Sukobi Tvrtkove bosanske vojske i Osmanlija !



Tvrtko I. u pismu splitskom nadbiskupu iz 1390. navodi da se ponosno smatra »biljkom Katoličke Crkve«. To izravno svjedočanstvo o njegovoj vjeroispovijesti vjerojatno je stečeno od majke Jelene Šubić. Dakako, prvi je okrunjeni bosanski vladar,
poput svih svojih Kotromanića do 1459. živo stajao uz Crkvu bosansku, koja se na


temeljima ćirilometodske tradicije slavenske liturgije i u okviru pravovjernih kršćanskih dogmi jurisdikcijski opirala podložništvu Rimu preko patronata ugarsko-
-hrvatskih vladara. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, zemlji sa samoga ruba zapadne
civilizacije, posve je bilo moguće da se vladar gotovo istodobno oženi u Katoličkoj


Crkvi princezom pravoslavnoga podrijetla i katoličke vjeroispovijesti te da ga okruni did Crkve bosanske. U konkretnom pak slučaju riječ je o bugarskoj princezi odgojenoj u Ugarskoj. Rubni položaj Bosanskoga Kraljevstva nalagao je snošljiv odnos
prema svim kršćanskim denominacijama.
Bosansko Kraljevstvo susrelo se s islamom preko Osmanlija. Taj je kontakt najčešće, barem u početku, bio preko oružja i bitaka. No već od kraja 14. st. pojedinci
se povremeno koriste osmanlijskom vojnom pomoći za obračune s unutarnjim i


vanjskim neprijateljima. Najustrajniji je u tome bio protukralj Radivoj Ostojić (oko

  1. – 1463), koji je u predaji upamćen kao knez Radak. Postupnim jačanjem
    osmanlijske pozicije, pogotovo nakon osmanlijskoga osvajanja vrhbosanskoga područja i kraljeva pristajanja na plaćanje godišnjega tributa, Bosansko je Kraljevstvo
    ubrzano koračalo prema svom slomu i trajnom nestanku.
    Bosansko je Kraljevstvo u Tvrtkovo doba važan međunarodni čimbenik protuosmanlijske obrane u jugoistočnoj Europi. U kobnoj je bici na Kosovu polju 1389.
    sudjelovalo čak 20.000 bosanskih vojnika predvođenih Vlatkom Vukovićem Kosačom, velikim vojvodom bosanskim i odnedavno dalmatinsko-hrvatskim banom
    Bosanskoga Kraljevstva, koji je zbog obrane istočnokršćanskoga susjedstva nakratko prekinuo pokoravanje hrvatskih krajeva. Kosača je zapovijedao čitavim lijevim
    krilom kršćanske vojske. U bici je sudjelovao i jedan ešalon hrvatskih vojnika predvođenih priorom Ivanom od Paližne. Budući da se bosanska vojska izvukla bez većih gubitaka iz bitke, Tvrtkovi su službenici poslali sretnu vijest o njezinu ishodu u
    susjedne zemlje. Ipak, lipanjska je bitka na Kosovu polju bila odsudna za gubitak
    408 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja
    srpske neovisnosti i učvršćenje osmanlijskih pozicija na Balkanu. Srušila je san o restauraciji Srpskoga Carstva. Osmansko je pak Carstvo preko teritorija svoga vazal
    Vuka Brankovića postalo neposredan susjed Bosanskoga Kraljevstva.
    Bosanska i osmanlijska vojska sretale su se više puta za Tvrtkova života, a svaki je
    put bosanska iz tih okršaja izlazila kao pobjednica: navodno prvi put 1378., potom ujesen 1386., pa u ljeto 1388. i zimu 1391. te konačno u proljeće 1392. godine.
    Najveću je pobjedu izvojevala kod Bileće 27. kolovoza 1388. kada su veliki vojvoda
    Vlatko Vuković i humski velikaš Radič Sanković (1379–1404) nanijeli težak poraz
    osmanlijskoj vojsci predvođenoj rumelijskim beglerbegom Lalom Šahin-pašom,
    koji je svojevremeno nanio prvi poraz srpskoj vojsci kod Černomena na Marici.
    Izvojevana je pobjeda toliko značila samomu Kosači da je na svoj stećak u rodnim
    Boljunima dao uklesati sljedeći natpis o sebi: »A se leži dobri čoek Vlatko
    Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.«
    Poraz osmanlijske vojske kod Bileće potaknuo je Murada I. na nove udare protiv Srbije, a Bosanskomu Kraljevstvu osigurao je poštedu od navala sve do 1414. kada su
    Osmanlije došli u izrazito podijeljenu Bosnu kao saveznici hercega Hrvoja Vukčića
    i ondje trajno ostali miješajući se u bosanske državne prilike.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.