Arhiva oznaka: Hrvati

Ako Čović misli da su Hrvati ugroženi, kako on to voli reći, neka se obrati sudu u Strazburu !

”Ja savjetujem gospodinu Čoviću da ako misli da je ugrožena konstitutivnost, odnosno ako misli da su Hrvati ugroženi, kako on to voli reći, neka se obrati sudu u Strazburu.

Neka ide putem kojim su iÅ”li i Sejdić i Finci i Zornić i drugi. To je moja zvanična poruka njemu.

Ako mu Strazbur, sud za ljudska prava kaže da je on u pravu, nemamo onda Å”ta komentarisati. Ali on to neće uraditi, jer zna da ne može dobiti takvu podrÅ”ku”, rekao je Željko KomÅ”ić.

Čović: “Nedosanjani san Hrvata u BiH je treći entitet-Herceg Bosna”

”Nedosanjani san Hrvata u BiH je treći entitet, Herceg-Bosna.

Aktuelna vlast u Sarajevu želi minimizirati Hrvate u BiH i staviti ih u podređen položaj.

Susret s Dodikom imam od 1999.godine i uvijek su naŔi odnosi bili korektni i gospodin Dodik

uvijek ispoÅ”tuje ono Å”to se dogovorimo, dok god Bakira Izetbegovića to nije slučaj”, kazao je Dragan Čović.

Kako su Hrvati nakon oslobađanja Jajca 1995.godine ukrali posmrtne ostatke posljednjeg bosanskog kralja !

Nakon Å”to su jedinice Hrvatske vojske uz podrÅ”ku HVO 13.septembra 1995.godine oslobodile grad Jajce koji se od oktobra 1992.godine nalazio pod kontrolom VRS-a u Hrvatsku tačnije Split je iz zbirke Franjevačke crkve u Jajcu odneÅ”ena bogata historijsko-kulturna baÅ”tina među kojima i posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana TomaÅ”evića.

Nakon Å”to je na lokalitetu carevog polja kod Jajca po naređenju osmanskog sultana Mehmeda Fatiha II pogubljen posljednji bosanski kralj zajedno sa nekolicinom bosanskih velikaÅ”a sve do 1888.godine niko nije poduzeo arheoloÅ”ka iskopavanja u cilju pronalaska kraljevih posmrtnih ostataka.

Te godine je iskopavanja preuzeo zemaljski muzej.Budići da se radilo o historijskoj ličnosti iskopavanje je lično predvodio kustos i kusniji direktor Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka.Tom prilikom je ispod stećka zaista pronađen muÅ”ki skelet koji je imao odvojenu lobanju.Na nogama su pronađeni ostaci okova a uz glavu novčić iz XV stoljeća.

Nakon Å”to su posmrtni ostaci obrađeni povjereni su na čuvanje jajačkim franjevcima.Tako je bilo sve do zauzimanja Jajca od strane HVO-a.Nakon to su novine “Slobodna Dalmacija” i Hrvatska radiotelevizija informisali javnost da su “hrvatske postrojbe uÅ”le u Jajce i izuzele posmrtne ostatke posljednjeg bosanskog kralja” isti su predati u muzej hrvatskih starina u Splitu.

Nakon ovoga reagovao je muzej u Sarajevu koji je uputio pismeni zahtjev MVP Republike BIH da učini demarÅ” kod Republike Hrvatske od koje će se zvanično zatraziti objaÅ”njenje u vezi sa ovim slučajem.

Enver Imamović: “Ovdje je sasvim jasna situacija posmrtni ostavi posljednjeg bosanskog kralja potječu sa teritorije BIH i oni pripadaju bosanskoj narodnoj historiji.Tako vrijedan spomenik ne moze se ni pod kojim uvjetima iznijeti iz BIH bez znanja drzavnih tijela”.Nakon velike borbe i napora posmrtni ostaci su vraćeni u Jajce 1999.godine.Naknadno se saznalo da je hrvatska strana namjeravala posmrtne ostatke zadrzati smatrajući ih nekom vrstom “ratnog plijena”.

OÅ”tra poruka iz SDA: odgovorili na prijetnje Dodika o “razdruživanju” Bosne i Hercegovine !

Izjava člana predsjedniÅ”tva Milorada Dodika da će Srbi i Hrvati traziti da BIH funkcionira onako kako oni zele i da će ukoliko se to ne ostvari traziti razdruzivanje-direktan je udar na Dejtonski sporazum kazu u stranci SDA.

