Osamostaljenje i širenje bosanske države za vrijeme; Stjepana II Kotro-manisa dovelo je do jačanja centralne vlasti, ali i do uspona velmoža koji su se koristili povesanjem državne teritorije i, sve mosniji, počelo pružati otpor banskoj prevlasti. U takvim prilikama je, poslije smrti Stjepana II, preuzeo prijesto njegov sinovac Tvrtko I (1353-1391), sin Vladislava Kotrornanisa i Jelene Subis. Nezadovoljstvo plemstva podržao je ugarski vladar Ludovik I i prisilio Tvrtka da mu, kao miraz za Jelisavetu, kser Stjepana II, koja se udala za Ludovika, ustupi Hum, zapadno od Neretve, i trg Drijeva na ušsu te rijeke (1357). Do banovog izmirenja s vlastelom ipak je došlo u ratu protiv Ugarske 1363. godine, koja je pokušala do kraja iskoristiti nerede u Bosni i zavladati ovom državom, te tako ubiti svaki duh otpora i svaku pomisao o nekom smjelijem zamahu u bosanskoj politici.
0 neposrednim motivima rata kralja Ludovika protiv Bosne 1363. godine malo se zna. Sam Ludovik je u jednoj povelji saopštio da je u rat pošao lično sa svojom vojskom da “iskoreni nebrojeno mnoštvo jeretika i patarena” koje se ugnijezdilo u njegovoj državi Bosni. Tu vjersku akciju dokazivalo bi to, što je drugi dio ugarske vojske, upusen u Usoru, vodio nadbiskup ostrogonski Nikola.
Ne treba potpuno isključivati mogusnost da je pohod zaista bio inspirisan od katoličkih crkvenih krugova, samo se mora imati na umu da kralj Ludovik nije ranije pokazivao takvu istu spremnost da se ličnim pohodom obračunava sa bosanskim jereticima, nego je o tome prepuštao svojim vazal-
ima u Bosni- Ludovikov biograf, Ivan arhidakon Kikilea, pripisuje pohod kraljevoj namjeri da kazni drskost nekih buntovnika. Sam Tvrtko u jednoj docnijoj povelji pominje samo kako “se podiže na me ugarski kralj u ime Ludovik”. Ipak, snaženje Bosne nije bilo u skladu s politikom ugarskog dvora. Kralj Ludovik, pošto je slomio vlast krupne vlastele u Hrvatskoj, pokušao je da i Bosnu jače stavi pod svoju vlast. To su pokazali njegovi postupci prema mladom nasljedniku Stjepana II Kotromanisa, njegovom slnovcu banu Tvrtku u prvim godinama njegove vladavine.
U svakom slučaju, u aprilu 1363. godine ugarski kralj je ves skupljao vojsku za svoj pohod, a u maju se u Dubrovniku znalo kakva opasnost prijeti bosanskoj banovini, pa se zahtijevalo da se dubrovački trgovci povuku prema primorju i zabranjivalo da ulaze u bosanska utvrdenja.
Prvi pohod je poduzeo lično Ludovik sa vojskom koja je sa sjevera prodrla u zapadnu Bosnu. U prvoj polovini jula Ugri su opsjedali grad Soko na Plivi, koji je branio vojvoda Vukac Hrvatinis. Ludovik nije uspio da grad osvoji, pa se sredinom jula preko Slavonije vratio u Ugarsku. Kraljev pohod se, očigledno, završio neuspješno, iako nije vjerovatno da je ugarska vojska pretrpjela vese gubitke. Kralj, istina, ne govori o tom svom ratu ni u jednoj listini, ali nam zato o tome govori ban Tvrtko u darovnoj povelji od 11. avgusta 1366. godine Što ju je izdao u župi Rami pod Prozor-gradom: “Stvorih milost svoju gospodsku svojemu vjernu sluzi u ime vojvodi Vukcu Hrvatinisu za njegovu vjernu službu u ono vrijeme kad se podiže na me ugarski kralj Ludovik i prihodi v Plivu i ondazi mi vojvoda Vukac vjerno posluži”.
Dakle, Sokol-grad odbranio je vojvoda Vukac Hrvatinis, otac znamenitog hercega splitskog Hrvoja Vukčisa. Za nagradu darovao mu je ban Tvrtko čitavu plivsku župu sa tvrdim Sokol-gradom.
Iz odluke dubrovačke vlade vidi se da se očekivalo da se Bosanci pružiti otpor iz svojih utvrdenja. Bez osvajanja tvrdih gradova ugarski kralj nije mogao ništa ozbiljnije postisi.
Radi toga je, nezadovoljan ishodom prvog pohoda, u septembru uputio protiv Bosne drugu vojsku na čelu sa paltinom Nikolom Kontom i ostrogon-skim nadbiskupom. Ova vojska je provalila u Usoru i opsjela dobro utvrdeni grad Srebrenik. Medutim, svako opsjedanje Srebrenika bilo je uzaludno, te se i ova opsada kao i ona kod Sokola završila bez uspjeha.
Pod gradom je palo mnogo ugarskih vojnika, a i gubitak materijala je zabilježen. Medu ostalim stvarima nestao je u ugarskom logoru i veliki državni pečat, koji je nosio sa sobom ostrogonski nadbiskup Nikola kao kraljev kancelar. Pečat se mogao izgubiti u bijegu. Novim se ugarski kralj prvi put služi 18. maja 1364. godine.
Godina 1363. završila se trijumfom bosanske banovine. Sa ovim pobjedama Bosna je sačuvala i odbranlla svoj politički individualitet, a on se najljepše oslikavao u vladarskom naslovu bana Tvrtka poslije ovih borbi. Naime, 7- septembra 1364. godine, kada ga Mlečani oslovljavaju sa “dei gra-tia banus totius Bosne” (Božijom milosti cijele Bosne).
