"Čujete li! Zabilježi svaki svoj kolac, pa čim pokaže vas koji neposlušnost, odmah ću ga evo ovdje na njegov kolac nabiti"!

Ostao je zapamćen u Bosni kao strog, pravedan i nagao, ali i kao ličnost koja je uživala veliku podršku na Porti. Zbog povreda granice sa Austrijom Uzvišena Porta je u Travnik, u to vrijeme, uputila i Sulejman Faik-efendiju, nekadašnjeg mektubdžiju (sekretara kabineta) velikog vezira. On je dobro poznavao bosanske prilike i zajedno sa Mustafompašom odigrat će važnu ulogu u vrijeme vladavine Dželal-paše u Bosni. Fra Grga Martić je pisao da je Dželal-paša bio krajnje strog i na svom prethodnom mjestu u Bitolju. Naime, pozvao je 12 najuglednijih prvaka, naredio im da svaki od njih odsječe po jedan hrastov kolac, da ga donese njemu u konak, a zatim da ih pobodu po njegovoj avliji.
Potom im je rekao: Čujete li! Zabilježi svaki svoj kolac, pa čim pokaže vas koji neposlušnost, odmah ću ga evo ovdje na njegov kolac nabiti. Ova anegdota je vjerovatno sročena poslije valijine smrti. U Travnik je Dželal-paša ušao svečano s pratnjom mnogo većom od one koju je doveo Mehmed Rušdi-paša, a prednjačila je njegova lična garda od 200 delija Novi valija je već na početku svoje uprave pokazao netrpeljivost prema austrijskom konzulu. Naime, prema ustaljenom običaju trebalo je da konzul protokolarno posjeti i pozdravi novog valiju trećeg dana po njegovom dolasku u Travnik. Međutim, kako je Dželal-paša na jednoj ranijoj audijenciji izvrijeđao jednog od ađutanata konzula Simbšena ovaj je u znak protesta odlučio da ne ode na primanje kod novog valije.
Za samog Dželal-pašu govorilo se da pripada bektašijama, derviškom redu, pa da li stoga ili iz nekog drugog razloga, Dželal-paša nije živio kao druge valije: nije imao ni harem ni svoj dvor, a sve vrijeme je posvećivao dužnostima. Često je, kao nekadašnji sultani, hodao prerušen da bi se lično uvjerio da su njegove naredbe izvršene.
Kako prema austrijskim, taki ni prema drugim predstavnicima vlasti nije skrivao nezadovoljstvo, pa ih je počeo pozivati u Travnik. Među prvima je pozvao mutesarifa Mustafu-pašu, o kome je saznao da kapetani slušaju njegovu riječ, pa kada se on odazove, tada će se odazvati i ostali kapetani. Iz fermana koji je pročitan u Sarajevu i Travniku proizilazilo je da je Dželalpaša dobio najšira ovlašćenja kako bi skršio svaki otpor bosanskih kapetana i natjerao ih na pokornost. Još dok su se kapetani dvoumili da li da se odazovu valijinom pozivu, on je već izdavao stroge naredbe:
 da se niko ne smije kretati iz jednog mjesta u drugo bez kadijine teskere (dozvole), na raskršćima su postavljene kontrole koje su pazile da se valijine naredbe strogo izvršavaju; pregledavane su sve putne isprave i koga bi uhvatili bez isprava oštro bi ga kaznili.
 da sve sumnjive osobe moraju imati kod suda vekile (zastupnik nečije vlasti)  kotlari i ostali čergari ne smiju se kretati od sela do sela, nego ostati ondje gdje su se zatekli.
U početku svoje uprave bio je još i strpljiv, ali je kasnije svaku svoju naredbu sproveo ne birajući sredstva. Dželal-paša nije bio zadovoljan Faikefendijom, i svoj odnos prema njemu nije promijenio sve do njegovog opoziva. Kad je pao u valijinu nemilost Faik-efendija se još više zbližio sa austrijskim konzulom Simbšenom, pa mu je odavao sve što je čuo na vijećanju, komentarisao je valijine odluke i savjetovao konzula. U to vrijeme došlo je do obrazovanja jedne mješovite komisije, koja je imala da istraži austrijske pritužbe zbog pograničnih sporova, a bila je sastavljena od predstavnika Austrije i Porte u Bosanskom ejaletu.
