Kako su Tuzlaci pružili otpor austrougarskoj okupaciji 1878.godine!



Otpor AU okupaciji
Bosansko pitanje je na dnevni red kongresa došlo 26. juna i već je navedeno koja je odluka donesena. U Sarajevo su vijesti o odluci o okupaciji Bosne i Hercegovine stigle 4. jula, kada je u Carevoj džamiji organizovan skup, kojem je prisustvovalo mnoštvo Sarajlija, uključujući i vođe pokreta otpora. Znalo se da sultan namjerava Bosnu prepustiti Austro-Ugarskoj, pa su još jači bili zahtjevi za smjenom valije Veli-paše, kao i zahtjevi za odlaskom austrougarskog konzula Konrada Vasića.

Pitanje Bosne je konačno riješeno 11. jula u Berlinu, kada su osmanski predstavnici prihvatili austrougarske zahtjeve za okupacijom, ali su ih dva dana kasnije, prije službenog proklamovanja mirovnog ugovora, pokušali ublažiti na način da su zahtijevali od austrougarskih predstavnika da se pismeno obavežu da će okupacija biti privremena i da neće narušavati suverenitet koji sultan ima, što su ovi i prihvatili. Na dan proklamovanja konačnog Berlinskog mirovnog ugovora, 13. jula, u Sarajevu su Narodni odbor i Upravno vijeće održali zajedničku sjednicu, na kojoj je odlučeno da se pruži otpor tada već izvjesnom okupatoru.
Tokom te sjednice posebno se istakao još jedan vođa pokreta, Mehmed Nurudin ef. Šemsekadić, koji će igrati ključnu ulogu u otporu na prostoru sjeveroistočne Bosne. On je inače porijeklom iz Taslidže (Pljevlja), a o njemu i njegovoj ulozi u otporu govori i jedna narodna pjesma: „San zaspao Mehmed-beg u Taslidži bijeloj; Sabah-zora svitala, majka ga je budila: “Što si, sine, prispao, dušman Bosnu napao!; Skupi svoje delije, sve mlade Sandžaklije; Valja nam se boriti, vatan Bosnu braniti!”
Osim njega i ranije navedenih vođa pokreta otpora, istakao se i glasoviti Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, koji je akcije želio usmjeriti i na obračun sa lokalnim kršćanima, ali u tome nije imao značajniju podršku, jer su muslimani željeli i kršćane kao saborce u borbi protiv okupacije.
U Sarajevo je tih dana došao posljednji osmanski valija, Hafiz-paša. Njegovo namjesnikovanje trajalo je manje od tri sedmice. Naime, mobilizacija na otpor je započela 21. jula, a 27. jula je došlo do demonstracija u Sarajevu. Sutradan, 28. jula Hafiz- paša i njegovi pomoćnici su podnijeli ostavke na sve funkcije, što je bio simboličan potez osmanskih vlasti kojim su pokazali da se odriču Bosanskog vilajeta, u tom trenutku vjerovatno privremeno. Odlaskom Hafiz-paše službeno je prestala osmanska vlast u Bosni nakon 415 godina. Istog dana je formirana privremena vlada, u kojoj su vojne poslove vodili Smail-beg Selmanović Taslidžak i Muhamed ef. Hadžijamaković. Podrška otporu došla je i od pojedinih pravoslavnih sveštenika, naročito Petraki Petrovića, kao i od većine pravoslavaca u Bosni.

Okupacija. Osmanska vlast povukla se iz Bosne 28. jula, a već sutradan je carsko- kraljevska vojska ušla u Bosnu, prešavši granice na više mjesta. Naime, vojska je bila spremna, jer je Austro-Ugarska znala i ranije šta će dobiti na kongresu, pa se priremala još od aprila te godine. Austrougarski predstavnik u Berlinu, grof Andraši, govorio je kako će Bosna i Hercegovina biti okupirana jednom vojničkom muzikom, ali su u vojsci ipak ozbiljnije shvatili svoj zadatak.

Vrhovni komandant okupacione vojske bio je baron Josip Filipović, koji je na raspolaganju imao 82.000 vojnika. Sa druge strane, branioci se nisu imali mnogo čemu nadati, ako je suditi po njihovim vojnim snagama. Naime, u Bosni je postojao do tada 41 bataljon vojske, od čega 30 bošnjačkih. Međutim, kada su osmanske vlasti priznale Austro-Ugarskoj pravo da okupira vilajet, svi nebošnjački oficiri i vojnici su se počeli povlačiti iz Bosne, pa je tako Bosna još jednom prepuštena da se sama brani od znatno moćnijeg protivnika. Pri ulasku u Bosnu, baron Filipović je uputio proklamaciju kojom poziva stanovništvo da ne pruža otpor, poručivši da carska vojska nije neprijateljska, nego da samo dolazi da uspostavi red i mir.

