaju i svinja i svinjskiproizvodi”-odgovor je Islamske zajednice BIH.

Pojedine vakcine sadrze takav svinjski zelatin,ako je to tačno muslimani su duzni opredijeliti se za vakcine koje to ne sadrze a efikasne su u liječenju korona virusa,ako ne postoji drugi izbor neka zadnju riječ kaze struka-naveli su.

Ferid Muhić: “Bošnjaci,nisu vaši preci bili ni slabi,ni poturčeni kada su prihvatili islam” !

Izvor : Ferid Muhić “Islamski identitet Evrope”

Ne dragi moji Dobri Bošnjani-Bosanci-Bošnjaci,kao i vi Albanci,muslimani i Goranci i Torbeši i Pomaci nisu vaši preci bili ni slabi ni prevtrljivi kada su prihvatili islam.Nego su znajte imali svoje razloge.Nisu oni bili ni poturčeni ni potkupljeni nisi su okrenuli “ćurak naopako”.

Moramo biti svjesni činjenice da se svaki čovjek prema vjeri odnosi iz središta sopstvenog bića,da upravo tu gdje definiše svoj odnos prema Apsolutu,glavnu riječ daje najplemenitijim motivima za koje je sposobna ljudska duša.Stoga je nuzno shvatiti da su u takvoj odluci ti ljudi stremili visinama da su bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biće sposobno i da su realizaciju svoje spiritualnosti našli upravo u islamu.

Tezili su savršenstvu duše dali su svu predanost obaveziuzvišenosti nad svakom sigurnošću ovoga zivota i ovoga svijeta i to su potvrdili mnogom junačkom smrću za sopstvenuistinu.Nikakve tu krivice nije bilo niti ima pravo da prebaci makar jednu rijec kome u pitanju vjere jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku i samo pred Bogom!

Đilas o četničkim zlodjelima: “Na Drini su klali jednog po jednog muslimana.Četnici i ustaše,to nijesu ni Srbi,ni Hrvati,ni ljudi” !

Milovan Đilas bio je jedan od najpoznatijih jugoslovenskih komunističkih funkcionera u periodu socijalističke Jugoslavije.U toku Drugog svjetskog rata radi na formiranju i organizaciji partizanskih jedinica na prostoru Crne Gore odakle je i bio.

Poseban animozitet imao je prema četnicima prvenstveno zbog zgrozavanja na četnička nedjela.U komunističkom listu “Borba” 8.oktobra 1942.godine napisao je tekst “Plemenita mrznja”

“Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog po stotine i hiljade zicom povezanih Muslimana-ljudi,zena djece.Pod vođstvom londonske izmjegličke vlade i Draze Mihailovića u zemlji,oni su se u zločinima takmičili sa ustašama a u izdaji su ih i

prevazišli.Četnik-to je najpodmukliji izdajnik i najprljaviji zločinac,to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije.Četnici i ustaše to nijesu ni Srbi ni Hrvati,ni ljudi”.

“Instrukcija” Draže Mihailovića četničkom odredu iz 1941.godine : “Očistiti BIH od katolika i muslimana,čišćenje Sandžaka…”

U “Instrukciji” četničkim odredima od 20.12.1941.godine o organizaciji ciljevima i uporabi četničkih postrojbi D.Mihailović koji je unaprijeđen u čin generala i ubrzopostaje ministrom vojske u emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije.

Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu sa kraljem Petrom je : “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju,etnički čistu i u granicama predratne Srbije,Crne Gore,Bosne i Hercegovine,Srema,Banata i Bačke…”

“Čiščenje drzavne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata.Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore kao i između Srbije i Slovenije čišćenjem Sandzaka od muslimanskog zivlja a BIH od muslimanskog i katoličkog zivlja

“Uz to još kaznjavanje svih ustaša i muslimana i krivaca za nasu aprilsku katasrofu 1941.godine…”

Ubijanje i protjerivanje Bošnjaka tokom srpskih ustanaka !

