Ovo su četnici imeneom i prezimenom koji su vrsili zlocine nad Bosnjačkim stanovnistvom.
“Motiviše nas volja da pobijedimo da osvojimo našu Republiku,Srpsku Republiku da imamo.Nikad se ne meremo umoriti”
“Ja bi im poručio da se predaju…”
Arhiva oznaka: četnici
“Pokolj od Badnje večeri do Božića”-kako je pijana četnička rulja bacala Bošnjake u Drinu !
Pokolj Bošnjaka Istočne Bosne desio se 1943.godine od 6.januara do 7.januara, poznatiji je kao pokolj od Badnje večeri do Božića.
Ništa jezivije nije bilo kao scene u Višegradu koje su zatekli očevidci. Nije bilo ni pedlja zemlje na kojem nije bilo krvi. Svima kojima su oduzeli život četnici su bacali u Drinu.
Pijana četnička rulja pokupila je sve Bošnjake, a da im je prije toga opljačkala i popalila imovinu. Prema svjedocima tada je bez života ostalo 9200 Bošnjaka Istočne Bosne, među kojima su se nalazili i protjerani Bošnjaci Sandžaka.
Zločin nad Bošnjacima Istočne Bosne vodio je četnički komandant Pavle Đurišić, pod čijom je komandom spasljeno 33 bošnjačka sela, a sve što nije ubijeno, protjerano je s ognjišta.
“Muslimane treba sistematski i fizički uništiti,ostale iseliti u Tursku…”
”Stav četničkog pokreta Draže Mihailovića prema Muslimanima je bio da ih treba sistematski i fizički uništavati u toku rata, a one koji ne budu uništeni, iseliti u Tursku.
Pitanje Muslimanskog stanovništva mora da riješi vlada. Naš narod ih sve više ne želi i moramo ih se riješiti na ovaj ili onaj način”, poručio je tada Draža Mihailović.
Izvor : Iz arhive četničkih zločina / četnička depeša
Četnička nedjela prema ef.Mujkanoviću-“Tjerali ga da pjeva četničke pjesme i gurali mu pivo u usta” !
Sudbina Mustafe ef.Mujkanovića
Mustafa ef.Mujkanović iz Bratunca stradao je nakon teških mučenja naočigled 1.500 zarobljenih Bošnjaka u školi Vuk Karadžić.
Bratunački svjedok sjeća se kako su po naredbi Miroslava Deronjića, efendiju tjerali da pjeva četničke pjesme uz podignuta tri prsta. On je samo uzvikivao Allahu Ekber!
Četnici su mu nasilno gurali pivo u usta, a on je stezao grlo da je ne proguta. Na kraju je efendija pogubljen nakon svih nedjela koja su prema njemu učinjena od strane četnika.
Još se slavi ime četnika i zločinca Draže Mihailovića-spomenik od bijelog mermera u znak sjećanja na genocidaše !
Spomenik poginulim i zivim četnicima iz Levačkog sreza pod vodstvom generala Draze Mihailovića u porti kraj hrama svetog Panteleimona u Komaranu podigao je opštinski odbor Ravnogorskog pokreta Rekovac,
Izgradnju spomenika od bijelog mermera koju je blagoslovio vladika šumadijski Jovan pomogli su donatori i Aleksandar Đorđević predsjednik optine Rekovac.
-“Spomenik smo postavili krad nekadašnje crkve brvnare koju su po đeneralovom naređnju 1939.godine sagradili pripadnici Jugoslovenske vojske u otadzibini”.
Koliko je još ziva ideja četništva pokazuju ovakve scene.I danas se nakon mnogo godina slavi ime zločinca nad neduznima,zločinca i genocidaša Draze Mihailovića.
Ovi koji danas slave njegovo ime u bilo kojem dijelu Balkana činili su strašne zločine kraj Drine a Bošnjake bacali u nju.Ovakvi isti su i u Drugom svjetskom ratu zatim i u vrijeme agresije na BiH činili zločine koje je svijet osudio.
Danas se hvale imenima zločinaca tamo gdje ideja četništva i velikosrpsva još nije ugašena.
Priča o drvenoj džamiji u Karićima.Čuvao je Nenad a ubili ga četnici jer im nije htio predati ključeve !
Porodica Todorović je decenijama čuvala dzamiju u selu Karići kod Vareša sve do septembra 1993.godine kada su je četnici spalili.
Te ratne jeseni četnici su do temelja srušili ovu malu drvenu dzamiju te nadrgrobne spomenike u njenoj blizini.
Dzamiju je od uništenja pokušao spasiti Nenad Todorović koji srpskim vojsnicima nije zelio dati ključeve od ovog vjerskog objetka.Ubrzo nakon prijetnji i uvreda Nenad je ubijen od strane tzv.Vojske Republike Srpske.
Ostala je i legenda da je ovu dzamiju i tokom Drugog svjetskog rata čuvalo pravoslavno stanovništvo od najezde četnika.
Ono što je zanimljivo je to što na ovom prostoru ne zive muslimani.Naime tokom 18.stoljeća harala je kuga pa je stanovništvo iseljeno da bi se poslije naselilo pravoslavno stanovništo koje je na ovom području obrađivalo zemlju.
