Arhiva oznaka: Bosnjaci

Gdje se sve govorio bosanski jezik-IZ PUTOPISA EVLIJE ČELEBIJE !

Evlija Bošnjake biljezi kao Bosnjake i Bosance a njihov jezik bosanski jezik kao bošnjački i bosanski.Tako Evlija čak spominje da su stanovnici Bosne i bosanskih mjesta Bošnjaci a čak da su Bosanci,odnosno da govore bosansko odnosno bošnjački jezik.

Ovakva su njegova osobna svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni,Hrvatskoj,Srbiji i Crnoj Gori :

-Kasabaa Jagodina: Cjelokupno njeno stanovništvo su poturi koji govore bošnjački (Putopis,68).

-Grad Beograd : Premda su Beogradski muslimani poturi,oni ipak znaju srpski,bugarski,bošnjački i latinski način govora (istilah) (91).

-Grad Srebrenica : Stanovnici su Bošnjaci.a raja su im Bugari i Srbi (99)

Selo Počinje kod Han Pijeska : To je bošnjačko selo na visokoj planini (100)

-Kara Orman kod Knina (današnji crni lug).Ona je kod Bošnjaka (Bošnjakluk) poznata kao Kara Ova.

-Grad Banja Luka,jezik im je bosanski.Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kazu Haso itd (214)

-Grad Sremska Mitrovica : Za vrije vašara govori se bošnjački,srpski i bugarski (353)

-Grad Uzice : Govori bosanski jezik (383)

-Grad Morović kod Šida.svi stanovnici su Bošnjaci.

Grad Ilok-svi stanovnici su Bošnjaci

Izvor : Saff.ba PUTOPIS EVLIJE ČELEBIJE

Alija Isaković :”Mi smo uvijek prestavljani kao Bošnjaci,u sovjetskim naučnim djelima,u turskim enciklopedijama…

Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je oko šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama, i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek prestavljeni kao Bošnjaci.

Veliki broj bh.građana u svijetu nije na vrijeme dobio izborni materijal, zbog čega traže da se odgodi finaliziranje rezultata izbora.

Kongres Bošnjaka svijeta uputio je pismo Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK) zbog lokalnih izbora održanih 15.novembra.

U pismu je istaknuto da veliki broj bh.građana u svijetu nije na vrijeme dobio izborni materijal, zbog čega traže da se odgodi finaliziranje rezultata izbora.

U protivnom, ovi izbori ne samo da neće biti validni, nego će i naša dijaspora ostati ponižena i odbačena upravo u toku pandemije u kojoj je

njen entuzijazam i nesebična podrška možda i najviše potrebna.

U borbi za Bošnjake Srebrenice ovo je naglasio Ćamil Duraković !

Danas u Sarajevu se prisutnima obratio bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković. Poručio je kako su i 2016.godine bile nepravilnosti tokom izbora u Srebrenici, pa su probosanske stranke izgubile izbore.

”Mi smo došli u glavni grad vjerujući u institucije države. Ukazivali smo 2016.godine na slične propuste, ali tada nas CIK nije čuo, iako sam tada vodio i pravnu bitku.

Zbog političke volje unutar CIK-a izgubili smo te izbora upravo zbog nebrojanja pošte. Možda javnost razumije sentimentalnu dimenziju

Srebrenice, ali ovo je bila moralna i politička borba kako bismo Bošnjake stavili u fer i ravnopravan položaj u tom gradu”, kazao je Duraković

Kako je Jugoslavija osporavala lik i djelo Husein kapetana Gradaščevića !

Za vrijeme SFRJ Gradaščević i njegov pokretu su rijetko pominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s komunističkom ideologijom.

Kapetan je kratko spomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima 1964.godine. Od tada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva pomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive 1988.godine o

Bosni u prvoj polovini 19.vijeka. Iako je tada riješeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića.

Kako se bližio raspad SFRJ i buđenje nacionalnog identiteta Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli rođenje kako među historičarima tako i u opštoj javnosti.