Ustanak koji je u Srbiji počeo 1804, u O.C. je smatrana za „eškiju” (hajduk, bandit, razbojnik, zulumćar, buntovnik), koja je u to vrijeme označavala protivljenje javnom redu i miru i sigurnosti imetka. Inače eškije je bilo svuda po Balkanu, a osmanske vlasti su preduzimale mjere za njeno suzbijanje, ali ne i njeno iskorjenjivanje jer su se pripadnici eškije od organa vlasti najčešće skrivali po šumama.

Obzirom da je Uzvišena Porta i srpski pokret smatrala zamašnim pokretom eškije, ona mu u početku nije pridavala onoliko značaja koliko je on zasluživao, a kada se ustanak razbuktao bilo je prekasno da se uguši vojskom smještenom u Smederevskom sandžaku.

Bosna kao najzapadnija pogranična zemlja O.C., obzirom da je u njoj bilo puno kršćanskog stanovništva, morala je budno pratiti dešavanja u susjednom Smederevskom sandžaku i nastojati da se ustanak uguši ili bar izolira od širenja na njen teritorij.
Prve mjere Visoke Porte za smirivanje ustanka u Smederevskom sandžaku bile su naredba bosanskom valiji Bećir-paši da riješi spor između dahija i kršćanske raje i uspostavi red i mir.

Odmah po dobijanju naredba Bećir-paša je skupio vojsku i prešao Drinu kod Koviljače, a zatim preko Loznice putem niz Mačvu krenuo ka Beogradu, a tokom tog kretanja u početku nije nailazio na otpor od strane ustanika. Međutim, ustanak je već bio uzeo maha, i ustanička vojska je harala u okolini Loznice, Lješnice i Krupnja, a muslimansko stanovništvo ovih mjesta je usljed straha od ustanika mahom prebjeglo preko Drine. Određenih razmirica između Bećir-paše i ustanika bilo je oko Šapca, a u cilju njihovih otklanjanja, između Bećirpaše i ustanika dođe do pregovora u kojima Bećir-paša daje obećaje ustanicima, da će čim dođe u Beograd pohvatati dahije i iste likvidirati.


Dolazak sultanove vojske pred Beograd je uplašio dahije i natjerao u bjeg Dunavom sve do Ada Kalea. Po pašinom naređenju, tamo ih je sustigao i pogubio Milenko Stojković. U svom izvještaju Uzvišenoj Porti od 14. oktobar 1804. Bećir-paša se hvalio da je pogubio četvoricu dahija, izmirio raju, te da su knezovi u ime raje obećali da neće napadati na muslimane i da će održavati red. Dok je on radio na sređivanju prilika u Beogradu, ustanici su po Mačvi vršili razna zlodjela „… nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta“. Ne uspjevši srediti prilike u Smederevskom sandžaku, Bećir paša se u novembru 1804. vratio u Bosnu.


Ovim je završena prva godina ustanka u Smederevskom sandžaku. U početku ustanka kod velikog dijela prvaka bosanskih muslimana pokazivana je izvjesna naklonost za ustaničku

stvar. Ustanicima je od nekih čak i dolazila pomoć u municiji. Naročito su se istakli Hadžibeg iz Srebrenice, Sinan-paša Sirčić i Mehmed kapetan Vidajić. Vođe ustanka u Smederevskom sandžaku su po svaku cijenu nastojali pobuniti pravoslavno stanovništvu u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U tu svrhu razvijena je jaka mreža uhoda po Bosni. U jednom pismu ustanici pozivaju hercegovačke glavare na pobunu jamčeći, da će im se za manje od mjesec dana sastati „… vojske u Sarajevu, gdje je zaire i džebane, svaka blaga i bisera nebrojeno“.


Iako su srpske vođe i dalje nastojale uvjeriti Uzvišenu Portu u svoju lojalnost, ipak to nisu potkrepljivali svojim djelima. Naime, ustanici nisu proganjali samo nasilnike i dahije nego su ustali protiv svega što je muslimansko. U jednoj nedatiranoj tužbi stanovnika grada Užica i Sokola podrobno su opisani zločini i nedjela koja su ustanici činili nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Neuspjeh Bećir-paše, i njegova nesposobnost da sredi prilike bile su uzrokom njegove smjene 04. 01. 1805, a na njegovo mjesto je postavljen Sejidi Mustafapaša Smailpašić Novošeherlija, koji je pozvao Bošnjake i Hercegovce da silom uguše ustanak u Smederevskom sandžaku.


