Srebrenica u opsadi – koncentracioni logor Ujedinjenih nacija-rezali i prodavali uši ubijenih muslimana !



Jugoslavenska narodna armija, Ministarstvo unutrašnjih poslova
Republike Srbije i oružane formacije paradržavne tvorevine Srpske republike Bosne i Hercegovine su u proljeće 1992. zauzele najveći dio
istočne Bosne (Bijeljinu, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Srebrenicu,
Rogaticu, Rudo, Višegrad, Čajniče i Foču) i izvršile brojne zločine nad
Bošnjacima, uključujući i genocid.
Prilikom zauzimanja Srebrenice29 (18. aprila 1992) i nakon
okupacije i uspostavljanja srpske vlasti ubijeni su, zaklani i zapaljeni (u
zapaljenim kućama živi izgorjeli) brojni Bošnjaci – civili, uglavnom
stariji muškarci i žene (u jednom stanu, primjera radi, ubijena je porodica
Sulje Suljića: roditelji – muž i žena – i dva sina), i opljačkane i zapaljene
mnoge kuće, kao i drugi civilni objekti (robna kuća, prodavnice i drugi)
– sve je opustošeno (opljačkanu bošnjačku imovinu zločinci su odnosili
i u Srbiju). Najveći broj stanovnika je uspio izbjeći iz svojih stanova i kuća
– povukao se u okolna brda i šume.30
U proljeće i ljeto 1992. srpski agresor i njegovi kolaboracionisti i
petokolonaši iz Republike Bosne i Hercegovine su u istočnoj Bosni ubili,
poklali i spalili na stotine i na hiljade civila (Bošnjaka), prisilno protjerali
na desetine hiljada, na hiljade je prošlo užase i stravu koncentracionih
logora, silovali su mnoge žene i djevojčice, opljačkali, porušili i uništili
brojne civilne objekte, uključujući i objekte Islamske zajednice, itd., itd.
Srpska genocidna ideologija, politika i praksa na primjeru istočne Bosne
potvrđuje činjenicu da je većina Srba – srpskog stanovništva, po raznim
osnovama i na razne načine, bila uključena u srpski genocidni projekt
o istrebljenju Bošnjaka. Nažalost, Srbi su masovno podržali, prihvatili
i učestvovali u genocidu nad Bošnjacima, pri čemu je postojao konsenzus
srpskog naroda za genocid – u genocidu je učestvovala gotovo cjelokupna
srpska zajednica (od političke, intelektualne i crkvene elite, do općinskih
činovnika i seljaka).31
Bošnjaci su 9. maja 1992. uspjeli osloboditi Srebrenicu i okolna
područja od okupacije. I pored značajnog teritorijalnog proširenja u
istočnoj Bosni, uključujući Cersku i Konjević-Polje (sa oko 900 km2),
enklava je sve vrijeme bila izolovana i stalno napadana iz Savezne
republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i njenih kolaboracionista i
petokolonaša iz Bosne i Hercegovine.32
Slobodne teritorije srednjeg Podrinja – općine Srebrenica (Sućeska,
Potočari, grad Srebrenica, Osmače i druga mjesta), Vlasenica (Cerska),
Bratunac (Konjević-Polje) i Zvornik (Kamenica) – svakodnevno su teškom
artiljerijom napadane i izložene granatiranju, pri čemu je od hiljada
granata ubijeno na stotine civila, među kojima i žena i djece.33
U ljeto 1992. srpske snage, uključujući i Vojsku Jugoslavije, koja je
artiljerijskim oruđima svih kalibara granatirala slobodna područja općina
Zvornik, Srebrenica i Bratunac, svakodnevno su napadale slobodne teritorije srednjeg Podrinja, s ciljem da u potpunosti ovladaju rijekom Drinom.
Ubijali su i palili “sve ispred sebe, bacali bombe u kuće i pucali … sela
su bila uništena do temelja, Žanjevo, Tegare i još sedam – osam”.
