Arhiva oznaka: Jezik

“Ne može neko Bošnjacima u RS-u odrediti kako će se zvati njihov jezik”

Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, istakao je važnost obrazovanja i istrajnosti u sticanju znanja kod novih generacija.

”Maternji jezik je jedno od najvećih pitanja i problema sa kojima se suočava povratnička zajednica.

Čovjeka najviše zaboli kada vidi da se sistemska diskriminacija koju provode vlasti RS-a primjenjuje i na njegovom djetetu.

Ta borba će trajati, zakon i Ustav je na strani naše borbe”.

Gdje se sve govorio bosanski jezik-IZ PUTOPISA EVLIJE ČELEBIJE !

Evlija Bošnjake biljezi kao Bosnjake i Bosance a njihov jezik bosanski jezik kao bošnjački i bosanski.Tako Evlija čak spominje da su stanovnici Bosne i bosanskih mjesta Bošnjaci a čak da su Bosanci,odnosno da govore bosansko odnosno bošnjački jezik.

Ovakva su njegova osobna svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni,Hrvatskoj,Srbiji i Crnoj Gori :

-Kasabaa Jagodina: Cjelokupno njeno stanovništvo su poturi koji govore bošnjački (Putopis,68).

-Grad Beograd : Premda su Beogradski muslimani poturi,oni ipak znaju srpski,bugarski,bošnjački i latinski način govora (istilah) (91).

-Grad Srebrenica : Stanovnici su Bošnjaci.a raja su im Bugari i Srbi (99)

Selo Počinje kod Han Pijeska : To je bošnjačko selo na visokoj planini (100)

-Kara Orman kod Knina (današnji crni lug).Ona je kod Bošnjaka (Bošnjakluk) poznata kao Kara Ova.

-Grad Banja Luka,jezik im je bosanski.Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kazu Haso itd (214)

-Grad Sremska Mitrovica : Za vrije vašara govori se bošnjački,srpski i bugarski (353)

-Grad Uzice : Govori bosanski jezik (383)

-Grad Morović kod Šida.svi stanovnici su Bošnjaci.

Grad Ilok-svi stanovnici su Bošnjaci

Izvor : Saff.ba PUTOPIS EVLIJE ČELEBIJE

Jeste li znali ?

Engleski jezik je jedan od dva jezika engleske podskupine zapadnogermanskih jezika kojim govori preko 328 000 000 ljudi na planeti, a poznaje ga preko 508 000 000 osoba.
U svakoj od zemalja u kojem engleski govori preko 30% stanovništva govori se zasebna nacionalna standardna varijanta engleskog jezika i svaka ima odredjene jezične posebnosti koje su zabilježene i u kodificirajućim knjigama pojedine države (rječniku, pravopisu, gramatici).
Stoga se engleski jezik u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik, kakvi su drugi veći europski jezici.
Engleski jezik je nastao iz jezika germanskih plemena koja su se u kasnom starom vijeku naselila na jugoistok otoka Velike Britanije.

Rješavanje jezičkog pitanja u BiH za vrijeme AU uprave!

Do 1910. Jezičko pitanje u Bosni i Hercegovini aktuelno je bilo od samih početaka austrougarske uprave, a vezano je bilo za nacionalnu politiku i nacionalne odnose. Vremenom se ovo pitanje svelo skoro isključivo na naziv jezika, njegovu primjenu u

