”Ja sam general Armije Republike Bosne i Hercegovine i nisam muslimanski general.
Armija RBiH je vojska bosanskih muslimana, bosanskih srba i bosanskih hrvata. Onih koji BiH smatraju svojom domovinom i oni koji se bore za cjelovitu i nedjeljivu državu BiH.
Imali smo hrabrosti da ustanemo protiv 200 000 četnika u agresiji na našu domovinu. Hrvatska je izvršila agresiju na našu domovinu, ali nismo posustali. Nas ni NATO ne može pobijediti”, rekao je Sefer Halilović
Milorad Dodik predsjedavajući predsjedništva BiH rekao je da je prihvatljiva suradnja sa NATO-om, ali ne i članstvo u toj alijansi.
”Integracija u NATO ne, to je jasna stvar! Istrajavamo mjesecima na toj vrsti priče kako bi oni koji se zalažu za članstvo konačno shvatili, da niko osim nas neće ovdje riješiti problem”, rekao je Dodik.
Najveći značaj za dalja zbivanja u B. vilajetu imao je bosanskohercegovački ustanak koji je trajao od 1875. do 1878. Započeo je u Hercegovini da bi zatim zahvatio dijelove zapadne i istočne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske.
Ovaj ustanak je pokrenuo složeno istočno pitanje (tj. pitanje dalje sudbine Europskih prostora O.C). On je takođe izazvao rat Srbije i C. Gore (1876), a potom i Rusije (1877) protiv O.C. Ta zbivanja aktivirala su cjelokupnu europsku diplomaciju i postavila pitanje opstanka O.C.
Socijalni ciljevi ustanka na području Vilajeta su rušenje postojećeg agrarnog sistema i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda (što ovaj ustanak čini seljačkim). Politički pak, ciljevi bili su oslobađanje od osmanske vlasti i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom.
Nastojanja da se ovaj pokret postavi na širu platformu uključivanjem bosanskih muslimana i da se tako zadrži teritorijalna i administrativna cjelovitost BiH nisu uspjeli. Na Kosijerevskoj skupštini je odnijela prevagu crnogorska struja, koja nije dozvolila stvaranje “provizorne vlade” Hercegovine, a njenog zagovornika Miću Ljubibratića je udaljila iz redova ustanika.
Za razliku od ove, Jamnička skupština iz decembra 1875. nastojala je da ujedini sve ustanike. Nakon što su Srbija i Crna Gora objavile rat Porti (u proljeće 1876) ustaničko vođstvo je proglasilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom koja je Mileta Despotovića uputila za komandanta ustaničkih snaga u Bosni, a u isto vrijeme su hercegovački ustanici proglasili ujedinjenje sa Crnom Gorom i bili uključeni u crnogorsku vojsku.
Međutim, porazom ustanika u Crnim potocima od 4. 08. 1877., bosanski ustanak je dospio u krizu iz koje se više nije mogao podići i postići raniji domet. U međuvremenu je ustanak izgubio oslonac i na službenu srpsku vladu, pa su ustanici uz pomoć slavjanofilskih krugova krajem septembra 1877. osnovali privremenu vladu na čelu sa Rusom Vladimirom Joninom.
Time je ustanak nastavio da egzistira, ali su se sva pitanja daljeg razvoja događaja u vezi sa Bosnom i Hercegovinom već nalazila u rukama velikih sila. Bosanskohercegovački ustanak (1875–1878) bio je sukob sa velikim razmjerama.
Smatra se da je za tri godine njegovog trajanja samo iz Bosanskog vilajeta stradalo oko 150.000 ljudi. Pratila su ga i ogromna materijalna razaranja, glad i druge teškoće. Iz Vilajeta je na prostor A–U prebjeglo od 150.000 do 200.000 ljudi. Po tim svojim dimenzijama ovaj ustanak je naišao na snažan odjek i punu solidarnost koja se ogledala u pružanju različitih vrsta pomoći i podrške ustanicima i izbjeglicama.
U Europskim diplomatskim zbivanjima za dalju sudbinu BiH prevagnula je zainteresiranost A–U koja datira iz ranijeg perioda. Naime, Austrija je još od 18. stoljeća kao učesnik u podjeli interesnih sfera na Balkanu, nastojala dobiti BiH. A-U je od 1815. bila prisutna na ovom području ne samo kao politički već i kao važan ekonomski faktor. Uspostavila je mrežu konzulata u drugoj polovini 19. stoljeća i pomno je pratila sva zbivanja.