Jedan odjel vojske na čelu sa Hasan-pašom Srebrenicom je trebao da napada na ustanike u Smederevskom sandžaku, a drugi odred predvođen Sulejman-pašom da pokori Drobnjake. Sulejman-paša je uspio da pokori Drobnjake, prisilivši ih na ponovnu pokornost i plaćanje danka, dok se Hasan-paša vratio iz pohoda bez uspjeha. Početkom 1806. sultan je izdao dva fermana kojim poziva Bošnjake da u tri kolone udare na ustanike i da jednom odlučnom akcijom konačno riješe pobunu u Smederevskom sandžaku, a da bi taj poziv imao veću težinu ulema je izdala fetvu protiv ustanika. Usljed ovih opsežnih priprema iznenada nakon kratke bolesti umro je bosanski valija.


U ovo kritično doba poslaše ajani Uzvišenoj Porti jedan izvještaj u kojem opisuju stanje u pograničnim dijelovima Smederevskog sandžaka, izvještavajući da su ustanici opkolili N. Pazar, Stari Vlah, Rudo i Pljevlja, a Priboj, Višegrad i Loznicu popalili, upozoravajući na opasnost širenja ustanka na Bosni, tražili od Porte da im pošalje iskusna i valjana vezira. Pored toga, Bosnu su zadesile i druge dvije nesreće, od udara groma izgorjela je sarajevska barutana i ogromna količina baruta, a zbog velike suše izdala je ljetina, te je bilo teško opskrbljivati vojsku. Mutesarif zvornički i kapetan višegradski Mehmed-paša je uspjeo da protjera ustanike iz Užica, a u gradu je ostavio vojnu posaduZa novog. bosanskog valiju fermanom od 9. 04. 1806. Uzvišena Porta je imovala Mehmed Husrev-pašu. Odmah po
26

dolasku u Bosnu, novi valija je preduzeo mjere za mobiliziranjem vojske, kojom je namjeravao umiriti Srbe. Već u maju iste godine stigla je u Bosnu vijest kako je Rusija navijestila rat Osmanskom carstvu, što je srpski ustanak činilo još zamršenijim. Ustanici su tokom aprila 1806. godine zauzeli mnoga mjesta u sjeveroistočnoj Bosni. To je iskoristilo mnogobrojno pravoslavno stanovništvo tih mjesta digavši se na pobunu, koja se potom proširila i na zapadnu Bosnu. Sa osobitom jačinom isticale su se pobune oko Banja Luke, Prijedora, Dubice i Bosanske Gradiške.
Mehmed Husrev-paša je odredio da bosanska vojska krene u tri odjela na ustanike u Smederevskom sandžaku.

Desno krilo imalo je operirati prema Novom Pazaru, srednje predveđeno Hadžibegom Srebrenicom i Sinanpašom iz Goražda, preko Sokola na Valjevo, a lijevo je trebalo osloboditi Šabac, a nakon toga na Paležu se sastati sa Hadžibegom i produžiti Savom ka Beogradu. Lijevo krilo koje je predvodio Kulin-kapetan i kapetan višegradski Mehmedbeg Fidahić prešavši Drinu krenulo je kroz Mačvu i stiglo do ušća Kolubare, prisilivši ustanike da se nakon šest mjeseci opsade Šabca povuku. Dalji prodor bosanske vojske prema Beogradu je bio zaustavljen.


Jedan od najvećih poraza u toku Prvog srpskog ustanka bosanska vojska je doživjela na Mišaru 01. 08. 1806., kada su poginuli Sinan-paša Sijerčić, Kulin-kapetan, i stari Mehmedkapetan sa dva sina. Ponovo je početkom 1807. u Bosni došlo do mobiliziranja vojske, jer je Rusija objavila rat Osmanskom carstvu. Bosna je morala da štiti i granicu sa Crnom Gorom gdje je upućena vojska predvođena Sunulahbegom, ali se ona nije usudila da izvrši upad na crnogorsku teritoriju jer su je štitile ruske snage. Fermanom od 13. 02. 1807. Sultan je tražio da se Bošnjaci spremaju za rat jer je Rusija zaratila sa Osmanskim carstvom.