pokrajinskim organima, te na upotrebu latiničnog i ćiriličnog pisma. Jezik je imao više naziva (zemaljski, bosanski zemaljski, bosanski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski i dr.). Početni prohrvatski kurs pokušao je uspostaviti hrvatski jezik kao službeni u Bosni i Hercegovini, ali se to nije dogodilo. U uredbama Zemaljske vlade iz 1879. i 1880. izričito je naređeno da se koristi termin zemaljski jezik, a od dolaska Kallaya ustalio se termin bosanski jezik. Naravno, riječ je o jednom te istom jeziku, za čiju je fonetsku osnovu 1883. preuzet Vuk-Daničićev pravopis. Bila je to novoštokavština centralnog dijalekatskog idioma. Bosanski jezik je ostao u upotrebi do 1907. kada je preimenovan. Odlukom od 4. oktobra 1907. dotadašnji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskim kao načelno službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i školama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. godine. Do donošenja Ustava i uspostavljanja Sabora, gdje se jezičko pitanje otvorilo na poseban način, bilo je više odluka Zemaljske vlade i drugih organa Monarhije koje se odnose na jezik. U tim slučajevima više je riječ o upotrebi domaćeg jezika, nego o njegovom nazivu. Kada je pismo u pitanju, austrougarske vlasti su se zalagale za ravnopravnost latinice i ćirilice.
U Ustavu Bosne i Hercegovine ne navodi se izričiti naziv jezika, nego „čuvanje narodne osobine i jezika.“ Poslovni red Sabora Bosne i Hercegovine, u članu 33, garantuje ravnopravnost pisama u stenografskim izvještajima, zapisnicima i svim drugim spisima. Uvođenjem ustavnog poretka jezičkog pitanje dobilo je jednu novu dimenziju. Ono je bilo povezano sa drugim, naizgled nepovezanim pitanjima; njime se doslovno trgovalo i ono je postavljano u širi kontekst nacionalno-političkih i socijalnih odnosa u Saboru i uopšte u Bosni i Hercegovini.


Bošnjaci muslimani za to pitanje nisu bili pretjerano zainteresovani, budući da je agrarno pitanje imalo primat u njihovom političkom djelovanju. Hrvati i Srbi su, sa druge strane, ovom pitanju poklanjali veliku pažnju shvatajući njegov širi značaj. Ustavni period dočekao je upotrebu srpskohrvatskog jezika, ali to nije značilo da je jezičko pitanje riješeno. Ono je aktuelizovano Zakonom o željeznicama, nakon kojeg su saborski predstavnici tražili uvođenje srpskohrvatskog kao službenog jezika u željezničkom saobraćaju. U Saboru su još u ljeto 1910. Srpski klub i HNZ postigli dogovor o ravnopravnosti srpskog i hrvatskog jezika, a u sklopu tog dogovora bilo je i obećanje

HNZ-a da će glasati za obligatorni otkup. Međutim, nije dugo trajao ovaj sporazum, zapravo većina u Hrvatskom klubu u Saboru ga je odbacila.
Bošnjačko-hrvatski sporazum. Umjesto sporazuma sa Srbima, HNZ se okrenula sporazumu sa Bošnjacima i Vladom. Naime, Saboru je početkom 1911. podnesen zakonski nacrt u kome je bilo predviđeno da naziv za jezik u Bosni i Hercegovini bude isključivo hrvatski ili srpski, te da oba pisma budu ravnopravna. Hrvati i Bošnjaci su povodom tog prijedloga sklopili pakt, u literaturi poznat kao Hrvatsko-muslimanski pakt 31. marta 1911. godine. Na osnovu ovog pakta bošnjački predstavnici su obećali podržati hrvatske prijedloge o jeziku, a zauzvrat će Hrvati glasati za fakultativni otkup. Razumljivo, prijedlogu su se usprotivili srpski predstavnici u Saboru. Njima nije toliko smetalo što bi jezik bio nazivan isključivo hrvatskim ili srpskim, već im je smetalo, kako su smatrali, prvenstvo hrvatskog imena za jezik i latinice. Oni su smatrali da srpsko ime i ćirilica trebaju imati prvenstvo jer su Srbi najbrojniji u Bosni i Hercegovini.
Osim usaglašavanja po jezičkom pitanju, Bošnjaci su učinili ustupak Hrvatima i prije ovog pakta kada su podnijeli saborsku rezoluciju na osnovu koje će bošnjačka djeca u školama prvo učiti latinicu pa tek onda ćirilicu, osim u slučajevima gdje se roditelji djece izričito izjasne da im djeca prvo uče ćirilicu.