Valija se obavezao da će sa kapetanima ovaj problem riješiti te uvjeravao konzula da će svi kapetani na njegov poziv u Travnik morati doći! I zaista, bosanski kapetani su počeli da dolaze u Travnik krajem aprila, pa su između 1. i 8. maja 1820. stigli ostrožački, majdanski, kamengradski, petrovački i gradiški kapetan, dok su se bihaćki i ostrovički još premišljali, te im je valija uputio drugi poziv, a Mustafa-paša čak treći. Oni su se izgovarali da još nisu dobili putnu bujuruldiju, pa čim ona stigne i oni će doći. Osim navedenih, dolazak su najavili sarajevski predstavnici vlasti sa još nekoliko najuglednijih ličnosti. Oni su se zaista pojavili 13. maja i to je bila velika deputacija od 35 sarajevskih aga, bajraktara i uleme, koje su predvodili mula, janjičarski aga i sarajevski muteselim.
U međuvremenu su pristizali ostali kapetani (iz Počitelja, Sane i Ključa), ali još uvijek nije bilo nikog iz Bihaća, Ostrovice i Kozarca, pa valija nije htio da drži veliku skupštinu dok svi ne dođu. Još jednom je došla do izražaja podijeljenost Bosne, pri čemu bi se mogle izdvojiti dvije stranke: jednu je predvodio Mustafa-paša, a drugu defterdar Derviš Sulejmanefendija Vilić, koji se uglavnom oslanjao na Sarajevo i na kapetane koji nisu podržavali Mustafu-pašu.
Pošto je valiji bio poznat ovaj rascjep, on je pokušao da pridobije obojicu vođa da oni utiču na svoje pristalice da se odazovu pozivu. Derviš Sulejman-efendija je u tome potpuno uspio i doveo u Travnik sve svoje pristalice, a i Mustafa-paša se svojski zalagao da okupi svoje, ali do 23. maja ipak nisu svi došli. Sulejman-efendijina partija je tvrdila valiji da je za neposlušnost ostrovičkog i bihaćkog kapetana kriv Mustafa-paša, pa je valija zaprijetio da će im oduzeti položaje ukoliko ne dođu u Travnik, a na njihova mjesta postaviti druge ljude.
Najzad je i Mustafa-paša uspio da privoli bihaćkog i ostrovičkog kapetana, pa su se i oni pojavili u Travnku 26. maja, tako da je vijećanje u vezi za graničnim sporovima moglo započeti. Dželal-paši je konačno uspjelo ono što ni jednom njegovom prethodniku nije: da okupi sve kapetane u Travniku! Austrijski konzul je svu svoju djelatnost usmjerio na to da iskoristi prisutnost novog valije i svih kapetana te da nametne rješavanje spornih pitanja koja je već u više navrata ranije dostavljao bosanskom Divanu.
Međutim, pri rješavanju ovih tužbi, dvije strane su očigledno imale različita gledišta. Austrijski konzul je zahtjevao da se najprije nadoknadi šteta po pedantno sačinjenoj procjeni austrijskih pograničnih komandi. S druge strane, Dželal-paša i Porta nisu željeli zaoštravanje na bosanskohrvatskoj granici, pa su oni za sve izgrede okrivili austrijske dezertere i smatrali da bi se njihovim protjerivanjem moglo naći rješenje za mir na granici. Valija je najzad 29. maja 1820. održao veliku skupštinu na kojoj su prisustvovali Mustafa-paša, Sulejmanefendija, svi kapetani, sarajevska deputacija i portin mubašir Faik-efendija.
