Svi stanovnici, sav narod Bosne zvao se isključivo i samo Bošnjani, bez obzira da li su oni pripadali bogumilstvu ili kršćanstvu…



Svi stanovnici, sav narod Bosne zvao se iskljucivo i samo Bosnjani, bez obzira da li su oni pripadali
bogumilstvu ili krscanstvu. (Raskol u krscanstvu 1054. godine na katolicanstvo i pravoslavlje
nekoliko stoljeca je na prostorima Bosne bio nepoznat, a i kad je bio poznat, bio je veoma nejasan i
nedefiniran pojam.) Logicno je da su stanovnici nekadasnje kraljevine Hrvatske, dakle etnicki
Hrvati, po padu svoje drzave nastojali da spasu zivote od ugarskog osvajaca bjezeci duboko u
Bosnu, skrivajuci se od opasnosti.

Nastanili su se tu i ostali su do danas u nekim zupama, danasnjim
opcinama: Kresevo, Fojnica, Busovaca, Kiseljak, Travnik, Prozor, Vares i Vitez. Neki su od ranije
zivjeli u zupama Zapadne Hercegovine: Capljina, Citluk, Grude, Livno, Ljubuski, Posusje, Listica i
Duvno. Isto tako je jasno da su i Srbi iz “prijeka” ulazili u Hum (Istocnu Hercegovinu) i Semberiju,
jer su za vrijeme srpskih kraljeva Milutina (1276.-1282.) i Dragutina (1282.-1321.) postojali njihovi
posjedi u tim krajevima. Ali i jedni i drugi bili su procentualno zanemarljivi u odnosu na sav onaj
narod koji se zvao Bosnjani.

Cak se moze pretpostaviti da su i Srbi i Hrvati vremenom zapostavili
svoje etnicko ime, da su se stopili, asimilirali sa imenom Bosnjani, pri tom zadrzavajuci od svog
etnickog identiteta samo svoju krscansku vjeru. Pojam Bosnjani, nastao od horonima (imena
drzave) – Bosna (a prije toga je horonim nastao od toponima) i time je stekao snagu imena cijelog
jednog naroda. Taj narod je uz sebe je imao pripadnike Vlaha koji su, ako su bili vjernici, pripadali
katolicanstvu, jer su Vlasi starosjedioci, vec spomenuti romanizirani Iliri. Osim njih bilo je nesto i
Kelta koji su takoder bili katolici. Po tome se moze reci da je Bosna tada bila jednonacionalna
drzava sa relativno malim postotkom drugih naroda (plemena) i da je Bosnjanin, osim narodnosno,
znacio i naziv za drzavljanina Kraljevine Bosne. Vlasi, kao nomadi zivjeli su rastrkani po
bosanskim ispasama i nisu imali etnicko osjecanje naroda. Slicno se moze reci i za rudare Kelte,
koji su zivjeli u rudarskim centrima te nisu posjedovali narodnosnu koheziju ni kriticnu masu
plemena koja bi bila dovoljna da se oforme u narod.


Narod Kraljevine Bosne, dakle Bosnjani, zivjeli su po zupama koje bijahu osnovne administrativne
jedinice jednog plemena. Znaci, svako bosnjacko pleme imalo je svoju autonomnu zupu. Ali, cesto
je jedno pleme posjedovalo i vise zupa koje je bosanski ban, a kasnije kralj, kao senior darivao u
leno svojim velikasima, za odanu sluzbu, za zasluge u ratu, ili diplomatsku misiju. To se vidi po
darovnicama bosanske vladarske dinastije Kotromanica koji su poklanjali feude: Hrvatinicima,
Kosacama, Hranicima, Pavlovicima, Zlatonosovicima, Vukovicima, Dragisicima, Tihoradicima,
Vlatkovicima, Santicima, Jablanovicima, Radinovicima, Hercegovicima, Vojsalicima i drugima.
Te darovnice su pisane na narodnom, bosanskom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje
jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (1143.-1180.) navodi da u Bosni postoji
slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim – bosnjackim jezikom.

Po ovome vidima da se
ranije za bosanski jezik govorilo da je to – bosnjacki jezik. Medutim, kako je vec spomenuto, pojam
bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije reci bosanski jezik, tim prije sto ga u
kasnijem periodu nastajanja nacije u Bosni, osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki
Hrvati i Srbi. Veliki je broj dokumenata pisanih autohtonim i autenticnim bosanskim pismom kojim
se sluze bosanski dijaci, velikasi i dubrovacka diplomatija, a to je – bosancica. A posto su ti pisari,
dijaci bili obavezno iz redova bogumila, to se sva evandelja, darovnice, ugovori, testamenti i
kronike s pravom mogu svrstati u bogumilsku zaostavstinu. Uz sve to, epigrafski natpisi na
steccima pisani su takoder bosancicom. Uz bosancicu, zbog prisustva franjevaca u Bosni, od 1339,
koristi se i glagoljica, a u istocnom Humu bila je djelomicno u upotrebi i staroslavenska cirilica. Ali,
kao dominantno, sluzbeno pismo bilo je bosancica, a jezik – bosanski.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)