Nakon zauzeća Šabca 25. 01. 1807. ustaničke snage su protjerale oko 1.000 žena i djece koje se naseliše u Brčko. Jakov Nenadović kojem se predala posada Šabca je kasnije zauzeo „bez otpora dve bosanske nahije Jadar i Rađevinu“, a jednim pismom Karađorđe mu je naredio da sa vojskom udari na višegradsku ćupriju „da Bosnu svu upali“. U to vrijeme je stigao i sultanov ferman o spremanju osmanske vojske na srpske ustanike. Već u martu mjesecu 1807. ustanici su upali u Bosnu na više mjesta u okolini Zvornika, što je izazvalo veliki strah kod bosanskih muslimana. Pored toga oko 30.000 ustanika skupilo se u Kraljevu odakle su namjeravali udariti na Novi Pazar, Varoš, Prištinu i time presjeći izravnu vezi između Bosne i Istanbula. U cilju preduzimanja adekvatnih mjera i sprječavanja ovih planova ustanika, Mehmed Husrev-paša je poslao 10.000 vojnika u Novi Pazar, a preduzeo je akcije i na
27

razoružavanju kršćanske raje u Bosni. Nepromišljene i neodlučne akcije Visoke Porte uvjetovale su da su ustanici zauzeli mnoga mjesta u Smederevskom sandžaku, a kao vrhunac tih osvajanja bilo je zauzeće Beograda, gdje je ustanička vojska počinila velike zločine nad muslimanima.
L. Ranke, Srpska revolucija, 92-93. (…) Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijali ih. Koje trećeg dana bio još živ – mahom siromasi, prosjaci – otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili. Od plena ovih krvavih dana obogatili su se Mladen, knez Sima Marković, Vule Ilić i drugi. Slična zverstva vršena su i u Šapcu…“


Konačno shvativši ozbiljnost srpskog ustanka sultan izdaje ferman kojim oglašava da srpski ustanak nije lokalnog značaja nego pitanje od državnog značaja. Također je Uzvišena Porta od šejh ul islama Ataulah efendije isposlovala fetvu koja se zasnivala na načelu da je krv ustanika halal, te je dozvoljeno da se ustaše bez obzira na spol i dob nemilice nište. Na ovim osnovama preduzeta je akcija protiv Srba te su sofijski serasker Sejid Osmanpašić i niški muhafiz Huršid paša imali na njih krenuti preko Niša, a Mehmed Husrev paša iz Bosne.


Preduzete akcije oko razoružavanja kršćanske raje u Bosni, nisu provedene strogo i dosljedno, o čemu svjedoče dopisi koje su kršćani slali ustanicima – koji su uhvaćeni i predati bosanskom veziru – u kojima ih obavještavaju da su predali samo malo i hrđavo oružje, a da se sve što je valjalo sakrilo i „da se samo čeka da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati“.


Od pisama nađenih kod uhvaćenih srpskih agenata u okolini Maglaja, razabralo se da su oni imali zadatak pobuniti narod s onu stranu rijeke Bosne. Da ove akcije ustanika nisu bile uzaludne svjedoče podaci da su ustanici predvođeni Jakovom Nenadovićem u aprilu 1807. prešli Drinu niže Zvornika, a zatim popalili Janju i odatle krenuli na Bijeljinu, te da im je pravoslavni narod davao pomoć i olakšao njihovo napredovanje. Saznavši za ovo, zvornički kapetan Ali-paša je preduzeo odlučnu akciju u Posavini, nanio poraz ustanicima i domaćim pobunjenicima, te iste protjerao preko Drine.


Smjena sultana u Istanbulu i nepovjerenje Bošnjaka prema bosanskom veziru Mehmed-paši zbog njegovih simpatija prema Francuzima, a što mu je otežavalo mobiliziranje vojske za pohod protiv ustanika su razlozi da do kraja 1807. nije bilo većih vojnih akcija sa ustanicima. Pored toga bosanski ajani su slali zahtjeve Uzvišenoj Porti da se bosanski vezir smjeni zbog njegovih veza sa Francuzima.
28

Konačno 1808. zahtjevi Bošnjaka su prihvaćeni i u Bosnu je stigao novi vezir Ibrahim Hilmipaša. Međutim, novi bosanski valija nije bio dorastao svojoj dužnosti, a naišao je na veliko nepovjerenje Bošnjaka.