Prema predanjima nakon rušenja dzamije četrdesetih godina 20 stoljeća,naglo je počela obolijevati stoka pa se stanovništvo obratilo svećeniku koji je kazao da u blizini postoji bogomolja te da je moraju obnoviti i brinuti se o njoj.
Priča o Nenadu koji je ubijen jer je štitio dzamiju ostat će upamćena kao dokaz da u Bosni zive časni ljudi koji su uprkos svemu spremi da čine dobra djela.
Dzamija u Karićima ponovo je izgrađena 2001.godine i ima isti izgled kao prije tri stoljeća.
Izvor : Bošnjaci.net
Đilas o četničkim zlodjelima: “Na Drini su klali jednog po jednog muslimana.Četnici i ustaše,to nijesu ni Srbi,ni Hrvati,ni ljudi” !
Milovan Đilas bio je jedan od najpoznatijih jugoslovenskih komunističkih funkcionera u periodu socijalističke Jugoslavije.U toku Drugog svjetskog rata radi na formiranju i organizaciji partizanskih jedinica na prostoru Crne Gore odakle je i bio.
Poseban animozitet imao je prema četnicima prvenstveno zbog zgrozavanja na četnička nedjela.U komunističkom listu “Borba” 8.oktobra 1942.godine napisao je tekst “Plemenita mrznja”
“Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog po stotine i hiljade zicom povezanih Muslimana-ljudi,zena djece.Pod vođstvom londonske izmjegličke vlade i Draze Mihailovića u zemlji,oni su se u zločinima takmičili sa ustašama a u izdaji su ih i
prevazišli.Četnik-to je najpodmukliji izdajnik i najprljaviji zločinac,to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije.Četnici i ustaše to nijesu ni Srbi ni Hrvati,ni ljudi”.
Priča dječaka koji je preživio genocid-limeni tanjir i četnici u unproforskim odijelima !
Jasmin Jusufović je imao devet godina kada je pala Srebrenica.Sa majkom nenom i još nekoliko članova porodice stigao je u Kladanj a potom i u Tuzlu.U knjizi “Crvena kapa sa kapuljačom” koju je objavio 2008.godine,Jasmin opisuje stravične dane provedene u Srebrenici.
(…) Šta je sad ovo,kakva je ovo uzbuna,upitah sebe dok mi sjećanje pomuti neka prigušena buka,neki zagor.U tom zuboru naroda razaznao sam ono zbog čega mi je ljepota bolnih sjećanja bila prekinuta i zbog čega je nastala sva ova buka.Vojnici UNPROFOR-a dijelili su hranu a onaj narod izgladnjeli i uboginahrlio je na to osuđeničko jelo poput ovaca na sijelo.Odjednom su svi nahrlili u onaj hodnik kojim smo išli u fabriku.
Ne znam kako,ali onaj limeni trodijelni tanjir s nekom supom,koja nije ni ličila na supu već je izgledala samo kao prokuhana voda sa nekim ubogim povrćem koje je dotrajalo zajedno sa liskomhljeba kroz koju se moglo gledati,dospio mi je u ruke.Izgledalo je da nešto dolazi,i stvarno po očevoj i majčinoj priči što su pričali to su bili četnici.
Četnici u unproforskim odijelima koje je prepoznala,navodno neka srpkinja koja je zivjela u Srebrenici sa nama.Četnici koji su nosili odjeću onih koji su nas kao stoku pred klanje pogurali u halui koji su govorili da će nam uz njih biti kao sigurnije.Došli su kao kakvi veleposjednici koji su narod u hali vidjeli kao svoju zivinu i birali su koga će da zakolju i ubiju.Onda je moja majka počela da krije nozeve,jer je kako se pročulo po hali kod koga bi našli bilo kakvo oruzje slijedila bi ga kazna koju samo takvi četnici mogu da znaju.
Zenama bi odsijecali dojke,muškarce bi zarobljavali.Gurnuo sam glavu među šake i sageo se stiskajući koljenima ruke…
Dani su prolazili,zivot je puzao po utabanim stazama bijede na koje je kročio,Prolazile su sedmice a iz ušiju nije izlazio zvuk granata i bombi.
(…) Sjećam se da smo jednom babo,mama,nica Sena,Edo i Dado i ja krenuli iz Konjevića prema nekim Pobuđama gdje je zivjela moja tetka Safeta.Išli smo šumom i šumskim putevima.Kod nane sam vidio suze koje samo majka moze razumjeti.Tu ranu ja tada nisam mogao razumjeti.Doznao sam da je svo vrijeme meni ustvari falio dajdza Fikret.On je bio taj koji je otpao od one grupe…
(…) Iznenada iza brda počeo je nešto da drobi .Nisam znao šta se dešava.Od koga se branimo i ko je navalio to nisam mogao znati.Pomislih da trebamo odavdje ići kao od kuće što smo otjerani.Muškarci koji su nosili oruzja išli su da nas brane od četnika.Ta slika kako ljudi sa kolčevima idu da ratuju bila mi je jedina predstava o ratovanju.
Sutrašnjim je jutrom došao i nemir.Granate su padale gotovo svo vrijeme bez prestanka.Trčali smo u Konjević Polje…Bilo je trenutaka kada je moj zivot bio sličan ofucanoj kutiji.Od tog vremena moja svijest počinje da se muti i puni nekim čudnim mislima (…)
Izvor : Dio iz knjige Jasmina Jusufovića “Crvena jakna sa kapuljačom”.