“U toku napada bosanskih Srba na područje sigurne zone UN-a, kuće, škole,
bolnice i drugi čisto civilni objekti namjerno su gađani.
Kad bi bili na dohvat okolnih
sela, srpske snage su otvarale vatru i uništavale preostale kuće koje su ostale ne
ostavljajući tako ništa stanovništvu za povratak.
Jedanaestog jula 1995. u Srebrenici su, i prema kazivanju F. S. (iz Hrnčića, općina
Bratunac), majke troje djece, te svjedoka i žrtve genocida, “na sve strane padale granate.
Kod baze UN-a pala je granata. Žene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plač se čula na
sve strane. Torbe sa krvavim brašnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim ženama niko nije htio pomoći. Vojnici UN-a su se smijali našoj
muci …”
Izvor : Smail Čekić “Genocid u Bosni i Hercegovini”