Također je došlo do smjene sultana Mustafe-hana IV, a na njegovo mjesto postavljen je Mahmud-han II (1808Uzroci slabog odziva Bošnjaka na mobilizacije ogledaju se u tome da su se bosanske spahije i janjičari za cijelo vrijeme ratovanja izdržavali o svom i o zemaljskom trošku, a ne o državnom, što je bilo moguće velikim ratnim nametima na stanovništvo Bosne. Bošnjaci su takođe tvrdili da se vilajetska vojska može dizati jedino kad se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se nije ticalo to što se u Šumadiji pobunila raja.


Stanje u Bosni se konstantno pogoršavalo. Primirje koje je Uzvišena Porta sklopila sa Rusima, nije uspjela iskoristiti za rješavanja pitanja srpskih ustanika, jer se Rusija diplomatski borila da do toga ne dođe. Stalne provale ustaničkih snaga u Bosnu uznemiravali su njeno stanovništvo.

Situacija se znatno usložnila kada su ustanici zauzeli Novu Varoš i Sjenicu, a opsjeli Prijepolje čime je prekinuta putna veza između Bosne i Istanbula. Na ove okolnosti bosanski valija je 1809. preduzeo vojne akcije te ivršio upad u smederevski sandžak, uspjesi osmanske vojske kod Niša natjerali su ustanike da se povuku u unutarnjost Srbije, te ovaj pokušaj odsjecanja Bosne od prijestonice nije polučio uspjehom.
Bosanski valija je 1809. pokušao sklopiti primirje sa Karađorđem, ali te namjere osujetila je Uzvišena Porta ukorom i naredbom da nastavi uznemiravati ustanike.

Na proljeće 1810. odlučio je bosanski valija preduzeti odlučnije akcije protiv ustanika, te je u to ime sazvao sve ajane i kapetane, ukazujući im na položaj i posljedice koje su prijetile zemlji, ako se ustaničkim provalama ne učini kraj.

Na ovaj poziv odazvali su se bosanski prvaci i obećali su valiji pružiti pomoć, „… jer biješe svakome dodijalo gledati i slušati: šta srpske ustaše rade od pograničnih muslomana“. Nakon izvršenih priprema na zemaljskom vijeću je odlučeno da Sulejman paša krene za Sjenicu, Sunullah-paša za Srebrenicu, a Ali-paša za Zvornik.


Bosanski valija je krenuo ka Loznici gdje je bila glavnina ustaničkih snaga. Prema pisanju Bašagića bosanska vojska je imala značajnih uspjeha tokom ovih vojnih akcija u okolini Loznice i Užica, ali pošto osmanska vojska zbog rata sa Rusima nije mogla od Niša pritisnuti ustaničke snage, oni se udružiše i spriječiše Ibrahim-pašin prodor prema Beogradu, a usljed zimskog vremena on bi prisiljen da se vrati u I naredna 1811. kao i prva polovina 1812. prošle su u borbama na granici Bosne i Srbije. Naime, Srbi ohrabreni uspjesima ruske vojske na Dunavu, pojačali su aktivnosti da upadnu u Bosnu, pobune kršćane, te da spoje ustanak sa