Ubijeno je, po priznanju Slobodana Mišića iz Vranja, jednog od zločinaca,
“oko četiri do pet hiljada Muslimana. Samo u šumi u selu Tegare
ubijeno je više od hiljadu ljudi za tri-četiri sata”, pri čemu su zločinci
“rezali i prodavali uši ubijenih Muslimana …”.34
Srebrenica je u proljeće i ljeto 1992. postala stjecište brojnih
bošnjačkih prognanika iz susjednih općina: Bratunca, Zvornika, Vlasenice,
Rogatice, Han-Pijeska, Višegrada i drugih. Svi su oni pred napadima
srpskih snaga bili prisiljeni napustiti svoje domove, bježeći iz svojih
spaljenih sela, tražeći spas u srebreničkom kraju. Broj novih stanovnika
Srebrenice rastao je iz dana u dan. Tako je, primjera radi, u drugoj polovini
maja 1992. u Srebrenici smješteno oko 10.000 protjeranih Bošnjaka. Od
maja 1992. najveći broj Bošnjaka u Srebrenici činili su prisilno protjerani civili i civilno stanovništvo (sela i gradova) iz istočne Bosne. Od
decembra 1992. do marta 1993. broj stanovnika Srebrenice povećan je s
40.000 na 80.000. U prvoj polovini januara 1995. u Srebrenici, sigurnoj
zoni Ujedinjenih nacija, iz susjednih općina bilo je 16.418 stanovnika
(8.458 iz Bratunca, 5.770 iz Vlasenice, 1.311 iz Zvornika, 363 iz HanPijeska, 280 iz Višegrada, 191 iz Rogatice i 45 iz ostalih općina).35
U srednjem Podrinju je u jesen i zimu 1992, pored stalnih napada
od strane srpskih snaga, uključujući i svakodnevna granatiranja iz Srbije
i napade iz jakih pješadijskih snaga iz Savezne republike Jugoslavije,
“velika glad vladala u muslimanskim selima”, od čega su mnogi civili
umrli. Srbi su gladnim Bošnjacima u potrazi za hranom postavljali zasjede
i ubijali ih. Vojska Jugoslavije je otvarala artiljerijsku i tenkovsku vatru
po civilima koji su tražili i kupili hranu, kao što je to, primjera radi, na
području Fakovića, od čega su mnogi ubijeni i ranjeni.36
Srpske snage su oktobra 1992, s ciljem “da unište neprijatelja u
istočnoj Bosni”, u Podrinju pokrenule ofanzivu u toku koje su, ne poštujući rezolucije Ujedinjenih nacija, avijacijom borbeno djelovale na (slobodna) područja općina Srebrenica i Bratunac. Tako je 10. oktobra 1992
(srpski) agresor borbeno djelovao na Konjević-Polje i Cersku (općine
Bratunac i Vlasenica), od čega su mnogi civili (Bošnjaci) ubijeni i ranjeni,
a materijalna razaranja ogromna. Djelujući artiljerijom i avijacijom, agresor
je uništavao i rušio sve pred sobom. Kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadima, na tromeđi općina Vlasenica, Bratunac i Zvornik, uz
dejstvo avijacije, agresor je izvršio brojne zločine protiv čovječnosti
i međunarodnog prava.37
General Mladić (komandant 30. kadrovskog centra Generalštaba
Vojske Jugoslavije i komandant Glavnog štaba “Vojske Republike
Srpske”), u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom, 19. novembra
1992. izdao je naređenje osvajačkog i genocidnog karaktera, posebno
prema Podrinju i Bošnjacima na tom području. U DIREKTIVI OP. BR. 4
(“NAREDNA DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE”), a polazeći
od ocjene “da nisu u potpunosti razbijene neprijateljske grupacije u
širem rejonu Goražda, Žepe, Srebrenice i Cerske”, Drinskom korpusu
je izdao naredbu o izvršenju genocida “na širem prostoru Podrinja”. Ta
naredba glasi: “NA ŠIREM PROSTORU PODRINJA IZNURAVATI
NEPRIJATELJA, NANOSITI MU ŠTO VEĆE GUBITKE I PRISILITI GA DA SA MUSLIMANSKIM STANOVNIŠTVOM NAPUSTI
PROSTORE BIRČA, ŽEPE I GORAŽDA.” Pri tome je predviđeno
“PRETHODNO PONUDITI RAZORUŽAVANJE BORBENO SPOSOBNIH I NAORUŽANIH MUŠKARACA, A AKO NE PRISTAJE
– UNIŠTITI IH” /velika slova u originalu – prim. S. Č./.38
Pet dana kasnije, 24. novembra 1993, pukovnik Vojske Jugoslavije
Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa “Vojske Republike
Srpske”, na osnovu navedene naredbe (DIREKTIVA BR. 4) generala
Mladića i “procjene situacije”, donio je Odluku za dalja dejstva, kojom je
iskazao otvorene osvajačke (teritorijalne) i genocidne namjere i ciljeve
prema istočnoj Bosni i Bošnjacima, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi
kao takvoj. Tom odlukom trebalo je, pored ostalog, “glavnim snagama
i sredstvima, uz primjenu aktivnih borbenih dejstava, nanoseći neprijatelju što veće gubitke, iznuravati ga, razbiti ga ili prisiliti na
predaju, a muslimansko stanovništvo prisiliti da napusti prostor
Cerska, Žepa, Srebrenica i Goražde”
Operaciju je, radi “ostvarivanja cilja srpskog naroda, a to je ostvarenje i stvaranje srpske države na ovim prostorima”, trebalo “izvesti
u dvije etape u neograničenom vremenu trajanja”:
– “U prvoj etapi, u trajanju od 20 do 30 dana, razbiti snage neprijatelja ili prisiliti ih na bezuslovnu predaju u rejonima: Cerska,
Konjević-Polje, Žepa i neposredno blokirati Olovo”, a
– “U drugoj etapi razbiti snage neprijatelja i osloboditi /odnosno
zauzeti – prim. S. Č./: Srebrenicu, Goražde, Olovo i Kladanj i otvoriti
koridore prema Saveznoj republici Jugoslaviji i istočnoj Hercegovini,
kao i očistiti prostor u zoni odgovornosti Korpusa od zaostalih neprijateljskih grupa …”40
Na području srednjeg Podrinja, posebno Bjelovca i Skelana, u skladu
sa navedenim direktivama oficira Vojske Jugoslavije (generala Mladića i
pukovnika Živanovića), a “radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju”,
locirane su jake srpske snage, među kojima i artiljerijske jedinice velikih
kalibara s velikom razornom moći, uključujući i iz Savezne republike
Jugoslavije, koje su (krajem 1992) pokrenule veliku ofanzivu prema
Srebrenici, u kojoj je sredinom decembra Vojska Jugoslavije, pored ostalih
oruđa i oružja, po civilima i civilnim objektima koristila i avijaciju, pri
čemu su u Srebrenici, pored ostalog, srušeni brojni civilni objekti (robna
kuća, Opština, Sud, zatim Banja Guber i druga naselja, uključujući i sela
Pirići i Poloznik
Slobodne teritorije srednjeg Podrinja (Srebrenica, Kamenica,
Konjević-Polje i Cerska) su (od maja 1992) bile u potpunoj opsadi i fizički
odvojene od drugih slobodnih teritorija.42 Srpske snage su, svakodnevno
dejstvujući (teškom artiljerijom, snajperima, kao i avionima) po civilima
i civilnom stanovništvu i civilnim objektima, to područje držale u opsadi.
Srbi su, u skladu sa svojom genocidnom ideologijom, politikom i praksom,
zabranili dopremanje hrane. Civili su umirali od gladi. Izgladnjeli narod
Srebrenice je svakodnevno demonstrirao pred zgradom Ratnog predsjedništva, očajnički tražeći hranu.43
Izgladnjivanje Bošnjaka u opsadi je bila svakodnevna pojava – kontinuirana politika i praksa srpskog agresora, čiji je krajnji cilj bilo uništenje
Bošnjaka.44 Zbog toga je agresor opstruirao i konvojima UNHCR-a
zabranjivao dostavu humanitarne pomoći Bošnjacima Srebrenice i drugim
područjima u opsadi.45 Riječ je, pored ostalih, i o sljedećem aktu (actus
reus) zločina genocida: “namjerno naturanje grupi teških životnih
uvjeta sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog
fizičkog uništenja.”46
U Srebrenici je u toku zime 1992-1993. bilo veoma teško – vladala
je užasna atmosfera. Civili su, uključujući i djecu, danima gladovali.47
U zločinu (genocida) izgladnjivanja i iznurivanja Bošnjaka učestvovalo
je, nažalost, i vojno rukovodstvo Ujedinjenih nacija – lično general Philippe
Morillon (komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini – UNPROFOR, od septembra 1992. do jula 1993)
Izgladnjeli civili su, u potrazi za hranom, “išli po napuštenim i zapaljenim muslimanskim selima”, gdje su “brali rese od ljeskovog
drveta i sušili ih, a onda pravili od njih hljeb”. Često su jeli zob, “ali ni
nje nije bilo dovoljno”. “Poderane obuće i odjeće, po snijegu na temperaturi od minus petnaest stepeni” mnogi su morali ići da traže hranu
i na udaljenosti od 20, 30 i 50 kilometara od grada i u dubinu teritorije
koju je držao srpski agresor, kako bi donijeli nekoliko kilograma kukuruze.
U potrazi za hranom nailazili su na srpske zasjede, od čega su mnogi
ubijeni i ranjeni. “Ljudi su ginuli u potrazi za kilogram žita.
 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.