Trgovinskim ugovorom iz 1862. dobila je od O.C. privilegovan status na području Vilajeta. Zatim je nizom bilateralnih ugovora sa Rusijom (Berlinski memorandum i Rajhštatski dogovor iz 1876. te Budimpeštanska kovencija iz 1877) uspjela od nje, kao glavnog konkurenta, dobiti saglasnost da u pogodnom trenutku može zauzeti BiH.
Pod utjecajem Srbije ustaničko vođstvo je donijelo memorandum, koji je upućen svim Europskim silama, da se Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori, ili da BiH dobije autonomiju u okviru O.C., što se smatralo prijelaznim rješenjem na putu njenog konačnog prisjedinjenja Srbiji. Europske velesile Velika Britanija, Francuska i Njemačko carstvo su do izbijanja bosanskohercegovačkog ustanka (1875–1878), podržavale opstanak Osmanskog carstva i tako sprječavale njegovu podjelu.
Od tada su promijenile stav i nisu podržavale po svaku cijenu cjelovitost Osmanskog carstva. Pokušavale su da nagodbama ostvare svoje pretenzije na ovom prevažnom strategijskom području za Europu i Aziju. Konačna odluka o daljoj sudbini Bosne i Hercegovine donijeta je na kongresu Europskih sila u Berlinu.
Nakon nekoliko godina ispitivanja i testiranja, kako u zemlji tako i u inostranstvu bh.samozvana haubica H-155 kalibra 155 mm čiji je prototip
urađen u BNT-u Novi Travnik otišla je ovih dana na svoj prvi međunarodni veliki sajam vojne
opreme i naoružanja u Abu Dabi na prestižni sajam IDEX 2021.godine
Među značajnim graditeljskim naslijeđem BIH nalazi se i nekoliko preostalih drvenih džamija.Prodorom i širenjem osmanskog carstva na područje BIH počinje se graditi veliki broj sakralnih objekata u manjim i većim mjestima naše zemlje,poput drvenih džamija.
Nastajale su uglavnom u manjim mjestima u blizini tek osvojenih osmnskih vojnih utvrda,ali i na mjestima nekih ranijih svetih ili kultnih mjesta.
Drvene džamije danas su naslijeđe folklorne arhitekture što se najbolje vidi po gradnji od pritesanih talpi i krovovima izgrađenim od šindre,gradnji kakva ne postoji nigdje drugo na svijetu.
Danas je u BIH sačuvan manji dio drvenih džamija a taj broj je naročito reduciran nakon posljednjeg rata kada ih je bilo evidentirano oko trideset.
Jedna od rijetko sačuvanih je džamija u Tuholju kod Kladnja koja je izgrađena krajem 18.vijeka što se predpostavlja na osnovu njene arhitekture.
Zatim drvena džamija u Bužimu koja je uvrštena u nacionalne spomenike izgrađena oko 1856.godine.Smještena je u podnožju srednjovjekovnog utvrđenog grada Bužima.
Džamija u selu Miljevići kod Olova,koja je također nacionalni spomenik BIH koja je srušena prije 25 godina.Predpostavlja se da je sagrađena oko 1598.godine.
BH skijašića Elvedina Muzaferija ostvarila je najbolji rezultata u historiji BH skijanja na utrci Svjetskog prvenstva u italijanskoj Kortini D’Ampeco.
Najbolja BH skijaica ostvarila je 16.mjesto u disciplini alpska kombinacija,a predhodno je u spustu bila 25.
“Na plan za Svjetsko prvenstvo bio je plasman među 30 skijašica u svim disciplinama i veoma sam sretna.
Imat ću još veće zelje za dobrim rezultatom a nadam se da cu ući u konkurenciju top 30 skijašica u brzim disciplinama Svjetskog kupa.
Morate biti u treningu tokom cijele godine ,čak i preko ljeta,a za sve je potrebno mnogo novca,pomoći drzave koju ja trenutno nemam .Nadam se da će se sve uskoro promijeniti”-kazala je Muzaferija.
U junu 1992.godine, svakodnevno se odvijala Dobrinjska drama. Sa Dobrinjske strane su se odvijale aktivnosti na presjecanju i blokadi
lukavačke ceste. Kako bi se otežalo kopneno snabdjevanje četničkih snaga na brdu Mojmilo. Jedan od junaka Dobrinjskih boraca jeste Fikret Kereš zvani Fića.
”Tada sam prvi put došao u priliku da rukujem sa ručnim bacačem. Na početku se niko nije usudio da gađa, osim našeg komandanta Zajke.