Dodik bi morao znati da BIH nije nastala udruzivanjem niti se moze razdruziti dodaju iz SDA.Naročito se to ne moze postići srpsko-hrvatskim dogovorom u zemlji u kojoj BoÅ”njaci čine viÅ”e od polovine stanovniÅ”tva.

Srpsko-hrvatski pokuÅ”aji razdruzivanja BIH od Cvetkovića i Mačeka do dogovora Karadzića i Bobana narodima ove zemlje su donosili samo ogromne gubitke.Rezultat u konačnici nije bio nestanak BIH ali jest presuđivanje nosioca takvih politika pred međunarodnim sudovima-uaključuju iz SDA.

Izvor : Dnevni Avaz

BoÅ”njaci i Hrvati: od jednakosti do razlika-Å aćir Filandra !

Izvor: Šaćir Filandra-Od jednakosti do razlika

Jedan od postojanih mitova je i onaj o prijateljstvu i savezniŔtvu
Bosanskih Muslimana/BoŔnjaka i Hrvata. Kao i svaka osjetilna veza
i ovaj mit traje već stoljeće i po usprkos brojnih mu protuargumentacija. JoÅ” od doba Ante Starčevića, s jedne, i Safvet-bega BaÅ”agića, s
druge strane, preko Ademage MeÅ”ića i Ante Pavelića, pa sve do Franje
Tuđmana i Alije Izetbegovića, u okviru različitih boÅ”njačkih političkih
i kulturnih elita vlada uvjerenje o većoj bliskosti BoÅ”njaka prema
Hrvatima nego prema Srbima.

Ne ulazeći u to odakle BoÅ”njacima
potreba da se na ovaj način povezuju sa susjedima, možemo istaknuti
da ovakvo uvjerenje i danas vlada na razini svakodnevne boŔnjačke
svijesti te da je ova činjenica joŔ uvijek politički relevantna. Kriterij
boŔnjačkog vrednovanja bliskih i susjednih naroda jest razina zločina
koju su oni, ti narodi, Srbi ili Hrvati, prema njima činili. Hrvatski
zločini, sumarno govoreći, prema BoÅ”njacima kroz povijest su zanemarivi u odnosu na zločine koji su dolazili sa srpske strane.

Drugu
predodžbu o savezniÅ”tvu BoÅ”njaka i Hrvata određivao je, a time i
nametao, karakter političkog sistema određenog povijesnog razdoblja.
Jasno se može uočiti da je grupiranje dva bosanskohercegovačka naroda nasuprot trećemu u pravilu bilo i jest produkt dominacije političke
volje jednog naroda nauÅ”trb druga dva. Kratko podsjećanje: dolazak
Austro-Ugarske približava BoŔnjake i Srbe na račun katoličkih Hrvata
u nazovimo katoličkome carstvu; dominacija srpske političke volje
unutar dvije Jugoslavije, sve do Mostarskoga savjetovanja iz 1966.

godine, porodila je prohrvatsko kao antisrpsko nacionalno usmjerenje
kod kulturnih, duhovnih i političkih elita Bosanskih Muslimana, a od

  1. godine, ulaskom hrvatskoga nacionalnog pitanja u nacionalnu
    politiku bosanskih komunista, dolazi i do značajnijeg partnerstva
    političkih elita ova dva naroda.

  2. Mostarsko savjetovanje1
    bilo je ključni politički događaj za politički
    i druŔtveni status hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini tokom
    razdoblja socijalizma. Proturječnosti i nedoumice u druŔtvenom
    razvoju ideje socijalizma na području Hercegovine izražavale su se na
    način vladavine predrasuda prema hrvatskom narodu, koji je prevladavao u regionu zapadne Hercegovine. Nosilac predrasuda bio je Savez
    komunista koji je sve Ŕto je hrvatsko faktički, mada ne i deklarativno,
    poistovjećivao s ustaÅ”kim. Takvo antihrvatsko usmjerenje dovelo je do
    krize u razvoju bosanskohercegovačkog druŔtva. Razmatranje takvog
    stanja u bosanskohercegovačkom ambijentu značilo je otvaranje pitanja za koja se mislilo da su rijeŔena. U Informaciji o Mostarskom
    savjetovanju kaže se da je u materijalu, koji je poslužio kao osnov
    za raspravu, Ā»pokrenut veći broj idejnih i političkih pitanja, od kojih
    su neka prvi put tretirana na Ŕirem političkom skupu (problemi u
    razvoju Saveza komunista, neki aspekti kadrovske politike, odnos na
    liniji SKā€“religija, problemi u međunacionalnim odnosima ā€“ pojave
    nacionalizma i Å”ovinizma, ā€¦ pitanja iz oblasti obrazovanja i kulture,
    ā€¦ odnosi između organa vlasti i konfesionalnih zajednica)ā€¦Ā«2
    .
    Mostarsko savjetovanje upozorilo je na različite oblike obespravljenosti hrvatskog stanovniŔtva zapadne Hercegovine. Promjena
    takvog stanja značila je naknadno promiŔljanje brojnih pitanja, od
    kojih je odnos Partije i religije bilo najbitnije. Drugačije, zbiljskije i

