Stanak-državni sabor u Bosni !



Za državni sabor u Bosni upotrebljavan je obično naziv stanak. Njega možemo naći i u dubrovačkim, latinskim i talijanskim spisima. U izvorima se vrlo često susreće naziv sva Bosna, osim izraza sva Bosna, koristi se i sav rusag bosanski, ponekad samo Bosna ili rusag bosanski. To je vlasetla koja okupljena na stanku zajedno sa vladarom odlučuje o državnim poslovima. Stanak se prvi put javlja 1354. godine u povelji Tvrtka I. Dubrovčani su se služili i odgovarajućim talijanskim ili latinskim izrazima: conseyo, consiglio, concilio, assunamento, universita, collegio, universale, collacio sive adunacio. U redovnim prilikama stanak je sazivao vladar pismenim pozivom upućenim pojedincima, vjerovatno samo najistaknutijim koji su dalje proslijedili pozive na stanak svojoj potčinjenoj vlasteli, i to uglavnom u proljeće (aprili, maj) ovisno od situacije sazivao bi se i u drugom terminu. Za vrijeme nereda u državi, zbacivanje vladara i biranja novog, stanak su sazivali najutjecajni ljudi npr. Hrvoje Vukčić 1404. god. Stanak je uglavnom održavan na mjestima gdje se nalazi dvor vladara: Mile, Milodraž, Bobovac, Jajce. Način rada stanka nije nigdje pobliže opisan. Bilo je slučajeva da su izvjesni stanci, naročito u nemirnim vremenima tokom 15.st. Ne može se pouzdanon utvrdit da li su odluke stanka zabilježene u pisanoj formi. Jedino što je pouzdano, to je da su vladari na osnovu zaključaka stanka izdavali povelje.
Učesnici na stanku!
Što se tiče učesnika na stanku, imamo neodređene podatke. Sa sigurnošću možemo reći da su na stanku učestvovali velmože i vlastela.U latinskim i talijanskim spisima stanak je označen kao skup Barona Bosne.
Nameće se pitanje dali je sva vlastela imala pravo učešća.Na osnovu povelja kraljice Jelene i kralja Tvrtka II, dolazimo do zaključka da je sva vlastela imala teorijsko pravo učešća. Na stanak je dolazila ona najistaknutija, čija je riječ mogla nešto da znači.
Na stanak su kadkada dolazili i predstavnici stranih država, kao posmatrači i obavještajci o pitanjima koja se njih tiču. Oni su mogli biti pozvani da pred zborom kažu svoju riječ, ako bi se za to ukazala potreba.
Osim vlastele na državnim saborima,prisustvuju i prestavnici crkve. Bosna je zbog specifičnih vjerskih prilika, jedinstvenih u srednjovjekovnoj Evropi, činila izuzetnom u tom pogledu. Očigledno da ni katolička ni pravoslavna crkva nisu mogle postići za svoje predstavnike pravo učešća na stanku, prije svega zbog postojanja uticaja crkve bosanske, koja je bila povlašćena i podupirana od moćnog plemstva, a povremeno i od bosanskog vladara. Ipak, bosanska crkva nije preko svojih zastupnika uzimala neposredno učešće u radu stanka. Neučestvovanje crkve bosanske u stanku potpuno je u skladu s njenim stavom prema državi i društvu.
Stanak i krunisanje vladara!
