Arhiva oznaka: Bosnjaci

“Ne može neko Bošnjacima u RS-u odrediti kako će se zvati njihov jezik”

Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, istakao je važnost obrazovanja i istrajnosti u sticanju znanja kod novih generacija.

”Maternji jezik je jedno od najvećih pitanja i problema sa kojima se suočava povratnička zajednica.

Čovjeka najviše zaboli kada vidi da se sistemska diskriminacija koju provode vlasti RS-a primjenjuje i na njegovom djetetu.

Ta borba će trajati, zakon i Ustav je na strani naše borbe”.

Kako su četnici ispred džamije u Prijedoru strijeljali efendiju Dizdarevića i još 12 nedužnih Bošnjaka !

23.jula 1992.godine, efendija Sulejman Dizdarević sa još 12 Bošnjaka, po naređenju Dragomira Soldata iz kuće izveli četnici. Odveli su ih pred džamiju.

Tu su efendija i njegove džematlije odma pogubljeni, neki su preživjeli strijeljanje, ali je džamija koja je bila zapaljenja od urušavanja pogubila i preživjele Bošnjake.

Iako je imao opciju da ode iz Čarakova kod Prijedora, efendija je ostao sa svojim džematlija i na kraju doživio istu sudbinu kao i njegove džematlije.

Priča o sarajevskoj legendi-Turbe Sedam braće-širk kod Bošnjaka ?!

U sarajevskom naselju Bistrik na dlu ulice Širokača nalazi se turbe,jedno od najpoznatijih sarajevskih mauzoleja,ujedno i najmističniji objekat Sarajeva.

Naziv turbeta potiče od turskih riječi “jediler turbesi” što znači “turbe sedmorice”,a u narodu je poznatije kao turbe Sedam braće.

Za ovo su vezana brojana narodna vjerovanja.Vjeruje se da će biti uslišene molitve onog ko u svaki prozorčić ubaci nešto novca i prouči Fatihu.

Prvi koji je u turbetu ukopan bio je šejh kojem je sultan Fatih Mehmed dozvolio da se nastani u današnjem Sarajevu.Šejh je nakon smrti ukopan ovdje i to je gledajući od ulaznih vrata zadnji mezar.

Stotinjak godina kasnije tu su sahranjena dva nepoznata krivo optuzena stranca.U trenutku njihovog dolaska u Sarajevo opljačkana je gradska blagajna a siromašni stranci su bili prvi osumnjičeni.

Nakon duzeg perioda turbe će biti kompletirano za nova četiri mezarja.Naime izvjesni Mustafa paša Dalbatan naredio je pogubljenje četiri bega,od Bosanskog Broda,Šamca,Dervente i Orašja.

Njihov zadatak bio je dojava prodora austrijskih trupa na prostor Bosne,koja je tada izmakla a Eugen Savojski dođe u Sarajevo koje je te noći bilo i spaljeno.Begovi su došli u Sarajevo da dokazu da je riječ o izdaji.Ubrzo su pogubljeni.

Tako je nastao kompleks turbe Sedam braće po nesreći a ne po krvi kako se često misli.

IZVOR : Radio Sarajevo

Prvi put smo mi doživjeli da nas civili dočekuju kao oslobodioce-prvi put dolazite u grad gdje vas čeka vaš narod”

”Ono što je na naše Bošnjake u Sanskom Mostu ostavilo veliki dojam jeste susret s pripadnicima 5.korpusa, koji su sve vrijeme rata bili u okupiranom Sanskom Mostu.

Taj osjećaj njihove radosti, ti prvi trenutci su nemjerljivi. Taj dojam istinskih oslobodilaca i mi i oni danas nosimo.

Prvi put smo mi doživjeli da nas civili dočekuju kao oslobodioce, jer smo se tamo negdje borili za nekakve čuke, brda, gdje nije bilo nikoga.

Prvi put dolazite u grad, gdje vas čeka vaš narod. Osjećaj koji ću nositi dok god sam živ”, rekao je ef.Husein Kovačević kapetan i moralista.

Bošnjačka elita u prvoj polovini XX stoljeća-borba za autonomiju !

               Borba za autonomiju Bosne i Hercegovine činila se optimalnim političkim programom čija bi realizacija garantirala opstojnost i dignitet Bošnjaka – izvan autonomije Bošnjaci nisu imali ni brojčanih, ni političkih ni ekonomskih pretpostavki za zaštitu vlastitih interesa.