Crnom Gorom. Međutim, svi pokušaji prelaska u Bosnu bili su suzbijeni od bosanske vojske, gdje su vođene borbe sa ustanicima. Mir između Osmanskog carstva i Rusije sklopljen 28. maja 1812. u Bukureštu ostavio je srpske ustanike bez Ruske pomoći. Bukureštanski mir nije zadovoljio želje Srba, i stoga ga oni nisu prihvatili. Osolobođena ruskog pritiska Visoka Porta preduzima aktivnosti na konačnom rješenju srpskog ustanka. Veliki vezir Huršid-paša vrši ozbiljne pripreme za ugušenje ustanka 1812/13, a u tu svrhu za bosanskog valiju imenuje Alipašu DerendelijuAli-paša Derendelija. bio je vanredno odlučan čovjek, vrstan vođa i zapovjednik, a pod njegovim vođstvom bosanska vojska će postići značajne uspjehe protiv ustanika.
Ali-paša: Nakon dobijenog carskog fermana za učešće u gušenju ustanka, Ali-paša saziva vilajetsku skupćinu gdje od bosanskih prvaka zahtjeva da dignu na noge 80.000 momaka, te da za njih pribave hranu i opskrbe ih za šest mjeseci. Ali-paša je za relativno kratko vrijeme sabrao vojsku od oko 60.000 ljudi, te je krajem juna 1813. sa njom krenuo u Orlovo polje kod Zvornika gdje su se ulogorili. Ovom vojskom zapovjedalo je osam paša i svi bosanski kapetaniU julu .mjesecu 1813. Ali-paša sa vojskom prodrije u smederevski sandžak. Najprije je do sukoba došlo kod Badovinaca nešto sjevernije od Bijeljine gdje su ustanici bili utvrdili u jednom šancu i tu se branili. Prvi juriš Bošnjaka na ovaj šanac nije polučio uspjeha, tek naredni dan pođe im za rukom da zauzmu ovo utvrđenje. Nakon toga Ali-paša za kratko vrijeme zauze Lešnicu i Loznicu.
Poslije ovih uspjeha Ali-paša kreće prema Zasavici gdje su se ustanici predvođeni Milošem Obrenovićem bili utvrdili. Bitka na Zasavici je ujedno bila i najveća bitka Prvog srpskog ustanka. Zasavica je osvojena na juriš 17. 09. 1813. od strane Bošnjaka, a neposredno pred osvajanje M. Obrenović se sa nekolicinom vojnika povukao sa Zasavice. Nakon toga bosanska vojska zauzima Šabac, a 05. 10. 1813. ulazi u Beograd. Osvajanje Beograda dočekano je sa velikim oduševljenjem širom Carstva, a naročito u Travniku gdje se pucnjima iz topova slavilo oslobođenje Beograda.
Za zasluge i uspjehe u gušenju ustanka sultan je 03. 01. 1814. poslao jedan ferman u kojem hvali Bošnjake kao junake na glasu, koji su osvojili Beograd, a posebno za njihovo junaštvo u bitki kod Zasavice. Bosanskom valiji Ali-paši sultan je u znak priznanja za njegovo junaštvo poslao skupocjeni nož sa veoma ukrašenom drškom, kojega je do tada Sultan lično nosio za pojasom.

Muslimani se ne mogu etnički određivati kao Bošnjaci,i ja sam Bošnjak to mi je zavičajna pripadnost…”

Vojislav Šešelj je rekao da se muslimani ne mogu etnički određivati kao Bošnjaci.

”I ja sam Bošnjak, to mi je zavičajna pripadnost. Rođen sam u Bosni, u Sarajevu, u opštini Centar. Imao sam raspravu na ovu temu i sa Sulejmanom Tihićem u Hagu”.

Vojislav Šešelj je među prvima potpisao peticiju za puštanje Alije Izetbegovića, tadašnjeg komunističkog osuđenika koji je robijao zbog djela ”Islamska deklaracija”.

Tekst Alije Izetbegovića iz 1971.godine :”Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste”

Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere.

Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek ”prevede” u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije.

Neka im više govore o ponosu o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu.

Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste.

Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći do mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.

Ko su muslimani koji su se borili na strani četnika Draže Mihailovića ?

Draža Mihailović je dobro stajao sa muslimanima i imao je muslimanske jedinice koje su se borile sa njim rame uz rame poput Avdi begove leteće četničke brigade.

Muslimani nisu voljeli komunizam jer su bili vjernici a znali su da je komunizam bezbozanstvo.

Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog komiteta 7.marta 1944.godine pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosnu :”Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda jer partizanstvo odvodi u

komunistički poredak a onda i u očitu propast islama.Kaži svim muslimanima da Draza želi bratski sporazum sa nama muslimanima…”

Mulalić je prije rata bio poslanik narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije a šef mu je bio radikal Milan Stojadinović.

