Pogledajte odnos vojnika Armije RBIH prema zarobljenicima i ranjenicima.
“Zahvaljujemo se ovim ljudima sto su korektni prema nama i nasoj djeci”.
“Nikad necu zaboraviti ovo mjesto i ove ljude i ja im se zahvaljujem,ovo su najljepsi trenuci.”
“Ne mogu zaboraviti ove ljude jedemo sto i oni jedu”
Mevludin Kulić rođen je 27.novembra 1971.godine u Olovu a još koa dječak je sa roditeljima preselio u Vogošću gdje je regrutovan u JNA da bi u kasarni u Osijeku bio mučki ubijen.
“Prema tvrdnjama očevidaca koji su se taj dan zatekli u kasarni u Osijeku,Mevludina je iz pištolja ubi pukovnik Boro Ivanović u noći 3-4 .septembar 1991.godine jer je Mevludin odbio da puca u hrvatske civile”.
Prije nego što su planirali izvršiti strijeljanje Mevludin Kulić je hrabro istupio bacio oruzje i poručio da ne zeli pucati “Ja neću da pucam i ubijan nevine ljude”.
Stariješine su odma oštro reagovale i vikale na Mevludina da će dobiti svoje.
Svjedok događaja ubijanja regruta Bešir Memišoski: “Bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande,navodno na razgovor.Ja ga više nisam vidio.Sutradan smo čuli da je ubijen pištoljem i da je bolje da bjezimo svi iz kasarne”
Od početka agresije na BiH na teritoriji BiH počeli su se voditi pregovori kome će pripasti Bunker, koji se nalazio u Konjicu i koji je kontrolisala JNA.
General Milutin Kukanjac, tadašnji zapovjednik 7.armijske oblasti JNA, naredio je, u noći između 7. I 8.maja 1992.godine, da se uništi sve što se može uništiti.
Trebalo je aktivirati 4.500 kilograma trotila, koji je već bio postavljen u bunker i ovaj objekat bi uništen bio do temelja.
Zahvaljujući pukovniku Šerifu Grabovici i dvojici pripadnika JNA, to se nije desilo. Uspjeli su krišom počupati sve žice za eksploziv te je objekt sačuvan. Pukovnik i vojnici odma su se pridružili ARBIH,
koja je 11.maja preuzela kontrolu nad bunkerom, a njemu je našla zalihe nafte, hrane, lijekova i sve što je bilo potrebno za preživljavanje.
JNA je 1992.godine pokušala zauzeti centar Sarajeva i staviti pod svoju kontrolu kljucne institucije BiH.
U sukobima JNA i TO Sarajevo poginulo je desetine ljudi.
Pojedinci ovo smatraju danom D kao spas BIH odnosno dan kada je propao projekat “velike srbije”.
Intervju sa Ejupom Ganicem tada politički zvaničnik BIH :
U vrijeme ‘dobrovoljačke’ bili ste ključan čovjek Bosne i Hercegovine, ko je odgovoran za smrt 43 mladića, upitala je novinarka Ejupa Ganića.
”Na suđenju u Londonu, uzeta je falsika iz Srbije, Republike Srpske i Haaga. U dobrovoljačkoj je poginulo 5 vojni lica i jedan civil.
Sada vi mlada novinarka, kojoj su drugi stavili u glavu da je nastradalo više, ponavljate tu neistinu iz dana u dan.
Moj vam je savjet da više čitate, da postanete dio Europe, oslobodite se četništva.
Pred vama je vrijeme da postanete europska dama, a ne da živite u izolaciji”, odgovorio je Ejup Ganić.
Savezni sekretarijat za narodnu odbranu 1984.godine napravio je studiju o tome koliko Sarajevo može opstati pod opsadom. Studija je rađena tri godine, a radilo ju je 50-ak ljudi,
visokih oficira JNA, te stručnjaci iz raznih polja. Nekoliko godina nakon studija, Sarajevo se našlo pod opsadom i to opsadom iste one armije koja ju je i studirala.
Ulazilo se u najsitniji detalj: odbrana, voda, plin, privreda, hrana. Zaključak je bio da Sarajevo može izdržati 75 dana pod opsadom. Sarajevo je izdržalo 1423 dana pod opsadom.
U odbrani Sarajeva koja se odigrala početkom maja 1992.godine, jedna od upečatljivih scena
jeste kada je poručnik Bogoljub Pelemiš prijetio građanima Sarajeva. On je u nekoliko navrata prijetio kako će srušiti zgradu u kojoj se nalaze civili.
Kada su ga pripadnici TO zarobili, imao je potpuno drugu priču, pred kamerama je kazao:
”Već kad sam pripremio to sredstvo za dejstvo, nekako sam odlučio da to sredstvo ne upotrijebim.
Upravo što ne u zgradi nalaze nedužni ljudi. Tu je se moglo naći moje dijete ili nečije dijete”.
U aprilu 1992.godine oficir JNA Mihajlo Petrović, oficir čija je vojska napustila Travnik ostaje u Travniku. Rođeni Beograđanin stavlja se u odbranu Travnika i Bosne i Hercegovine.
Nije prihvatio poziv porodice da dođe u Beograd.