On je upoznao prisutne sa naredbama Porte u kojima se zahtijeva najoštrije kažnjavanje svih prestupnika na granici i zahtjevao da se ove naredbe u potpunosti izvrše. Najviše optužbi bilo je na račun krajiškog kapetana Hasanage Pećkog i vlasti Vojne krajine. U to vrijeme vođena je živa prepiska između konzula Simbšena i Dželal-paše, a u Travniku su tada još uvijek boravili svi kapetani i drugi prvaci ejaletaDželal.-paša je imao dovoljno autoriteta da ih zadrži dokle bude smatrao da je potrebno. Ako odu iz Travnika nije bio siguran da će izvršiti njegove zapovijesti, a novo prikupljanje bi bilo povezano sa novim teškoćama. U to vrijeme su se pogoršali i međunarodni odnosi pa su u vezi s tim kolale razne vijesti.
Između ostalog govorilo se da su se pogoršali odnosi između Rusije i Osmanskog carstva te da je austrijski dvor stao na stranu Rusije, pa je jedan korpus na osmanskoj granici stavljen u pripravnost. Mustafa-paša po valijinom zahtjevu, obavio je i inspekciju tvrđava u Berbiru i Novom. Bez obzira na međunarodne okolnosti, austrijske vlasti počele su smišljeno da organizuju iseljavanje osmanskih podanika kršćanske vjere iz Bosne. Da bi to postigli, pridobili su na osmanskom teritoriju čovjeka koji ne samo da je agitovao za iseljavanje, nego i sačinio popis porodica koje su pokazale želju da se isele.
Ovo je bio početak masovnijeg iseljavanja sa bosanskog teritorija, ali i zamašnije agitacije austrijskih vlasti na učestalom ukazivanju kršćanskom stanovništvu na njihov težak položaj, pravnu nesigurnost i prevelika poreska opterećivanja kako bi ih pridobile za iseljavanje.
Istovremeno, Seid Ali Dželaluddin-paša je radio istrajno na tome da konačno istraži uzroke pograničnih izgreda. Mada je mješovita komisija, koju je predvodio Mustafa-paša, prestala da radi poslije njegovog opoziva i upućivanja na drugu dužnost, ipak nije jenjavala akcija za otkrivanje bosanskih prvaka koji su pomagali izgrednicima na granici.
Osim toga, Dželal-paša je pratio i razvoj političkih prilika u Europi, pa se posebno interesirao za namjere susjednog carstva za Bosanski ejalet i Europske provincije Osmanskog Carstva.
Obzirom da su izgredi na granici smanjeni u 1821., a nije bilo ni unutrašnjih nemira, Uzvišena Porta je bila zadovoljna s onim što je Dželalpaša poduzeo kako bi sredio stanje u Bosanskom ejaletu. Zato ga je Porta potvrdila za bosanskog valiju i za slijedeću godinu, a on je sa još većom revnošću nastavio provoditi njene odluke. Kapetane je sazivao u grupama. Jedna grupa je pozvana u Banja Luku, a tom sastanku su, osim kapetana, prisustvovali i drugi moćni ljudi iz Bosanske krajine, kao i Hasanaga Pećki, koji je došao sa družinom od 100 ljudi.
Valija je morao vršiti i pripreme za slanje vojske izvan granica Ejaleta kako bi se, u slučaju potrebe, stavila na raspolaganje sultanovoj vojsci u drugim dijelovima Carstva. U Bosni je raslo neraspoloženje prema njemu, osobito su se suprotstavljali krajiški kapetani, i Salihbeg iz Srebrenice. On se otvoreno pobunio protiv valije, ali i bihaćki kapetan Rustembeg, a na uobičajen sastanak prvaka u Travniku nije došao ni Mustafa-paša, pa se pretpostavljalo da se i on priključio neposlušnim kapetanima. Valija je zatražio ferman da ih kazni i to tako što će njih i njihove porodice protjerati, kako ni oni, a ni njihove pristalice, nikad više nogom ne bi mogle stupiti na bosansko tlo.