Jedinice carsko-kraljevske vojske prešle su granicu na Savi na četiri mjesta: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Šamca, te
zapadnu granicu kod Imotskog i Vrgorca. Okupaciona vojska kretala se u tri pravca: jedan je išao sa juga dolinom Neretve prema Mostaru, drugi sa sjevera dolinom Bosne prema Sarajevu, a treći također sa sjevera prema sjeveroistočnoj Bosni. Već u prvom danu okupacione snage ušle su u Imotski na jugu i Banja Luku na sjeveru.
Prvi ozbiljniji otpor pružen je kod Maglaja, gdje je vojska zaustavljena 3. augusta, dok su istovremeno okupacione snage ušle u Mostar i krenule na Stolac. Snage koje su ušle u Banja Luku su krenule na Travnik, planirajući nakon toga da se spoje sa glavnom kolonom koja je išla prema Sarajevu, glavnom cilju operacije. Na putu do Sarajeva otpor je pružen još i kod Žepča, Vranduka, Klokota, Kaknja i Visokog. Pred Sarajevo Filipovićeve snage došle su 17. augusta i pripremile se za napad na grad.

Okupacija sjeveroistočnog dijela Bosne išla je nešto sporije. U pružanju otpora na ovom prostoru su se istakli Šemsekadić i Salih Tučić Sahačija. Tuzlanska javnost je bila voljna prihvatiti okupacionu vojsku ako stignu vijesti da se vojska civilizovano ponaša. Za odluku Tuzlaka da li pružiti otpor ili ne, poslužila je sudbina Gračanice, koja je bila na putu prema Tuzli. Okupacione snage ušle su u Gračanicu 3. augusta, a u Tuzlu su stigle pozitivne informacije o ponašanju carskih vojnika, „da su sasvim mirno i pošteno došli do Gračanice a nisu nikome nikakve štete napravili; što god kupe to plate“. Stoga su Tuzlaci pozivali Šaparija (László Szapáry), komandanta ovog krila carske vojske, da požuri i dođe prije Šemsekadića i ustaša, da uzme oružje i municiju koju Tuzla ima i time spriječi bilo kakav otpor kojeg Šemsekadić planira. Međutim, brzo napredovanje prema Tuzli je zaustavljeno jer je negdje došlo do sabotaže putne komunikacije. Tuzlaci su se prepali da bi zbog toga Šapari mogao provesti osvetu, pa su se ipak odlučili na otpor.

U međuvremenu je stigao Šemsekadić sa dobrovoljcima iz istočne Bosne. Borbe za Tuzlu vođene su 9. i 10. augusta i okupacione snage su doživjele poraz. Šemsekadić je krenuo u protunapad i odbacio ih najprije do Gračanice, a potom 14. augusta prema Doboju do rijeke Bosne. Time je okupacija sjeveroistočne Bosne bila privremeno zaustavljena.
Šemsekadić je planirao udariti na protivničke snage kod Doboja, preći rijeku Bosnu i odsjeći od ostatka vojske glavninu okupacionih snaga, koje su žurile prema Sarajevu.
Međutim, u prilog mu nije išao razvoj događaja u drugim dijelovima Bosne, jer je carska vojska napredovala na svim pravcima, pa je i on morao odustati od planova napada na Doboj i vratiti se u Gračanicu.

U međuvremenu, Filipović je napao Sarajevo 19. augusta i nakon nekoliko sati borbe uspio ga zauzeti. Na raspolaganju je imao oko 14.000 vojnika i
devet baterija artiljerije, dok je branioca šehera bilo oko 5.000. Ulaskom u Sarajevo glavni cilj operacije je postignut, a uslijedilo je hapšenje organizatora otpora na čelu sa Hadžijamakovićem.
Hercegovina je do tada već bila zauzeta, pa je otpor ostao još samo u Krajini i sjeveroistočnoj Bosni. U septembru je krenula akcija na sjeveroistočnu Bosnu, pa je 16. septembra ponovo zauzeta Gračanica, 17. septembra Brčko, 20. septembra Bijeljina i konačno 22/23. septembra Tuzla. Ulaskom okupacione vojske u Tuzlu slomljen je otpor u tom dijelu Bosne. Krajina je umirena ulaskom okupacionih snaga u Bihać 19. oktobra i Veliku Kladušu 20. oktobra 1878. godine. Oružani otpor okupaciji time je i definitivno prestao.

Od 29. jula do 20. oktobra, Austro-Ugarska je morala poslati mnogo više vojnika od onoga što je planirala, po nekim procjenama najviše 200.000 do 300.000, pri čemu je imala gubitke od 5.200 ljudi. Branioca je bilo oko 93.000, a gubici nisu poznati. Većina vođa pokreta otpora je uhapšena i osuđena na smrt ili progonstvo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.