Pismo

Dakle, pitanje pisma također se pojavilo kao važno pitanje jer je bilo, po tadašnjim shvatanjima, povezano sa identitetom. Može izgledati paradoksalno to što se toliko rasprava vodila o jezičkom pitanju i u sklopu toga o pismu, kada se uzmu u obzir podaci o pismenosti u Bosni i Hercegovini: 1910. godine bilo je 87,84% nepismenog stanovništva; među Bošnjacima nepismenost je bila najveća – 94,65%, kod Srba je iznosila 89,92%, kod Hrvata 77,45, a kod ostalih 38,27%. Pri tome nije uračunata činjenica da je od ono malo pismenih muslimana, dobar dio njih zapravo poznavao samo arapsko pismo, pa je taj dio smatran nepismenima

Zato se ubrzo pojavila inicijativa da se pored latinice i ćirilice uvede treće pismo – arapsko, za muslimane. Međutim, arapsko pismo se upotrebljavalo sa domaćim, bosanskim jezikom, a ne sa turskim ili arapskim, koje većina muslimana nije poznavala. Još iz ranijih vremena Bošnjaci su zapravo imali arapsko pismo, tzv. arebicu, prilagođenu potrebama bosanskog jezika. U adaptaciji arapskog pisma najuspješniji je bio Mehmed Džemaludin ef. Čaušević.


Ovo pitanje bilo je aktuelno u jesen 1911. kada je izbila kriza u Saboru u vezi prednosti pisama na saobraćajnim znakovima. Muslimanski predstavnici su tražili tada da se i arapsko pismo upotrebljava ravnopravno sa latiničnim i ćiriličnim, ali je Vlada to odbila, iako su sva tri saborska kluba bila za arapsko pismo. Ova kriza riješena je u decembru 1911. kada je baron Benko pročitao stav Zemaljske vlade o ravnopravnosti pisama i upotrebi naziva srpsko-hrvatski jezik. Sljedeće godine su i hrvatski predstavnici, nakon fuzije HNZ-a i HKU-a, prihvatili ovaj naziv za jezik. Međutim, to i dalje nije značilo da je donesen zakon o jeziku, pa je jezičko pitanje zapravo ostalo otvoreno.


Rješavanje jezičkog pitanja.

Ono je ponovo pokrenuto u vezi sa investicionim programom zajedničkog ministra finansija Leona Bilinskog. On je 10. juna 1912. godine izložio svoj investicioni program zahtijevajući i očekujući bezrezervnu podršku. Kako je većina u Vladi odlučila usvojiti program uz određene izmjene, Bilinski je na to poručio da će investicioni program provesti bez Sabora. Ipak, poslije određene neodlučnosti muslimansko-katolički blok i grupa oko Srpske riječi pristaju da u cjelini prihvate ministrov investicioni program i da izglasaju budžet, čime je vlast osigurala uslove da se za 22. oktobar 1912. godine sazove treće zasjedanje Sabora. To zasjedanje nije nikada završeno upravo zbog neslaganja između Vlade i Sabora, pa je suspendovano 18. decembra te godine.
Jezičko pitanje riješeno je sljedeće, 1913. godine donošenjem jezičkog zakona. Zakon je donesen na samom kraju godine, na četvrtom zasjedanju Sabora. Naime, unutrašnji raskol u Srpskom klubu i SNO-u doveo je do vanrednih izbora za pravoslavne mandate u Saboru, na kojima je novoosnovana Srpska narodna stranka osvojila devet od dvanaest mandata. Četvrto zasjedanje je otvoreno 29. decembra, a već sutradan je usvojen Zakon o uređivanju zvaničnog i nastavnog jezika u Bosni i Hercegovini. Sankcionisanjem ovog zakona predviđeno je da srpsko-hrvatski jezik bude uveden u sve organe uprave u

Bosni i Hercegovini uz ograničenja na zemaljskim željeznicama, a ravnopravnost dva pisma je potvrđena. Međutim, car i kralj nikada nije sankcionisao ovaj zakon.