liberalnije rjeŔenje tog odnosa, u kojemu religioznost sama po sebi
ne znači i antisocijalističko usmjerenje, kakvo su stajaliŔte, u osnovi,
zauzimali bosanski komunisti do tog vremena, značilo je uvažavanje
zbiljskih odnosa u bosanskohercegovačkome druŔtvu. S druge strane,
Mostarsko savjetovanje je implicitno priznalo prevagu policijske nad
političkom vlaŔću u Bosni i Hercegovini, s obzirom da su u policiji
dominirali srpski kadrovi, i prevagu srpske bosanske komponente
nad ostalim dvjema. Samo savjetovanje podudara se sa smjenom
Aleksandra Rankovića, srpski nacionalistički usmjerenog Å”efa jugoslavenske tajne policije. Na teorijskoj razini to je bila zamjena politike Ā»Ävrste rukeĀ« i dirigiranog socijalizma demokratskijim oblicima


samoodlučivanja, koji su otvorili put samoupravnom modelu socijalizma. U političkoj stvarnosti radilo se o zaustavljanju i priječenju
isključivo srpskog vladanja Bosnom i Hercegovinom.
Zaključcima Savjetovanja zavrŔilo se neuravnoteženo stanje Bosne
i Hercegovine, koja ponovno zadobiva puninu svojega trovalentnog
bića: boÅ”njačkog, hrvatskog i srpskog, i od tog vremena u bosanskoj
politici i bosanskoj kulturi uspostavljaju se svojevrsni oblici partnerstva Hrvata i BoŔnjaka. To savezniŔtvo bilo je napor dvaju sastavnih
činilaca bosanskog jedinstva da se održi i razvija punina bosanskog
bića, koje je nemoguće bez ravnopravnosti svih triju naroda. Ono nije
bilo nikakav oblik posebne vezanosti Hrvata i BoŔnjaka, koju bilo koji
od tih naroda ne bi imao istovjetnu prema Srbima; dakle, ono nije
bilo generičke, već političke naravi. U osnovi, ono je udruga slabijih
prema moćnijima i jačima.

Teorijski i politički učinak Savjetovanja
je razbijanje dogmatskog, ideoloŔkog sklopa koji nije želio shvatiti i
prihvatiti zbilju, tj. priznavanje postojanja različitih naroda i različitih
religija u Bosni i Hercegovini. Religijsko i nacionalno pitanje time
u bosanskoj komunističkoj politici zadobiva pravo građanstva, posebno s obzirom na činjenicu da je dvije godine nakon Mostarskog
savjetovanja, dakle tek 1968. godine, Partija priznala nacionalni status
Bosanskim Muslimanima.
Treću predodžbu o bliskosti BoÅ”njaka i Hrvata formirali su tzv.
Hrvati islamske vjeroispovijesti i Bosanski Muslimani koji su se
hrvatski nacionalno izjaŔnjavali. Kao Ŕto je boŔnjačka politička elita