U beratu koji je izdan 27. IX. 1822. određeno je da se ni njima ni njihovim pristalicama neće ubuduće dodjeljivati ni kapetanije ni agaluci. Tada je za bihaćkog kapetana postavljen Hasanbeg, za kapetana Ostrošca Salihbeg, a Huseinbeg za kapetana Sanskog Mosta. I drugi kapetani su se malo-pomalo osmjelili i sve više su kršili valijine naredbe. Ostrožači kapetan Muratbeg Beširević je sa 300 ljudi napao tvrđavu Cetingrad, koja je pripadala Austriji poslije Dubičkog rata, bosanski Krajišnici se nikako nisu mogli pomiriti s gubitkom ovoga grada, koji se nalazio u plodnoj dolini. Beširović je zauzeo tvrđavu i opljačkao je. Valija je počeo ozbiljne pripreme da kazni buntovne krajiške kapetane i naredio banjalučkom muteselimu da prikupi vojsku. Na veliko čudo, Rustembegu i ostrožačkom kapetanu Muratbegu Beširoviću nije se pridružio Hasanaga Pećki, nego je čak poručio valiji da mu odobri da on sam strogo kazni kapetane.
Mada se u početku pridružio bihaćkom kapetanu Rustembegu, ostrožački kapetan Muratbeg Beširović se počeo kolebati, jer su se u sukob umješali ugledni ljudi iz Sarajeva i banjalučki muteselim i pokušali da ga odvoje od bihaćkog kapetana. Istovremeno je valija naredio banjalučkom muteselimu da skrši Rustembegov otpor, pa je muteselim pripremio vojsku kojom je trebao da krene na Bihać između 15. i 20. aprila 1822. godine. Na koncu Rustembeg je ipak zamolio oproštaj od valije i poslao mu u Travnik agu Podunovića. Valija je prihvatio njegovu molbu. Međutim, kapetani ipak nisu vjerovali valiji. Tako je bivši ostrožački kapetan Beširović na putu za Travnik (u koji ga je pozvao valija) stigao do Majdana, ali je tu saznao da mu se u Travniku ne sprema ništa dobro, pa se hitno vratio u svoju tvrđavu i zatvorio se.
Valijina vojska je ipak stigla pod Bihać sa dva topa, a prije toga je zauzela Izačić, Mutnik i Brekovicu. Od Bihaća u koji se zatvorio Mustajbeg s ocem Rustembegom i 400 boraca, komadant valijine vojske zatražio je da se preda. Međutim, Mustajbeg i Rustembeg su sa nekoliko sluga napustili Bihać, noću 13. maja i neopaženo stigli u Zavalju i zatražili utočište. Potom je uslijedio zahtjev bosanskog valije da budu izručeni. Bijeg bihaćkog kapetana bio je prava senzacija. Seid Ali Dželaluddin-paša je poslije toga krenuo u protuakciju, po kojoj je ostao zapamćen kao jedan od najsvirepijih bosanskih valija- počeo je likvidirati bosanske kapetane! Među prvima je 11. juna 1822. u Banja Luci ubijen ostrožački kapetan Huseinbeg Beširević. Zatim je banjalučki muteselim Berković uhapsio novskog kapetana Cerića i započeo istragu. U međuvremenu je Seid Ali Dželaluddin-paša ponovno potvrđen za bosanskog valiju, što je po običaju proslavljeno u Travniku. Na ovu proslavu su pozvani i kapetani, a na istoj je zbog optužbe da je izrabljivao podanike smaknut Zaimbeg Beširević iz Ostrošca.
Kad su započela ova ubijanja, među kapetanima i ostalim prvacima je zavladao veliki strah, jer su pronošene vijesti da ovakva sudbina čeka svakog ko bude pozvan u Travnik. Da je strah bio opravdan potvrđivano je svakodnevnoTako su početkom. septembra 1822., pozvani krajiški kapetani Arnautović iz Krupe, Osmanbeg iz Dervente, oba Kulenovića i petrovački kapetan. Svi su došli u Travnik i tu su ubijeni u noći između 7. i 8. IX., a odmah zatim je 10. IX. ubijen i maglajski kapetan Mustajbeg. U to vrijeme u otporu prema valiji kapetani nisu bili složni pa se zbog toga ništa ozbiljnije protiv valije nije moglo poduzeti. Iz tih razloga je i otpor kapetana Muratbega Beširevića bio kratak. On je 28. IX. 1822. pobjegao preko granice i sklonio se u Cetingrad. U jesen 1822. i dalje su stizale vijesti o žrtvama valijinog terora: iz Bosne su protjerani u Albaniju neki Himzaga i izvjesni efendija iz Banja Luke, koji su duže bili pod istragom u Travniku, u Derventu je bio upućen muteselim Berković da strogo kazni
tamošnjeg kapetana, a u Travniku je „postao nevidljiv“ Hasanagin sin Prema izvještaju iz Broda od 1. decembra 1822. valija je naredio da se zadave petorica kapetana koji su se oglušili o njegovu naredbu. Jedino spretnošću, lukavošću i novcem spasiše glave hercegovački prvaci: Ali-aga Rizvanbegović, Smail-aga Čengić i Daut-beg Redžepašić.