Kasnije je osuđen od strane komunista na visegodisnju robiju a u optužnici je pisalo Srbin muslimanske vjere.

Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje srece te je emigrirao sa četnicima u Kanadu tamo je objavio memoare navodeći ” Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.

Najpoznatiji predstavnik muslimana u četničkom pokretu je Fehim Musakadić iz Sarajeva dobrovoljac u srpskoj vojsci i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima.

Po izbijanju Drugog svjetskog rata poslat je u Bosnu pod komandu Petra Baćovića.Zarobljen je 1943.godine a pred smrt je uzviknuo “Živio kralj živio Draža”.

Jesu li svi slavenski muslimani – Bošnjaci ?

IZVOR:

Jezik i identitet slavenskih muslimana:
Bošnjaci između lingvistike i politike
Hanka Vajzović

Gorancima je povijesno stanište Gora (otud se tako i nazivaju)
– područje na obroncima Šar-planine, smješteno u manjem džepu na
tromeđi Makedonije, Albanije i Kosova. Na islam su, smatra se, prešli
tokom 17. i 18. stoljeća. Da su odani vjeri (muslimani – suniti), može
se zaključiti i po činjenici da svako selo ima svoju džamiju. Zbog
geopolitičkog položaja i slabijih komunikacija uspješno su odolijevali
pokušajima asimilacije, te tako očuvali svoj identitet i svoj jezik. Danas
Goranci žive u oko dvadesetak naseljenih mjesta na Kosovu, ali ih ima
nastanjenih i u desetak sela u sjevernom graničnom području Albanije.
Ukupno ih, prema nekim podacima, ima oko 40.000, mada ih se, iz poz
znatih političkih razloga i zbog teških ekonomskih prilika, veliki broj
iseljava i živi kao dijaspora u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini,
zemljama Zapadne Evrope. Budući da sebe nazivaju Goranima, Gorancima, Našincima (nikada Torbešima), u pravilu ne prihvataju da ih se


smatra Albancima ili pogrdno muslimanskim Šiptarima, Makedoncima,
Srbima, pa većinom ni Bošnjacima. Takva i drukčija nacionalna ime
na smatraju opravdanim samo u značenju državljanstva, ne i u etničkom
pogledu. Drugi ih ponekad identifikuju sa Pomacima ili ih ipak nazivaju
i Torbešima (u pravilu s prizvukom pežorativnosti), mada se prema
prilikama “na terenu” ne može pouzdano zaključiti da li se Gorani i Tor
beši doživljavaju kao jedno isto (isto označeno, sinonimski odnos poput
Bošnjaci / Muslimani) ili su Torbeši širi pojam, a Goranci neka vrsta nji
hovoga “ogranka” (odnos kao Bošnjaci: Sandžaklije), pa čak ni u kakvoj
su relaciji Goranci i Pomaci: jesu li to dva naroda iste vjere ili su Goranci
tek oni Pomaci koji su povijesno stacionirani na Gori i tradicionalno ve
zani za tu enklavu

Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme postoje, dakle, političke ten
dencije da se Goranci proglase sunarodnjacima Bošnjaka (što je za ovaj
rad važna okolnost), pa se štaviše, prema nekim podacima, jedan broj
njih nakon rata na Kosovu tako i izjašnjava. Tu bi činjenicu (ako je
podatak sa terena pouzdan) bilo teško racionalno prihvatiti, budući da se
između Gorana i Bošnjaka, osim slavenskih korijena i islama ne može
naći kakav drugi zajednički sadržatelj – gledano geopolitički, etnički,
kulturološki, lingvistički. Istina, u nedostatku drugih znanstvenih argu
menata, njihova se zajednička spona traži u bogumilstvu, što bi, sve i
da jest dokazivo, danas – s obzirom na vremensku distancu i