Zajko je pogodio prvi transporter koji je na sebi imao zastavu na kojoj je pisalo ‘Arkan’. Tada je u svih boraca strašno porastao moral.
Ja sam za vrijeme svog ratnog djelovanja dok nisam ranjen uništio 10 transportera i 4 tenka”, kazao je Fića.
Milorad Dodik rekao je u Sarajevu da griješe oni koji misle da će posle dolaska Joe Bidena na čelo SAD-a promjeniti stanje u BiH.
”Kad slušate tu priču ispada da će Biden doći ovdje, parkirati se u BiH najmanje šest mjeseci, dovesti sve svoje marince, intelektualce,
bankare i šest mjeseci sređivati stanje. Naravno da se to neće desiti, mi smo svoje stavove rekli. Mi poštujemo dejtonski mirovni sporazum”.
Najbrojnije vrlo vrijedne spomenike orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini čine muslimanski nadgrobni spomenici. To su najčešće bijeli kameni nišani ili bašluci, te kameni oklopi, kubure i mnogobrojna turbeta.
Najbrojniji i najzanimljiviji su, svakako, nišani. To su kameni uspravnostojeći stupci različitih veličina i oblika.
Najveći broj nišana završava prelijepo oblikovanim turbanima. Pored njih tu su i različiti oblici i veličine stela. Sve to skupa čini jedan predivan arhitektonski kolorit muslimanskih mezaristana.
Mada su Osmanlije u Bosnu donijele nišan kao nadgrobni spomenik, njegov naziv nije turskog porijekla. On je preuzet iz perzijskog jezika, a može da znači: cilj, meta, biljeg, mladež, odlikovanje, muslimanski nadgrobni kamen, znak, znamenje.
U turskom jeziku se za muslimanski nadgrobni spomenik kaže „mezar taş“, od turske riječi mezar što znači grob i riječi taş što znači kamen.
Svaki mezar obilježavaju, uglavnom, dva nišana, jedan iznad glave (bašluk), a drugi ispod nogu (ajakluk). Ponekad se nišani nađu u kombinaciji sa santračem.
Uzglavni nišan je, u pravilu, veći od uznožnog nišana.10 Njega zovemo i bašluk, mada u današnjem vremenu bašlukom nazivamo i privremene drvene nišane.U nekim krajevima Bosne i Hercegovine, kao što je to u Bosanskoj Krajini, na mezar se postavlja samo uzglavni nišan.O pitanju nišana samaca u Bosni i Hercegovini Ibrahim Pašić kaže:
„Mnogi muslimanski grobovi iz 15. i 16. vijeka imaju samo jedan nišan, uzglavnom
Obično, tamo gdje se nalazi usamljen stari bosanski nišan, prema uvriježenom mišljenju da svaki mezar ima dva nišana, mi tražimo i onaj drugi. On vrlo često nije ni bio tamo. Primjera radi, u Turkovskom greblju u Knežini kod Stoca nalaze se četiri obeliska samca.
Na hadžićkom području evidentirano je nekoliko takvih lokaliteta.
U Šehidskom mezarju „Katunišće“ na Vrbanji nalaze se tri nišana samca sa turbanom, koji imaju iznadprosječne dimenzije. Jedan nišan samac sa ukrasima evidentiran je na lokalitetu „Merušica“ u Raštelici.
Na greblju „Hambara“ u Lokvama, nekoliko metara sjeverozapadno udaljena od drugih nišana, nalazi se jedna usamljena, ukrašena, rustična stela. Pored rijeke Zujevine u selu Gradac, te haremu džamije u Donjim Hadžićima i „Karavdića greblju“ u Garovcima, nalazi se, takođe, po jedan nišan-samac.
Obzirom da su pomjerani sa prvobitnih lokacija nije poznato jesu li i tamo bili bez svog parnjaka.
Obilježavanje grobova je vrlo staro. Različite religije imaju i različite stavove po tom pitanju. Kod muslimana postoji nekoliko podijeljenih mišljenja o tome da li se
kaburovi trebaju i na koji način obilježavati. Zastupaju ih različite šerijatske pravne
škole. Preovladava stav da opravdanje u obilježavanju kaburova treba tražiti u hadisu
Muhameda s.a.v.s. koji bilježi Ebu Davud i Ibn Madže. U njemu se kaže da je prilikom
ukopavanja Osmana Ibn Mazuma r.a., Muhamed s.a.v.s., naredio da se Osmanov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave u čemu je i Muhamed
s.a.v.s. učestvovao, a zatim rekao: „Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata
i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice.“15 Smisao kamena u navedenom hadisu je da pruži informaciju živome gdje je ukopan mrtvi.