“Rat u BiH bio je agresija dva nacionalizma koja su proizvela pakao i donijela ogromne ljudske i materijalne gubitke”

”Sve što sam u životu radio, a radio sam mnogo, ima smisla samo ukoliko je donijelo nešto za sve ljude i posebno moj narod, koji je toliko nesretan da se to ne može ni izreći.

Moj život je mnogo teži kada shvatim koju je tragediju proživio moj narod. Rat u BiH bio je agresija dva nacionalizma koja su proizvela pakao i donijela ogromne ljudske i materijalne gubitke.

Nema izlaza sve dok oni koji su proizveli to zlo su još uvijek u vladajućim i političkim strukturama ove države”, kazao je jednom prilikom akademik Muhamed Filipović.

Izjave svjedoka o stravi i užasu u skladištu u Kravici-“Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata”

Izvor : Smail Čekić “Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovovini”

Pripadnici Vojske i/ili policije “Republike Srpske” su 13. jula u ranim večernjim satima
po prijekom postupku likvidirali (iz svih vrsta oružja) preko 1.000 muškaraca zatočenih
na velikom skladištu u Kravici. Tijela žrtava su, uz upotrebu teške mehanizacije, utovarena
u kamion i prebačena u dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i
Ravnice.

U toj operaciji uklanjanja i pokopavanja tijela učestvovali su vojnici iz Zvorničke
brigade, pod komandom majora Dragana Jokića, načelnika inžinjerije te brigade.


Jedna od preživjelih žrtava genocida u skladištu poljoprivredne zadruge u Kravici
navodi kako je “odjednom u skladištu nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle
dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, bilo je – u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati.


Onda bi nastalo zatišje, pa bi odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati
sve dok nije pala noć” (ICTY, Presuda Krsić, paragraf 205).
Druga preživjela žrtva nije mogla naći prave riječi kojima bi opisala zločin genocida u
Kravici: “Teško mi je da to opišem. Ni u jednom filmu strave i užasa koji sam ikad
gledao nisam vido ništa slično. To je bilo gore od svakog filma” (ICTY, Presuda Krstić,


paragraf 205).
Stražari raspoređeni oko zgrade (skladište) ubijali su zatvorenike koji su pokušavali
pobjeći kroz prozor. Skladište je bilo puno leševa. Jedan od svjedoka se prisjeća: “Niste
mogli da stanete na beton, a da ne nagazite na leš. Cijeli betonski pod je bio pokriven
mrtvim tijelima”

O “stravi i užasu” u skladištu u Kravici jedan od svjedoka navodi: “Pod nisam
mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta … nakon pucnjave, osjetio sam neku
čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski
pod, i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su bili
živi, koji su bili samo ranjeni, i kad bih nagazio na nekog živog, čuo bih kako jaukne,
zastenje, jer sam se nastojao kretati što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim
rastrgani, osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama,
mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio
…”

O pokolju u Kravici svjedok Hakija Huseinović, preživjela žrtva tog genocida, navodi:
“Kad se smračilo, pucnjava je prestala. Bilo je mnogo vrištanja i vikanja, ljudi u
skladištu su tražili pomoć. Mnogi su bili ranjeni. Kad sam legao, desna strana tijela
mi se namočila krvlju. Nisam to više mogao podnositi, pa sam ustao iz krvi i podvukao
pod sebe jedno mrtvo tijelo i legao na njega. Kad je počelo svitati, moj komšija Zulfo
Halilović je ustao da mokri i pije vode.

Povukao sam ga za kaput i rekao mu: ‘Lezi
dalje’, a on je rekao: ‘Ne mogu više izdržati.’ Mitraljeski rafal ga je presjekao i pao
je. Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata. Tokom
dana čuo sam da neko zove: ‘Salko, Salko.’ Ponovio je to oko dvadeset puta. Onda je
neko rekao: …. ti tursku majku. Još si živ’. Čuo se pucanj iz puške. Taj glas se
više nije čuo. Nakon toga, pojavili su se kamion i bager. Počeli su rušiti zid skladišta
prema putu, a zatim su počeli tovariti. Tovarili su do noći. Bager je prišao veoma
blizu. Pomislio sam: ‘To mi je kraj. Sav taj strah je bio uzalud’, ali morate se nadati
dok ste živi. A onda sam čuo nekog kako kaže: ‘Parkiraj bager, operi asfalt i pokrij
leševe sijenom. Dosta je za danas’” (J. W. Honig – N. Both, nav. dj., str. 80-81).

