Devetnaesto stoljeće za Bošnjake generalno donijelo je niz radikalnih promjena.
O teškom stanju za Bošnjake tog doba svjedoči i genocid u Sjenici iz 1809.godine.
O ovom velikom zločinu srpskih ustanika nad Bošnjacima Sjenice govorilo se veoma malo u historijografiji.
Srpskoj intelektualnoj eliti nije bilo u cilju da se događajima iz Sjenice pridaje veliki značaj sto je potpuno razmljivo zbog obima zločina koji je počinjen nad muslimanima Bošnjacima.
Nakon neuspjelih pokušaja da zauzmu Novi Pazar srpski vojnici su napali obližnju Sjenicu u kojoj je živjelo oko 5.000 muslimana a Karađorđe je sa svojim vojnicima žestoko napao Sjenicu.
Obranu sjeničkih muslimana predvodio je Mustaj beg Čavić koji se trudio da zaustavi ulazak srpske vojske u tvrđavu u Sjenici.
Međutim nisu se mogli oduprijeti srpskoj vojski nakon čega su stupili u pregovore u kojima je dogovoreno da se branioci predaju i da će ih pustiti na slobodu dalje prema Bosni.
Međutim srpski vojnici nisu ispoštovali dogovor o mirnom napuštanju muslimana nego su sa napuštanjem tvrđave počeli sa masovnim ubijanjem.
Ova sistematska ubistva dosegla su broj od 2.500 Bošnjaka a Karađorđe nije bio zadovoljan ubistvima te je naredio da se odsjecaju glave muslimanima Sjenice.
Bošnjaci su dužni uzeti pouku iz historije koje je nazalost krvava a sve zahvaljujući bošnjačkoh naivnosti i zaboravu.
Izvor : Esad Rahić “Prvi srpski ustanak i njegov uticaj na prilike u Novopazarskom Sandžaku,2009”