Praksa je pokazala da je ostvarivanje privredne reforme mnogo teže od njezina programiranja.Prilagodavanje tržišta nije teklo onako kako je bilo zamišljeno. Kako se kapital gomilao u rukama banaka (naroĉito središnjih), poduzeća su ostajala bez sredstava potrebnih da ozdrave.
Ni postojeća rukovodstva u poduzećima nisu bila dovoljno osposobljena za privredivanje u novim uvjetima tržišne privrede: vodenje takvog gospodarstva zahtijevalo je sposobne i obrazovane ljude novih shvaćanja. Sustav državnih kredita bio se posve ugasio, a samoupravna organizacija nije bila izgradena, da bi mogla nadomjestiti državu.
Ograniĉavanje prostora, sporost i kolebanja u ostvarivanju privredne reforme urodili su deformacijama koje su znaĉile stagnaciju. Zagovomici i kreatori reforme tumaĉili su je kao posljedicu sudara starog i novog sustava. Medutim, već 1968. pritisak nezaposlenih postao je tako jak da je izazvao politiĉke poremećaje.Problem nezaposlenosti posebno je zabrinjavao mladu generaciju. Stagnacija u ekonomskom razvoju nije obećavala da će se taj problem riješiti. S druge strane odredeno slobodnije istupanje (izvjesna demokratizacija) omogućavala je relativno otvorenije tretiranje problema, pa su tu priliku iskoristili studenti organizirajući velike demonstracije i pozivajući radnike da im se prikljuĉe (ali nije bilo odziva).Istupi studenata upućuju na zakljuĉak da su oni prosvjedovali protiv smjera društvenog razvoja koji je bio utvrden reformom iz 1965.
Masovne studentske demonstracije, potaknute studentskim buntom u Europi, zapoĉele su u Beogradu 3. i 4. lipnja 1968. i odmah su se proširile na Zagreb i Ljubljanu. Kada je policija sprijeĉila uliĉne prosvjede, studenti su se povukli u zgrade fakulteta i tu su danju i noću održavali zborove, objavljivali proglase i akcijske programe. Beogradsko sveuĉilište proglasili su Crvenim univerzitetom Karla Marxa, dok je Zagrebaĉko sveuĉilište nazvano Socijalistiĉko sveuĉilište Sedam sekretara SKOJ-a.U svojim proglasima studenti su tražili likvidaciju nezaposlenosti, ukidanje socijalnih nejednakosti,poboljšanje materijalnog položaja studenata i njihov jaĉi utjecaj na rješavanje društvenih problema,posebno na sveuĉilištima, te politiĉku demokratizaciju.
Studentima su se prikljuĉili i nastavnici i uporno nisu napuštali zauzete zgrade. Sedmog dana demonstrantima se preko beogradske televizije obratio Tito, najavljujući akciju protiv sporosti »koja dolazi do izražaja u rješavanju raznih problema«.Dodao je i to da – unatoĉ postojanju jedinstva u donošenju zakljuĉaka – postoji »nedovoljno jedinstva medu rukovodećim ljudima u sprovođenju tih mjera«. Govorio je i o nužnosti otklanjanja nesocijalistiĉkih pojava, o brizi za ĉovjeka i posebno o potrebi hitnog rješavanja studentskih problema.Izlaganje je završio pozivom studentima da se prihvate uĉenja i polaganja ispita. Iste je veĉeri (9.lipnja) vodstvo demonstracija odluĉilo da se demonstracije prekinu.