Prvi bosanski kralj
Godine 1371. poljuljana je iz temelja cijela srpska država porazom od Osmanlija na Marici. Te iste godine umro je i car Uroš, posljednji srpski izdanak dinastije Nemanjisa, U Srbiji se dugo vremena osilio župan Nikola Altomanovis, mosni gospodar od Rudnika do mora, sa gotovo cijelim Podrinjem, Novim Pazarom, Trebinjem i Konavljem, koji je izazivao česte sukobe sa susjedima. On je podjednako smetao i knezu Lazaru Hre-bljanovisu i banu Tvrtku. U ratu koji je poveo protiv Nikole Altomanovisa 1373, godine, zajedno sa knezom Lazarom i izašao kao pobjednik, Tvrtko je, dijelesi Nikoiinu baštinu, zadobio oblasti u gornjem Podrinju i srednjem Polimlju sa manastirom Milečevom, gdje se nalazio grob sv. Save, a nekoliko godina kasnije proširio je svoju vlast i na Tre-binje i na Konavle s Dracevicom, u stvari područje izmedu Dubrovnika i Boke Kotorske.
Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjiskih posjeda, Tvrtko je rado prihvatio misao da se veže za njihove državne tradicije. Sam je s Neman-jisima bio u dalekom srodstvu kao unuk Jelisavete, kseri kralja Dragutina, udate za njegovog djedu Stjepana Kotromana. Osim toga, raspolagao je vesom snagom od ma kog oblasnog gospodara u Srbiji.
U jesen 1377. godine, pošto je zadobio znatan dio države Nemanjisa, koja je ostala “bez gospode srpske” i bez “pastira”, a smatrao se nasljednikom svete loze, Tvrtko je u manastiru Mileševu na svoju glavu stavio kraljevsku krunu “… u Hristu Isusu blagoverni i bogom postavljeni Stefan kralj Srbljem i Bosni
\ Pornorju i Zapadnim Stranama”. Tvrtkovu krunidbu priznale su najistaknutije srpske velmože, kao i Dubrovčani i Mlečani.
Nadolazeca turska sila
Prvi, neposredan dodir Turaka sa Bosnom dogodio se 1386. godine, kada je manji broj njihovih četa dopro sve do doline Neretve. Opasnost nije bila veli- ka, jer su došli pred kraj jeseni i u neznatnom broju. Napad jačim snagama
izvršen je dvije godine kasnije pod zapovjedništvom Šahin-paše, čiju su vojsku Bosanci zadržali kod Biiese. Tu je Tvrtkov vojvoda Vlatko Vukovis 27. avgusta 1388. godine potpuno potukao Turke.
Dolazi vrijeme kosovske bitke. Vojska sultana Murata ugrozila je nezavis nost Srbije. Za odlučan sukob s Osmaniijama knez Lazar Hrebljanovis je okupio najbliže rodake i saveznike, što mu nije predstavljalo teškosu. Njegov zet Vuk Brankovis, gospodar Kosova i Skoplja, i sam je bio ugrožen, a i kralj Tvrtko je očekivao Turke, zbog pobjede kod Biiese.
Na Vidovdan, 15. juna (po novom kalendaru 28. juna) 1389. godine došlo je do sukoba u kome su našla smrt dva vladara, knez Lazar i sultan Murat. Sukob je nadaleko odjeknuo i snažno djelovao na savremenike. Ipak, o boju je do nas doprlo malo savremenih vijesti, pretpostaviti je zato što se u opštoj pometnji i nesigurnom vremenu malo pisalo.
Tvrtko I, kralj Srbije i Bosne, predstavljao je kosovsku bitku kao svoju pobjedu. O porazu Osmanlija pisao je 1. avgusta Trogiru, a oko dva mjeseca kasnije Firenci. U pismu Trogiranima on ne pominje svog osvjedočenog saveznika kneza Lazara. Sam Tvrtko zauzet osvajanjima dalmatinskih gradova nije učestvovao u bici na Kosovu, ali je tamo poslao vojvodu Vlatka Vukovisa. Bosanska vojska, kako kazuje Tvrtko, vratila se sa neznatnim gubicima, dok su Osmaniije pretrpjele težak poraz, tako da je “malo od njih žive glave iznelo”. Drugo Tvrtkovo pismo nije sačuvano, ali se iz odgovora florentinske opštine od 20. oktobra 1389. godine da naslutiti njegova sadržina. Ono se u biti nije razlikovalo od kraljevog pisma Trogiranima. Medutim, i prije Tvrtkovog pisma, na Zapadu je vladalo uvjerenje da su Osmaniije izgubile bitku.
Opština u Firenci je čestitala kralju Tvrtku pobjedu o kojoj su “odavno” stizali glasovi i pisma “mnogih ljudi”. Ali, drugi izvori, prevashodno osmanski, sasvim suprotno kazuju, to jeste oni govore o turskoj pobjedi. Tek kompletnim sagledavanjem slavenske, evropske i turske grade, mosi se historičari u perspektivi dati pravi sud o ovom boju.
U tom kritičnom historijskom dobu ovog dijela Evrope, na mjesto velikih državnih cjelina, kao što je bilo staro Vizantijsko carstvo ili država cara Dušana, javlja se čitav niz malih država, u kojima vladaju grčki, slavenski, arbanaški i franački kneževi. Bilo ih je 1389. godine, južno od Dunava 24, ne ubrajajusi ovamo posjede ugarske, mletačke i denovske.
Ovi prvi sudari s Osmaniijama označise beskrajnu seriju ratova s njima, koji se do definitivnog pada znamenitog grada Jajca 1528. godine, trajati skoro Čitavo stoljese i po.