Protivnicima i kritičarima, međutim, zagovor autonomije od bošnjačkih elita bio je, prvenstveno, u funkciji njihovih klasnih stremljenja i ekonomskih pretenzija, kako bi u mikroprostoru, opirući se modernizaciji, zaštićene od konkurencije, mogle sačuvati i unaprijediti svoj socijalni položaj. Usto je osporavana i dobra volja zagovornika autonomije i njena uskladivost s državnim interesima.

Iza autonomije Bosne, stoji utjecajni muslimanski kapitalist Adem-aga Mešić, koji je više puta demonstrirao svoju naklonost prema propaloj monarhiji i odijum prema Srbima. Mešić se opisuje kao “najjači nacionalno-ekonomski kapacitet bosanskih muslimana”, glavni akcionar muslimanskih preduzeća, gospodar muslimanske štampe i osoba koja je finansirala školovanje u Zagrebu glavnine inteligencije okupljene oko JMO, “na čemu mu je ona vrlo zahvalna, a Zagreb još više.”

Kako se bošnjačka elita realpolitike nakon 1918. uglavnom afirmirala u napetosti suodnosa s državnim vlastima i srpskim partijama, njeno objektivno historijsko značenje, njene domete u postojećem društvenom kontekstu, korisno je sagledati upravo iz ugla njenih oponenata koji su je težili podrediti svojim političko-nacionalnim interesima u Bosni i Hercegovini.

Težišno mjesto u razmatranju svakako zauzimaju karakterizacije osoba koje je autor smatrao najistaknutijim političkim ličnostima među Bošnjacima dotičnog vremena. Tu su spomenuta sljedeća imena: dr. Halid-beg Hrasnica, dr. Mehmed Spaho, hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, [Hamid-beg] Kurbegović, [Ahmed] Šerić, dr. Atif Hadžikadić, Sejid Ali-beg Filipović, Sakib ef. Korkut, dr. Hamdija Karamehmedović i Šerif Arnautović. Karakterizacije su raznolike i predstavljaju kombinaciju biografskih navoda i ličnih ocjena.

Za Hrasnicu se kaže da od svih pobrojanih likova uživa najveći ugled, premda je čovjek sasvim srednjih duševnih sposobnosti. Prilično je bogat, u doba Austrije stalno je bio uz vladu, izdavao se za Hrvata. Sa Srbima nije imao kontakta, premda mu se ne može zamjeriti da je ikada nešto učinio protiv Srba. Ima razvijen osjećaj pravednosti, a po temperamentu nikako nije za opoziciju.

Dr. Mehmed Spaho je veoma spreman i darovit. Premda je za vrijeme rata predlagao “da se Poćoreku dade počasno građanstvo sarajevsko”, osjećajima više naginje Srbima, jer zna iz srpske pobjede izvući logične konsekvence. Godi mu vlast i čast, a voli novac. Što se tiče muftije Maglajlića, riječ je o najodanijem slugi austrijske uprave, čovjeku koji je slijepo slušao sve što mu je nalagao tadašnji banjalučki okružni predstojnik baron Lazarini.

Među muslimanima nije uživao ugled. Njegov teret je ogroman broj ženske djece, usljed čega mu je i materijalno stanje loše. Maglajlić nema nikakvog političkog stava, ne zna mnogo, “ali najvoli da služi vlast i da se služenjem vlasti koristi.” Kurbegović je izraziti frankovac, voli alkohol, slab je znanjem i nema ugleda među muslimanima.

Šerića određuje njegovo antisrpsko držanje tokom rata, usljed čega je za vrijeme sloma monarhije pobjegao iz Bosanske Dubice u Sarajevo, da utekne narodnom gnjevu. Jednako je frankovački tip i dr. Atif Hadžikadić. On je bio jedan od glavnih svjedoka u krivičnoj stvari protiv Todora Ilića i drugova radi zločina veleizdaje.

Trenutno radi u sarajevskoj Pravdi, gdje se na neprimjeren način draže i bude najniži instinkti protiv narodne države. Što se tiče Filipovića, i on je ropski vjerno služio Austriji, nikada nije imao nikakvog ugleda niti kvaliteta na kojim bi taj ugled stvorio. Neprijatelj je Srba, materijalno loše stoji, a za novac se ne bi opterećivao savješću. Sakib Korkut je klasični vjerski fanatik, pravi hodža, ali ima razbora, vidi da se ova država ne može rušiti, ali zbog vjerskih stvari pravi neprilike. Za vrijeme rata bio je korektan [prema Srbima].Međutim, prije nije mogao da izbije na površinu, a ima ogromnu ambiciju.