Neko mu je predao zastavu sa bosanskim ljiljanima, salutirao je i poljubio ju je, a nakon toga predao je i naredio da vojnici urade isto.
Tog 13.aprila Travnik je imao sreću da ispred njega stoji Mihajlo Petrović i Travnik i travničani su mogli biti sretni.
Turbe i Travnik su se odbranili nakon žestokih 24-satnih borbi. Četnici su protjerali 9.maja 1992.godine Bošnjake vlašićkog sela Mudrike. Bili su razočarani Mudričani zato što ih brani Srbin, ali samo nekoliko dana, kada su uvidjeli da mu mogu vjerovati.
Mihajlo Petrović je život izgubio 25.oktobra 1992.godine, kada je stao na minu na koti Mlakva, dva dana kasnije došlo mu je preko hiljadu osoba na posljednji ispraćaj.
Ono što je za Mihajla karakteristično jeste njegova poruka borcima, prije kretanja u akciju:
”Ako me zarobe, odmah pucajte u mene”.
Tog 2.maja 1992.godine desila se ključna bitka za Sarajevo poznatija kao ”dobrovoljačka”.
Jedan od glavnih ljudi odbrane bio je Zoran Čegar, ono što je Čegara najviše iritiralo je što tzv. JNA nije ispoštovala dogovor koji je prethodno sklopljen.
”Kolonu smo prekinuli, iz revolta. I krenula je konverzacija između mene i predsjednika Izetbegovića i njegove kćerke Sabine.
Tu je bio i Kukanjac, koji se prepao i plakao. Ja sam izvadio pištolj i reko sam mu: Sad ti poklanjam život, idući put kad se sretnemo, ili ti ili ja”.
Bitnu ulogu u opsadi Sarajeva imale su i paravojne formacije Srpske demokratske stranke koje su u noći 1.na 2. Mart 1992.godine dok je bio aktivan referendum o nezavisnosti BiH potpuno blokirale grad.
Odmah nakon rezultata o referendumu teroristi sa crnim čarapama na glavi blokirali su sve glavne ceste u Sarajevu.
Da bi uklonio blokade SDS je zahtijevao zaustavljanje procesa dobijanja nezavisnosti BiH.
Predsjedništvo BiH je 11.marta tražilo od JNA da oružje i streljivo koje je bilo u vladništvu TO BIH prenese na MUP BIH.Ipak ova odluka nije provedena u potpunosti.
Zaposjednute su sjeverne padine Sarajeva područje Mrkovića Borija i Lapišnice sa 216.brigadom Han pijeska.
Na sjeverozapadnim padinama Sarajeva položaje JNA zaposjedaju pitomci iz kasarne Rajlovac i paravojne formacije SDS-a u selima Krivoglavci naselju Rajlovac i opstini Vogošća.
Novi udarac po Sarajevo desio se 4. na 5. april kada su snage vojne policije JNA kasarne Rajlovac pod komandom Vidoja Magazina uzele aerodrom Butmir pri čemu su ubijena dva policajca.
Na dan 5.aprila oko 3.000 Sarajlija očajnicki protestuju protiv blokade grada i protiv rata.U toku dana pale su i prve žrtve opsade Sarajeva na Vrbanja mostu studentica medicine Suada Delibegović i Olga Sučić.
Dzemal Bijedić je u jutarnjim satima 18.januara 1977.godine sa Batajničkog aerodroma poletio prema Sarajevu gdje je trebao ucestvovati na sjednici CK SK BIH.
Ipak njegov avion nije došao do Sarajeva.Avion se srušio na brdu Inač gdje je i poginuo sa svojom suprugom Razijom.
Nakon nesreće formirana je komisija koja je detaljno pretraživala aspekte koji su mogli dovesti do nesreće.
Gruoa za vazduhoplovnu meteorologiju u svim izvještaju nije navela nista sumnjivo sto bi bilo pogubno za let.
Avionom je upravljao kapetan Stevan Leka bivši pukovnik borbene avijacije JNA.Bio je iskusan pilot zdrava psihički stabilna osoba.
Dalje: Avion u kome je poginuo Bijedić bio je gotovo nov proizveden u SAD 1975.godine te je imao najmoderniju opremu koja je omogućavala letenje i u najtežim uvjetima.
Komisija je utvrdila da je od pocetka snizavanja visine leta 260 do udara u planinu Inač proslo 8 minuta i 10 sekundi.Za to vrijeme avion je preletio 74.12 km sto znači da je letio prosječnom brzinom 545 km/h.
Na kraju je komisija utvrdila da je izravan uzrok nesreće brzina aviona koja je dovela do udara u greben planine Inač.
Nakon nesrece otvorile su se razne teorije vezane za smrt Bijedića jedna od njih je da je i sam Tito naredio ubistvo ali bez ikakavih dokaza.
Drugu stranu priče kazuje Bahrudin Bijedić rođak Dzemalov te zaposlen u obavještajnoj zajednici BIH,kako je Dzemal ubijen jer je previše znao a kao organizatore ubistva smatrao je JNA.Prema njegovoj tvrdnji navodi kako je Dzemal Bijedić cesto govorio “Ubice me mnogo znam”.