O pogubljenjima bosanskih kapetana govori i narodna pjesma:
„(…) Što je s, ono Travnik zamaglio? Ili gori, il, ga kuga mori? Niti gori, nit, ga kuga mori, Neg, ga dĕva s plačom zapalila, Zapalila visoke dvorove I mešćemu, gdĕ kadija sudi, Kukajući gorko proklinjući: Bog ubio travanjske glavare, (…) Jer su oni teško opanjkali Sve od Bosne mlade kapetane, Silenomu Paši Dželajlii (…). Malo vreme postajalo biše Zapucaše na gradu topovi, Navĕštujuć tugu i nevolju, Da udaviše (…) Sve plemićah, od Bosne ponosne Kapetanah, zlo jim jutro bilo! A još gore noćca omárknula, Skupile se sve žalostne majke, Jadne majke, čemerne ljubovce, U zajedno da žalost provedu. (…) Zakukala cárna kukavica U srĕd zime kad joj nije vrĕme, (…) To nebila cárna kukavica, Veće tužna Dárventina majka. (…) Ja imadoh sina jedinoga, Jedinoga ko oko u glavi – Udavi ga paša Dželajlia, I sve Bosne silne kapetane, Podavi ih, da ga Bog ubio, I nikada…“
Osim po surovom obračunu sa bosanskim kapetanima, Seid Ali Dželaluddin-paša je ostao zapamćen kao valija koji je zaveo red i mir u Bosanskom ejaletu. Ostalo je zapamćeno da bi neka stvar prije ostala izgubljena na putu nego što bi je podigao neko kome ne pripada. U austrijskim izvještajima je pisalo: Sadašnji vezir Dželaluddin Ali-paša smatra se za veoma pravednog i nepristrasnog namjesnika, jer je pravedan prema svima, bez razlike na vjeru“. Sam Leopold Ranke navodi: Vršio je pravdu neumoljivu, nepotkupljivu i stoga radije je veoma bio povoljan raji, koja ništa drugo nije ni tražila nego tako zaštitu zakona, ali je toliko manje bio po volji begovima bosanskim.
Seid Ali Dželaluddin-paša je smijenjen 29. XI. 1822. i postavljen na mjesto rumelijskog valije s titulom seraskera. O opozivu iz Bosanskog ejaleta vijest je prenijela i Druga banska pukovnija 24. decembra 1822. godine. I pored tako surovih mjera za njegove kratke vladavine reforme su slabo napredovale a moć bosanskih prvaka nije bila slomljena. Umro je 28. XII. 1822. u Istanbulu pod misterioznim okolnostima. Bio je strog, čvrst, nepotkupljiv i krajnje revnostan u izvršavanju sultanovih naloga. Njegova iznenadna smrt, kao i prije toga iznenadni poziv u Istanbul, izazvali su različita nagađanja. Jedni su pretpostavljali da je umro „usljed staračke nemoći” a drugi da se sam otrovao od bijesa i ogorčenja, pošto je saznao da je opozvan iz Bosne po tužbi Sarajlija.
Ni Seid-paša, ali ni drugi predstavnici Portine politike u Bosni, travnički veziri nisu imali ugleda ni poštovanja u narodu. Njih kao Osmanlije nije mnogo interesovala sudbina Bosne, o čemu svjedoče riječi bosanskog vezira Mehmed-paše, koji kaže: “Pa, šta se mene tiče vaša Bosna”.