Akt krunisanja vladara spadao je u djelokrug državnog sabora svih zemalja. Nemamo informacija dali je i kako je obavljano krunisanje vladaoca dok je Bosna bila banovina, tek sa proglasom kraljevstva, 1377. godine, počinju izvorne vijesti o krunisanju (mada ni one nisu toliko obilne da bi nam rasvijetlile sve slučajeve) Tvrtko I u svojoj povelji izlaze da je išao u srpsku zemlju i kako je krunisan sugubim vencem za kralja, ne spominje nikakvo učešće sabora. Nema sumnje da je Tvrtkova vlast u drugom periodu njegove vladavine, kada je savladao otpor vlastele, bila je velika i on je mogao nametnuti svoju volju. O krunisanju nasljednika Tvrtka I (Dabiši, Jeleni Gruboj i Stjepanu Ostojiću) nemamo podataka, jedino znamo da je Ostoja krunisan u proljeće 1399. godine. Više podataka u kojima se vidi uloga sabora javljaju se sa krunisanjem Tvrtka II. Poveljom od 18. avgusta 1421. godine potvrdio je povlastice svojih predhodnika. U isto vrijeme održan je i sabor bosanske vlastele na kojem je obavljeno i krunisanje Tvrtka II. Ovo je bilo drugo njegovo krunisanje, prvo o kojem nemamo mnogo podataka, moralo je bitit izvršeno poslije njegovog izbora na stanku 1404. godine.
Zanimljivo je i krunisanje Stjepana Tomaša u kojom nam je pokazana uloga stanka u novoj svjetlosti. Ovom prilikom radilo se o krunisanju novom krunom koju je papa bio spremio za Tomaša, kao nagradu za prelazak na katoličanstvo. Međutim, do krunisanja ovom krunom nije došlo, to ne znači da nije bio krunisan, on se morao zadovoljiti starom bosanskom krunom, koju su imali njegovi predhodnici. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević uspio je u onome čemu je njegov otac težio. Dobio je krunu od pape i kranisan je najvjerovatnije 14. Novembra 1461. godine. Sudjelovanje sabora ovom prilikom zajamčeno je pouzdanim izvorima. Sam kralj javio je, po obavljanju svečanosti, Mlečanima da je krunisan po slobodnom pristanku svih svojih velikaša. Mada nije poznato kako su tekli svi slučajevi krunisanja bosanskih kraljeva, ipak imamo dovoljno potvrda da se ono nije obavljalo bez sudjelovanja stanka bosanske vlastele. Za veliki uticaj stanka na akt svečanog ustoličenja kraljeva u Bosni karakteristično je i to da je njogva važnost trajala sado dokle je vlastela trpjela vladara na prijestolju.
Stanak i popunjavanje bosanskog prestola!
Vrhovna vlast u Bosni održavala se kroz sve vrijeme, od bana Mateja Ninoslava u jednoj porodici. Ali ni jedan od bosanskih vladara u svojim poveljama ne navodi prijestolonasljendika. Nema o tome pomena ni u ostalim izvorima. Za neke od bosanskih vladara saznajemo po prvi put kad su došli na prijestolje. To je karakteristična činjenica koja pokazuje da se jedan ustaljeni princip nasljednosti nije mogao uspostaviti u Bosni. Jedan od načina da vladar obezbjedi svom nasljedniku prijestolje bilo je ustanova savladarstva mladoga kralja. Za ovo je Bosna imala primjere u svom neposrednom susjedstvu odnosno u Srbiji i Ugarskoj. Iz jednog papinog pisma iz 1290. god. saznajemo da je uz Stjepana vladao i njegov brat Prijezda II. Drugi slučaj na koji treba da obratimo pozornost je iz vremena Tvrtka I. Zna se da je Tvrtko I na početku svoje vladavine imao dosta problema oko vlasti i oko brata Vuka. Ludovik je potvrdio Bosnu, Usoru banu Tvrtku I Kotromaniću i njegovom bratu Vuku. Ali kako mi znamo braća nisu vladala zajedno imali su poteškoća. Čak i kratku smjenu Tvrtka. Kako nije bilo utvrđenog reda nasljeđivanja, nije se mogao ni zavesti običaj da pojedini čalanovi dinastije, naročito budući vladar, dobiju izvjesnu oblast na upravu. Samo za bana Mateja Ninoslava imamo indikaciju da su njegovi sinovi imali svoje oblasti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.