”Bošnjaci su požurili da zločine u Srebrenici nad Bošnjacima okarakterišu kao genocid”

”Bošnjaci su požurili da zločine u Srebrenici nad Bošnjacima okarakterisu kao genocid. To je neprihvatljivo i kada dolazi od njih, a pogotovo od onih iz RS-a koji na taj način pokušavaju da okvalifikuju te događaje” – rekao je Dodik.

Međutim, Milorad Dodik je nekada imao drugačije mišljenje.

”Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica” – govorio je tada Milorad Dodik.

Stravične ispovijesti logora Šljivovica-dobijali smo četvrtinu hljeba,nudili su nam srpska imena…

Izvor : SAMRTNO SREBRENIČKO LJETO ‘95, str. 178).

“Kada smo
stigli u logor Šljivovica u Srbiji”, navodi M. S. (iz Srebrenice), “bili smo izloženi najtežem
maltretiranju, zlostavljanju i tuči. Neke su tada odveli u drugi logor Mitrovo Polje u
opštini Brus. Spavali smo na golom betonu bez prostirke. Hrana je bila loša, a obroci
oskudni, tako da smo padali u nesvijest od gladi i iscrpljenosti. Logorske vlasti su nam
govorile da nam ne mogu dati više hrane, jer su pod sankcijama. Mada su MKCK
i UNHCR dovlačili hranu za nas, ona je tokom noći odvožena iz logora. U grašku


obarenom na samoj vodi kojeg smo redovno dobijali, bilo je dosta crva. Obroke smo
dobijali jedanput na dan. Na kupanju su nam puštali studenu vodu i prije nego što
bi saprali sapunicu, voda je zatvorena. Gotovo smo svi imali uši i buhe. Najteže od
svega je bilo kada su nas tjerali na seksualne radnje. To smo morali činiti pod

prijetnjom batina, a čuvari i stražari bi to gledali i smijali se. Također, morali smo
se tući međusobno, ako bi to odbili, dobijali bi batine od čuvara.
Pored toga morali smo pjevati srpske pjesme, uzvikivati parole, ‘Živio Slobodan
Milošević!’, psovati Aliju Izetbegovića, zavijati i lajati kao životinje i slične stvari.
U logoru mi je ozlijeđena kičma od silnog zlostavljanja, tako da danas

imam status
logorskog invalida. Nisu svi Srbi prema nama loše postupali. Neki su izbjegavali
da nas maltretiraju i zlostavljaju, zato su ih smjenjivali ili su morali plaćati novčane
kazne za odbijanje poslušnosti komandantu logora.
Razmijenjen sam 10. aprila 1996. godine sa većim brojem logoraša. To je bilo
moje ponovno rođenje”

O zločinima u logoru Šljivovica, potresno i užasavajuće kazivanje pruža S. A. (iz
Srebrenice): “Poslije pada Srebrenice krenuo sam preko šume na put užasa i smrti.
Nisam se uspio probiti preko Konjević-Polja, pa sam nastavio lutanje šumom do 21.
jula. Sa grupom ljudi krenuo sam prema Žepi. Do 30. jula učestvovao sam u odbrani
Žepe, a poslije njene okupacije, odlučio sam krenuti preko Drine u Srbiju. Vojska
Jugoslavije me zarobila 1. avgusta na karauli Jagoštica. Do predveče su nas sakupljali
i onda je počelo ispitivanje i maltretiranje. Sve su nas pretresli na grub način i oduzeli
su od nas sve što smo imali. Čak i kaiševe iz pantalona i šnjire iz cipela. Morali smo
pisati izjave.
U večernjim satima doveženi su kamioni i mi smo potrpani kao stoka na njih.
Cerada je zašnjirana tako da na kamionu nije bilo zraka.
Mnogi su padali u nesvijest. Na kamionu je bilo 220 ljudi. Nismo znali gdje nas
voze. Prilikom izlaska iz kamiona morali smo proći između policajaca koji su nas
odmah počeli tući nogama, palicama, toljagama i sl. Bili smo u Srbiji u napuštenim
barakama beogradske firme ‘Planum’.