od Mehmeda Spahe do Hamdije Pozderca bila okrenuta Beogradu,
tako se kulturna elita orijentirala prema Zagrebu. Među obrazovanim Muslimanima hrvatska nacionalna ideja nalazila je plodno
tlo s početka 20. stoljeća. Prva muslimanska inteligencija, koja je
i počela moderni kulturni preporod naroda osnivanjem časopisa
Behar i ustanovljenjem Kulturnog druÅ”tva Ā»GajretĀ«, uglavnom je
bila deklarirana u hrvatskom smislu, baŔ kao Ŕto su i prvi narodni
zastupnici u Ustavotvornoj skupŔtini Kraljevine SHS bili dominatno
hrvatski nacionalno orijentirani. Od 23 zastupnika samo dvojica se
nisu hrvatski nacionalno deklarirala.3
Mnogo toga pismenog, gospodstvenog i umjetnički vrijednog Hrvatom se decenijama zvalo, sve do
dramatičara Ahmeda Muradbegovića kasnih 60-ih godina 20. stoljeća.
Zagreb se smatrao bijelim gradom, utočiŔtem učenosti, kulture, slobode i umjetnosti. Hrvatska je i u vrijeme socijalističke Jugoslavije bila
boŔnjačko pribježiŔte. Tu su se skrasili mnogi boŔnjački intelektualci,
tu je u komunizmu prvo Å”tampan prijevod Kurana, Alija Isaković
pripremio je i objavio Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti,
sagrađena je monumentalna džamija u Zagrebu ā€¦ Navedeni mit je s
hrvatske strane od Starčevića i braće Radić te inih istomiÅ”ljenika dugo
bio podražavan i instrumentaliziran.4
Mit o prirodnom savezniŔtvu
BoŔnjaka i Hrvata neslavno je okončan ruŔenjem Starog mosta u Mostaru. U vojnom suočavanju i odmjeravanju Hrvata i BoŔnjaka tokom
agresije na Bosnu i Hercegovinu na povijesno paradoksalan način
su međusobno potvrđene i okončane njihove nacionalno-političke
individualizacije.
Upravo je hrvatsko-boŔnjački sukob tokom prvih godina agresije
na Bosnu i Hercegovinu bio i kraj decenijama duge boŔnjačko-hrvatske čarolije. To da su BoŔnjaci prvi put u modernom dobu ratovali s Hrvatima značilo je kraj iluzije.

Kako su Srbi protjerali BoŔnjake sela MuŔtanica-uŔli su u selo te na okrutan način ubijali civile!

Nakon Ŕto su srpske snage nasilno uspostavile svoje civilne vlasti u Prijedoru i Sanskom Mostu, za razdoblje od 22.maja do 30.maja 1992.godine i dale ultimatum nesrbima u ljubijskom kraju, da se preda oružje koje se posjeduje.
Prije postavljanja ultimatuma desilo se bombardovanje sela, pa su građani u strahu od ponovnog bombardovanja predali oružje.
Bez obzira na predaju oružja, nova srpska vlast je uhitila ugledne članove HDZ-a i SDA, te ostale mnogobrojne ugledne Hrvate i BoÅ”njake i odvela ih u sabirne logore. Svako ko je odbio mobilizaciju u VRS, a da je bio Hrvat ili BoÅ”njak, zavrÅ”io je u logoru. Na Radio-Prijedor stvarala se neprijateljska atmosfera, o borbi ustaÅ”ko-muslimanski brigada na nenaoružano srpsko pućanstvo.
Sva ta popuŔtanja nisu bila dovoljna, pa su Srbi iz okolnih sela 24.jula napali i selo MuŔtanica, mjeŔovitim napadom topniŔtva, minobacača i pjeŔadije, uŔli su u selo i na okrutan način ubili 13 civila.

Jakub paŔa BoŔnjak-ličnost sa kojom je počelo uzdizanje BoŔnjaka u Osmanskom carstvu !

Rodom iz Bosne Jakub paÅ”a Hudum BoÅ”njak se smatra prvom ličnoŔću sa naÅ”ih prostora koja se istakla kao bitan faktor Osmanskog

Cartsva.Osim Å”to je značajan njegov ratnički put značajni su i njegovi pjesnički podhvati.Jakub paÅ”a je na mjesto bosanskog sandzak bega dolazi u martu 1490.godine a u tom svojstvu je odnio blistavu pobjedu protiv hrvatskih plemića na Krbavskom polju.

Nakon neuspjelog vojnog pohoda iz 1491.godine Jakub paŔa je u ljeto 1493.godine sa 8 000 bosanskih akindzija pokrenuo vojni pohod prema sjeverozapadu preko rijeke Une i Kupe i prodro

sve do Celja Tuja i Donje Å tajerske plijeneći i harajući a prilikom povratka u Bosnu u augustu opustoÅ”io je i zapadnu Hrvatsku.

Kod prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen te je bio opkoljen hrvatskim plemićima te se naÅ”ao u okruzenju.Jakub paÅ”a nudio je otkupninu kako bi se nesmetano povukao prema Bosni a hrvatski plemeći su trazili da pusti sve zarobljene krŔćane te da im preda sav ratni plijen.

Međutim nije doÅ”lo ni do bilo kakve nagodbe te Jakub paÅ”a BoÅ”njak prokrči put i isjeće Å”umu i tako optuzi Derenčina (hrvatskog bana) da je sabotirao primirje.Uvrijeđen time hrvatski ban donese odluku da Jkub paÅ”u izazove u bitku na otvorenom polju zvanu Krbava.

Pored činjenice da su obje strane bile brojčano jednako osmanslije su ipak imale blagu prednost zbog svoje pokretljjive konjice.