Prva obilježavanja mezara, u islamskoj tradiciji, vršena su običnim, amorfnim,
kamenom bez ikakvih ukrasa.16 Arapi su vrlo rano, kako piše Seid Mustafa Traljić,
umjesto amorfnih, počeli tesati kamen za nadgrobne spomenike, i na njemu ispisivati
tarih. „Taj su običaj primili od Arapa i Turci, te su ga nešto izmijenjena prenijeli u naše
krajeve.“17 Time je bila postignuta osnovna svrha nadgrobnog obilježja – da potomci
znaju gdje su ukopani njihovi preci.
Izvorno porijeklo muslimanskih nišana u Bosni, prema Šefiku Bešlagiću, treba tražiti u seldžučko-osmanskoj linji razvoja nadgrobnih spomenika, mada se može
naći njihova sličnost i sa nadgrobnim spomenicima zemalja iz njihovog okruženja. A
seldžučka stela kao preteča Osmanskih nadgrobnih spomenika je, prema istom autoru,
nastala prilagodbom armensko-gruzijskog hačkara centralnoazijskoj i perzijskoj islamskoj kulturi. „Nišan sa turbanom je u osnovi originalan seldžučki tip nadgrobnika
koji je vremenom doživio prilagođavanje islamskoj kulturi kao i stela.“
Tako su
Osmanlije došli do vlastitog, autohtonog, nadgrobnog spomenika koji se izrađivao u
obliku stuba i stele.19 Oblik nišana je zavisio od toga da li se radi o muškoj ili ženskoj
umrloj osobi, a završni dio muškog nišana je simbolizirao društveni status i profesiju
umrlog. Na osvojena područja Osmanlije su donosile i razne osmanske običaje pa
tako i u oblasti nadgrobne arhitekture. Istina, izvorni osmansko-islamski nadgrobni
spomenici su, nedugo nakon dolaska osmanske vlasti na određeno područje, doživljavali neku vrstu prilagodbe lokalnim tradicionalnim nadgrobnicima. Tako na primjer,
prema pisanju Faruk Muftića, najstariji bosanskohercegovački nišani od polovine
XV pa do početka XVII vijeka znatno se razlikuju po svojim formama i oznakama
od čisto osmanlijsko-islamskih nišana toga doba u drugim područjima.20 Prvi bosanskohercegovački muslimani teško su se odvajali od tradicije svojih predaka. Napravili
su simbiozu ranijih srednjovjekovnih stećaka i novih muslimanskih nišana. Tako su
nastali nadgrobnici u različitim oblicima kamenih stubova i ploča sa više oblika njihovih završetaka. Iz razloga privrženosti prvih muslimanskih konvertita svojim precima neki su se nastavili pokapati u grobljima svojih predaka, a umjesto horizontalnih
stećaka postavljali su uspravne stubove – nišane. Ovakvu pojavu u tom vremenu Ibrahim Pašić naziva kriptokršćanstvo.
21 Ono se ogledalo u tome da su neki ljudi, dobri
Bošnjani, deklarativno prihvatali islam, javno se ponašali u duhu Islama i nadijevali
muslimanska imena, a tajno upražnjavali tradiciju svoje stare vjere.
Historičari navode za vrijeme Rimskog carstva BIH je u mnogim poljima bila naprednija nego danas.Bolja cestovna infrastruktura ,organizirana vlast.
Bogata rudama soli,metala,uglja,zeljeza,BIH prije 2000 godina bila je strateški neophodna Rimljanima za izradu naoruzanja.
Enver Imamović historičar : ” Danas mi ma gdje god išli po BIH idemo po onim pravcima puteva koje su oni gradili.Gdje god danas postoji naselje ono je rimske gradnje prema tome Bosna je u ono vrijeme bila dio Evrope.”
Vlast je tada bila mnogo bolje organizovana.Svako područje pod kontrolom određenog broja jedinica policije.Putevi su bili osigurani na svakih 20 kilometara bila je poslicijska postaja,dakle govorimo od periodu od prije 2000 godina.