“On sada računa sa verskim fanatizmom muslimanskih masa, eksploatiše tu stranu duše muslimanskog sveta i imao je uspeha.” Autor navodi da su ovo najistaknutiji tipovi, “ostalo su dečurlija, do kojih ni Muslimani mnogo ne drže.” Pa ipak, nastavlja,ističući da je zaboravio “najjačeg inteligenta”, dr. Hamdiju Karamehmedovića, za kojeg navodi da je nekada bio nacionalno izraziti Srbin, ali se tokom Svjetskog rata nešto promijenio i izražavao simpatije prema Centralnim silama.

Na njega bi svakako trebalo računati, ali bi ga valjalo izdvojiti iz postojeće političke grupacije [JMO]. Nekada je bio pod utjecajem Šerifa Arnautovića, čovjeka neobičnih sposobnosti, volje i političkog talenta. Nema sumnje, nagađa autor, da će Šerif ponovo isplivati i potisnuti JMO. Šerif je radin, a to je rijetkost među muslimanima. Zna raditi skoro 16 sati bez prestanka.

Za njega treba spremiti ulogu, pružiti mu mogućnost da radi zajedno s Vojislavom Šolom, s kojim je dobar prijatelj. Autor teksta ne spominje sadržaj i smisao Arnautovićevog memoranduma caru Karlu iz augusta 1917. godine. Na kraju razmatranja navedeno je da se muslimani mogu dobiti kroz dvije stvari: isplatom odštete u agraru i obećanjem da će se država u međunarodnom smislu zauzimati za pravedne zahtjeve Turske.

No,to bi trebalo ponuditi nekoj drugoj organizaciji a ne JMO, jer ona to ne zaslužuje. U tom smislu, trebalo bi razgovarati s Karamehmedovićem i Spahom, da se otcijepe i počnu sarađivati. Oni će poslušati ako im se to malo odlučnije kaže. Baš kao što je Muslimanski klub prihvatio popravljanje agrarnog zakona 1913. tek nakon što je poglavar Bosne general Potiorek lupio sabljom i naložio njegovim članovima da moraju glasati.


“Našoj djeci govorite o tome šta se dogodilo,o našoj zemlji.Govorite im da se ponose što pripadaju ovom narodu…”

”Našoj djeci govorite o tome šta se dogodilo, neka znaju. Govorite im o našoj zemlji, o našoj čistoj vjeri, o našem časnom narodu.

Nemojte dozvoliti da na te važne stvari pada zaborav ili prašina. Govorite im o ljepotama Bosne i časnoj borbi našeg naroda.

Govorite im to da treba da se ponose što pripadaju narodu koji je stavljen na najveće kušnje i koji još nije pokleknuo. Govorite im o tome s ponosom”, Alija Izetbegović.

“Banja Luka je šeher Bosanski,prije rata je tu živjelo preko 50% Bošnjaka” !

”Banja Luka nikada nije bila Srbijanski grad, nego šeher, Bosanski. U Banja Luci je prije rata živilo preko 50% Bošnjaka i Hrvata.

Banja Luka je mogla da plati cijenu nasilja, agresije početkom 1992.godine.

Bošnjački narod koji je bio u enklavi i koji je proživio to što je proživio u vremenskom periodu 1992-1995.godina, stvorio je Armiju koja je bila na ulazu u Banja Luka.

Armiju pred kojom je strepila četvrta sila (JNA) u Europi”, rekao je Bakir Izetbegović.

”Nikada nisam bio neprijatelj srpskom narodu, ali jesam onima koji podržavaju politiku Milorada Dodika”

Predsjednik SDA Bakir Izetbegović oglasio se povodom njegove izjave o bosanskim Srbima, koja je izazvala burne reakcije u javnosti.

”Nikada nisam bio neprijatelj srpskom narodu, ali jesam onima koji podržavaju ksenofobičnu,

šovinističku i retrogradnu politiku Milorada Dodika. Ne optužujem cijeli srpski narod za

Srebrenicu, ali se oni sami moraju zapitati odakle u njihovim redovima toliki zločinci.

Krajnje je vrijeme da se sprski narod suoči sa istinom”, rekao je Bakir Izetbegović.

Zlatni ljiljan-doktor Ismić: “Kada smo u ratu onda smo pošteni ratnici,u miru smo dobre komšije”


Doktor Amir Ismić, borac i zlatni ljiljan prokomentarisao je stanje Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

”Mi dolazimo od čestitog i poštenog roda. Kada smo u ratu onda smo pošteni ratnici, nastojimo

da pravimo djela zbog kojih se naše porodice sutra ne bih nas samih stidjeli. Kada smo u miru, onda smo dobre komšije.

U ratu smo branili samo sebe, a oni koji su nad nama vršili agresiju govorili su zapadnim

medijima, kako Europe brane od bijeli Al-Qaeda tj. Od nas Bošnjaka”.