Osmanska vojska je 9.septembra 1493.godine krenula u napad a akindzije su sa tri strane opkolile hrvatsku konjicu kao osnovu hrvatske vojske.U konačnici je hrvatska vojska potpuno razbijena.

Jakub paÅ”a je izvijestio sultana da je na Krbavi poginulo 9 000 hrvatskih plemića i vojnika dok ih je 11 000 zarobljeno dok savremeni hrvatski izvori navode čak 13 000 poginulih Hrvata.

Osmanski historičari ovu bitku porede sa bitkom na Kosovu iz razloga Å”to je Jakub paÅ”a sa svojim BoÅ”njacima na Krbavi otvorio drugo krilo kapije koje je Osmanlije izvela na put prema Srednjoj Evropi koju će ugrozavati narednih 300 godina.

Poslije ove velike bitke Jakub paŔa BoŔnjak pozvan je na dvor gdje mu je uručena velika novčana nagrada odlikovanje vidoki konj sa zlatnom opremom i skupocjena carska sablja.
Umro je u Solunu 1501.godine.

"Sačuvali smo Bosnu i Hercegovinu, neka Srbi budu Srbi, Hrvati Hrvati, BoŔnjaci BoŔnjaci, ali neka najviŔe budu Bosanci i Hercegovci"!

U jednom od posljednjih intervju-a koje je dao prije smrti, Alija Izetbegović je rekao:
”Sačuvali smo Bosnu i Hercegovinu, neka Srbi budu Srbi, Hrvati Hrvati, BoÅ”njaci BoÅ”njaci, ali neka najviÅ”e budu Bosanci i Hercegovci. Svi koji su oÅ”tećeni u ratu neka traže pravdu, a ne osvetu. Osveta pokreće jedan lanac zla, kojem nema kraja.
Nezaboravljajte proÅ”lost, ali nemojte živjeti u njoj, okrenite se budućnosti”.

"Do sredine XIX vijeka nit je bilo Srba,ni Hrvata,ni nikoga,sve su bili BoŔnjaci"!

Govoreći o slomu Osmanske carevine krajem XIX vijeka i prilikama unutar BiH Kilibarda kaže :” Situacija je takva vidi se da ce BiH biti oduzeta od Osmanske imperije.Onda cizelirane propagande.

Jedna od njih je bila Austrija a najviŔe preko franjevaca da se razvija hrvatska nacionalna svijest a druga jos suptilnija srpska.Jer vjerujte do sredine XIX vijeka nit je bilo Srba ni Hrvata ni nikoga sve su bili BoŔnjaci.

Jedni a tri prsta jednu s četiri jedni klanjaju i onda ta politička proimenentnost srpstva dovede Bogoljuba Petranovića u Sarajevo koji ce tu naći covjeka da objavljuje srpske narodne pjesme o čudesima a sve su to falsifikati.

U svojoj knjizi “Podrijetlo Hrvata” Ivan Muzic napominje da je pisao srpskom historicaru Relji Nivakovicu gdje kaze :”kada sam mu iznio neke nacelne primjedbe u vezi s povijeŔću srednjovjekovne

Bosne odgivorio mi je u pismu iz Beograda između ostalog i ovo ” svi koji smo o tome pisali izgleda da smo patili od neke zelje da tu ranu Bosnu pripiÅ”emo bilo Srbiji bilo Hrvatskoj a uistinu je bilo mozda neÅ”to sasvim deseto…”.

Autor: Muhamed Hajdarević

Djelo Dominika Mandića-nastojanje da se Bosna i BoÅ”njaci prikažu kao dio hrvatske države !

Jedno od posljednjih djela hrvatske historiografije koje je nastojalo da naučno dokaže da Bosna i BoÅ”njaci pripadaju hrvatskim zemljama jeste knjiga Dominika Mandića “Etnička povijest Bosne i Hercegovine”.

Autor nastoji da dokaže hrvatstvo svugdje pa čak i tamo gdje ga nikafa nije bilo.

Prema Mandiću Hrvati su svi oni koji su po doseljenju Južnih Slavena i prijema krŔćanstva zapada postali katolici.

JoÅ” do sada nije pronađen spis koji definiÅ”e Bosnu kao hrvatsku zemlju i da su u njoj živjeli samo Hrvati.

Sačuvan je veliki broj dokumenata u arhivima katoličkih institucija iz kojih se jasno vidi da u Bosni žive bogumili i katolici a da se tamoŔnji narod naziva BoŔnjanima a njihovi vladari bosanskim kraljevima.