teorije o
savremenim nacijama, pogotovo na Balkanu – bilo također teško pri
hvatljivo ako se uzmu u obzir razlike u svim odrednicama kojima se da
nas determiniraju odjelite etnonacionalne skupine. Jer, kako, primjerice,
pod jedan etnos dovoditi Gorane i Bošnjake, ako jezik prvih (za razliku
od jezika drugih) čak ni u jugoslavenskom periodu (kad se i definiraju,
predefiniraju ili iznova stvaraju moderne nacije) nije bio srpskohrvatski,
već je i prije i danas zapravo poseban varijetet makedonskog ili, moglo
bi se reći, arhaičnog srpsko-makedonskog idioma (koji nije jednak ni
srpskom ni makedonskom – mjereno stepenom razumljivosti), a oni ga
sami nazivaju naš – goranski ili našinski jezik, pa onda i sebe otud nazi
vaju također Našincima.

Pomaci su (jednako kao i Gorani) također manjinska muslimanska
etnička grupa Južnih Slavena, koja je, za razliku od teritorijalno koncen
triranih Goranaca, uglavnom razasuta po različitim državama, pa ih ima
(u manjim enklavama ili izmiješanih sa drugim narodima) na prostoru
jugoistočne i sjeverne Bugarske, Kosova, Makedonije, sjeverne Grčke,
čak i Albanije i Turske. U različitim ih sredinama različito nazivaju, po
nekad ih, rekli smo, identifikujući sa Goranima, ponegdje sa Torbešima,
ali i sa Bugarima ili Turcima, vrlo različito tumačeći pritom i njihovo
porijeklo (bogumilsko, ilirsko, južnoslavensko, tursko) i etimone isko�
rištene u onimizaciji na temelju kojih se pokušavaju različitim leksičkosemantičkim interpretacijama spoznati ili tumačiti povijesne činjenice
vezane za porijeklo i kulturu ovih etničkih skupina (npr. pomak se
tumači kao “pomagač,” torbeš kao izvedenica od tur. torba ili od dörtbeş
i slično).
Jezik Pomaka je (za razliku od jezika Bošnjaka) očito sličan jeziku
Goranaca (samo sa manje elemenata srpskog, a više osobina bugarskog
ili makedonskog) – što bi komunikacijski podrazumijevalo i visok stepen
njihove međusobne razumljivosti (vjerovatno kao usporedba srpskog i
hrvatskog ili slično), ali uz logične ili očekivane dijalekatske razlike
uvjetovane utjecajem jezika sredine (interferencija sa makedonskim,
bugarskim, albanskim, grčkim, turskim – zavisno gdje su se pripadnici
ovih naroda nastanili). Do takvoga se zaključka može doći i teoretski
(kontaktna lingvistika) i na osnovu propitivanja mišljenja pripadnika tih
(ili toga) naroda, kao i analizom određenih jezičkih osobenosti. U tom
se pogledu opet zanimljivim čini osvrt na stavove učesnika različitih fo
ruma, iz kojih se razaznaje, reklo bi se, neočekivan interes za temu: Po-
maci, Goranci i Bosanci / Bošnjaci.

Iz debate o porijeklu i autentičnosti ovih naroda, u kojoj sadašnje generacije iznose svoje stavove (i o sebi
i jedni o drugima), ilustrativni su, sa stajališta savremenih društvenopolitičkih prilika i odnosa, neki inserti koji su ovdje izvorno preuzeti i
iz kojih je gotovo nepogrešivo moguće detektovati i nacionalno-vjersku
pripadnost autora, ali i njihova različita politička opredjeljenja.

Među etničkim skupinama slavenskih muslimana (kao, uostalom,
i među drugim narodima) oduvijek je bilo i negiranja i svojatanja, i po
kušaja asimilacije i svjesnog distanciranja. Danas je to, čini se, naročito
izraženo, zasigurno više kao sredstvo u funkciji ostvarivanja političkih
ciljeva negoli kao znanstveni pristup rasvjetljavanju povijesnih činjenica
i stvarnoga stanja. Takve su pojave razumljivo više izražene kod manjin
skih naroda nego kod već afirmiranih velikih evropskih ili svjetskih na
cija (nacija = država), što je i očekivano ako se uzme u obzir nesigurnost
etničkih manjina i njihov strah od potčinjavanja u situaciji kad nemaju
svoju državu ili kad ne žive u matičnoj državi.