Antičko razdoblje na prostoru Bosne predstavlja period intenzivnog razvoja
popraćeno doseljavanjem novog stanovništva i planskom izgradnjom gradova. Ipak, ovaj razvoj
tekao je dosta sporo u odnosu na druge dijelove provincije Dalmacije. Razlog sporog razvoja
treba tražiti u geografskoj izolovanosti koja je eliminisana tek onog momenta kada su izgrađene
rimske ceste, te raznim društvenim, ekonomskim i političkim faktorima koji su pratili rimski
razvoj.
Razvoj naselja i aglomeracja bio je u velikoj mjeri uvjetovan procesom romanizacije koji
je u slučaju srednje Bosne dugo trajao. Možda čak i previše u usporedbi sa drugim dijelovima
provincije. Bilo je potrebno čitavo jedno stoljeće da bi se srednja Bosna uspjela romanizirati i
uključiti u društvene, ekonomske i kulturne tokove. Ovaj proces mogao se čak i ubrzati ali
problem je bio preveliko nepovjerenje kojeg su Rimljani imali prema porobljenim Ilirima.
Tokom I. i II. stoljeća n.e., Rimljani su previše selektivno provodili proces dodjele punopravnog
rimskog građanstva, što je ostavljalo prostor za dalji rauvoj ilirske kulture. Moguće da je bilo
pojedinaca koji su samo nominalno preuzimali rimske običaje, a u praksi i dalje slijedili tradicije
svojih predaka. Čak i politika planskog osnivanja i izgradnje gradova u cilju ubzavanja
eksploatacije rudarske proizvodnje, imala je relativno skromne rezultate koji često nisu pratili
jednak razvoj.
Taj nejadnaki razvoj najbolje se vidi kroz analizu broja municipalni gradova. Naime, od
svih dijelova Bosne i Hercegovine, jedino je srednja Bosna imala četiri municipalna grada.
Istočna Bosna imala je dva, u zapadnoj Bosni još uvijek nije ustavljen grad sa ovim statusom, a
sjeverna Bosna samo je djelimično arheološki istražena. To je jasan pokazatelj kolika je bila
želja rimskih vlasti da poteknu rudarsku proizvodnju ovog kraja. Prilikom tog procesa, manja
naselja često su zanemarana u korist većih centara. Najbolji primjer predstavlja područje rismke
Domavije.
Pored Domavije koje je predstavljala centar proizvodnje u okviru istočnobosanskog
bazena, druga naselja nisu uspjela da ostvare veći status od rudarskih sela (vicus). Izuzetak
predstavljaju pojedine rimske vile na kojima se vidi da je riječ o imućnijim vlasnicima.
Tokom II. i III. stoljeća n.e. dolazi do ekonomskog blagostanja koji polako počinje da se
ogleda u povećanju proizvodnje i doseljavanju novog sloja stanovništva. Ovo blagostanje nije
bilo samo posljedica uspostavljanja domaće ekonomije, već i nezapamćeog blagostanja kojeg je
doživjela rimska država. Preko 200 godina, Rimsko Carstvo nije bilo u ratu. Novac koji je bio
usmjeren ka plaćanju i održavanju vojske i ratnih pohoda, mogao je biti usmjeren na
unaprijeđenje svakodnevnog života.
Tako dolaui i do skromnog razvoja domaće privrede. Skoro svako mjesto ima svoju
vlastitu ciglanu (figinae) koje se počinju formirati u okviru naselja. Većinom, ove ciglane rade za
potrebe naselja u kojem su smještene, a viškove distrubuiraju na zajedničko tržište. U centralnoj i
istočnoj Bosni lakne figlane počele su da se formiraju tokom prvih decenija II. stoljeća n.e., da bi
lokalna proizvodnja ovog materijala u potpunosti preuzela domaće tržište sredinom II. stoljeća
n.e.
Import robe iz drugih dijelova Carstva počinje da se smanjuje, a izvoz raste, što dovodi
do jačanja lokalne ekonomije i porasta platežne moći. Nerijetko, vlasnici ovih figlina postajali su
Italici, ali i Grci. Samo u Sarajevskom polju egzistiralo je pet antičkih figlina.
Ovaj ekonomski trend jasno je vidljiv kroz izgradnju nastambi. Za razliku od skormnih
vila, sada se grade prostrane rimske vile sa sve kompleksnim sistemom hipokausta i bogatim
podnim i zidnim dekoracijama. Pored činjenice da su bili potrebni za rad u rudnicima, moguće
da su ove prilike natjerale novu grupu stanovništva (Orijentalce i Grke) da se doseele na ovo
područje. Ovo nije bilo dovoljno da se ostvari jednak ekonomski razvoj.