Nalazio sam se u sali nekadašnje menze sa još 97 ljudi. Prvih petnaest dana
smo ležali na golom betonu, a kasnije smo dobili po jedno ćebe. Svakog dana smo
pojedinačno odvođeni kod inspektora na ispitivanje i pisanje izjava. Tamo su mnogi
mučeni i tjerani da pišu ono što nisu učinili. Oko baraka je bilo dosta policije. Najteže
nam je bilo noćom kada bi izvodili ljude i mučili ih. Tukli su nas svim sredstvima koje


bi imali pri ruci, toljagama, letvama, palicama, kablovima od struje i sl. Najčešće
su na mučenje izvodili one koje su u vrijeme rata bili u Srebrenici. Jedno mučenje
ću pamtiti do kraja života.
Jedan policajac me izveo na ćošak barake gdje su čekala još trojica. Sa te strane
bio je ulaz u menzu sa izlivena tri stepenika. Rekli su mi da tu sjednem i onda su
mi počeli postavljati pitanja. Odgovarao sam. Zatim su me počeli tući nogama po
bubrezima, stomaku, leđima, glavi. Obore me na zemlju i počnu me dalje šutati, dok
nisam ostao bez vazduha. Jedan policajac je sa strane to vidio i oni su prestali. Opet
su me vratili na stepenik. Počeli su mi postavljati nova pitanja. Bez obzira šta bih
odgovorio, oni su me psovali, govorili mi da lažem i udarali me u gornje dijelove tijela.


Opet sam pao. Pošto su me podigli, odlučio sam da više ništa ne govorim. Jedan
od njih je repetirao pušku i naslonio mi cijev na sljepočnicu. Tražio je od mene da
priznam kako sam i koliko poklao Srba. U tom momentu sam rekao:
‘Ubijte me, ali me nemojte više mučiti.’
‘Nećemo te ubiti oružjem, već na drugi način’, rekao je jedan od njih i ponovo
su me, sva četvorica, počela udarati nogama. Kada su vidjeli da se više ne

mogu
pomjerati, uzeli su gumeno crijevo i počeli me njime udarati preko leđa. Nakon ovoga
su mi rekli da mogu ići unutra. Otpuzao sam u baraku. Tri dana poslije toga nisam
mogao normalno disati. Pored ovog mučenja još sam nebrojano puta dobivao batine.
Mjesec dana sam proveo u Sali menze. Prvih petnaest dana su nas mučili glađu.
Dobijali smo četvrtinu hljeba i četvrtinu ribe na dan. Kada smo počeli padati u
nesvijest od gladi povećali su nam obroke, ali su oni još uvijek bili nedovoljni.
Osamnaestog dana našeg boravka u logoru došao je MK CK i registrovao nas, ali se


nije promijenio odnos prema nama. I dalje su nastavljena maltretiranja i ispitivanja.
Sve do februara 1996. godine kupali smo se napolju hladnom vodom na snijegu,
mrazu, zimi. Bilo je trenutaka kada su nas noćom izvodili napolje i tjerali nas da
stavljamo glavu pod slavinu sa hladnom vodom. Inspektor je imao običaj da nas tuče
pendrekom po bosim stopalima, a zatim smo morali držati noge u hladnoj vodi.

Prvih mjeseci su nam nudili da uzmemo srpska imena i mi smo se morali predstavljati kao Srbi. Da bih otišao u WC-e morao sam dići tri prsta i reći srpsko ime
koje su mi nadjenuli, a onda bih dobio par udaraca pri dolasku do WC-a. Pred
vratima bi stajao policajac, kojem se moraš obratiti na isti način da bi ušao u WC.
To je trajalo prva dva mjeseca. Poslije tog najtežeg perioda nisu nas više tukli, ali
su nas psihički uništavali.
U logoru Šljivovica kod Užica proveo sam osam mjeseci i 10 dana. Razmijenjen
sam 10. aprila 1996. godine” (Isto, str. 237-239).