Naselja koja su predstavljala glavne tačke (municipiumi), razvijali su se još više, dok su
manje aglomracije pokazivali dosta skorman razvoj. Sada je jasno da veća gustina naseljnosti
ovog područja nije bila uslovljena blizinom morskih luka na Jadranu. Njihova blizina djelimično
je pomogla dolasku novog stanvoništva poput italskih doseljenika, ali nije bila presudna.
Povoljne ekonomske prilike imale su većeg udjela u doseljavanju. Naravno, određeni uticaj imali
su povoljni geografski uslovi koji su vladali na ovom prostoru. Netaknuta priroda i potreba za
radnom snagom, privukli su novi sloj stanovništva iz različitih dijelova prostranog Carstva.
Osobe koje se bile određene za rad u rudnicima obično su bile osobe skromnog socijalnog
porijekla, navikle na težak život. U prakticiranju svojih kultova i vjerovanja, oni su pokušavali
pronaći utjehu. Na kraju I. i u toku II. i III. stoljeća n.e., na prostoru srednje Bosne štovali su se:
Jupiter, Mitra, Minerva, Silvan, Mars, Izida i brojna druga božanstva i kultovi.
Interesatno je primjetiti da Jupiter kao vrhovno božanstvo nije bio zastupljen u velikom
broju. To bi značilo da rimska provincijalna vlast nije u potpunosti uspjela u svojoj namjeri da
romanizira ovaj kraj. Nije pronađeno ni puno potvrda kultova drugih božanstva za razliku od
istočne Bosne gdje su, npr. grčki kultovi zastupljeni u prilično velikom broju. Čak su prisutne i
epigrafske potvrde pojedinih Grka. Da li je riječ o stanju slabe istraženosti ili o činjenici da
srednja Bosna ipak nije uspjela da se razvije u tolikoj mjeri, ostaje još otvoreno pitanje.
Ekonomska ekspanzija imala je i pozitivnih strana. Već u III. i IV. stoljeću n.e. došlo je
do formiranja lokalnih kleasarskih radionica. Ikao je riječ o pojedincima koji su se škovali od
strane rimske države, u njihovim radovima bili su pristuni domaći, autohtoni stilovi koji su
posebno vidljivi pri izradi votivnih i sepuklranih spomenika. U jednom momentu došlo je do
stapanja stranih (rimskih i grčkih) i domaćih (ilirskih) vjerskih nazora, što je posebno vidljivo
kroz prikaze pokojnika i raznih kultova.
Slobodni rudarski koloni na području provincije Dalmacije počeli su da se formiraju
tokom prve polovine III. stoljeća n.e. Njihovo formiranje bila je posljedica krize u koju je zapalo
rudarstvo. Kako bi premostili problem, vlasti su odlučile da pojedine rudnike daju u zakup. Ovo
je primoralo rudare da se samorganiziraju u udruženja (colone).
Najveći broj žrtvenika podignutih za zdravlje rudarskih vilika u dalmatinskim rudnicima,
coloni su podigli. U rudnicima srebra, podizali su žrtvenike u čast careva. Dosad su ustanovljeni
tragovi tri takva udruženja. Jedno u selu Vrba (Glamočko polje), drugo u Starom Majdanu, u
porječju Sane i treće u selu Višnjica (Kiseljak kod Sarajeva).
Izgradnja rimskih komunikacija omogućila je neometano cirkulisanje robe i ljudi. To je
najbolje vidljivo u predrimska vremena kada je ova oblast pokazivala druga kulturna obilježja.
Iako ne znamo kako je mogla izgledati ta predrimska cestovna komunikacija, na osnovu
pokrentog arheološkog materijala, saznajemo da su postojali intenzivni kontakti između
predrimske srednje Bosne i grčkih kolonista na Jadranu. Grci su Ilirima u zamjenu za rude,
davali različit materijal, od kojeg je najvažnija ratnička oprema. Od momenta kada se ovaj
materijal pojavio, došlo je do postepenog društvenog raslojavanja i odbacivanja egitelarnog
društva. Počeli su se dešavati i prvi sukobi među Ilirima što je sve više doprinosilo njihovoj
neslozi.
Rimske ceste omogućile su po prvi put sigurnu cestovnu povezanost između unutrašnjosti
i dalmatinske obale. One su ubrazele protok ljudi, robe i ideja. To se posebno pokazalo važnim
tokom širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije. Ipak, na kraju antičkog razdoblja, upravo su
ceste bile te koje su pomogle raznim barbarskim plemenima u njihovim upadima i pljačkama.
