Neobični ratni drugovi sreli su se 22.oktobra 1994.godine na frontu kod Kupresa u akciji u kojoj su vjerovatno pucali jedan na drugog.
S jedne strane Alija Ćosić koji je imao 34 godine i bio komandant bataljona u Armiji BIH te sa druge strane Vlado Gajičić pet godina stariji domaćin i otac dvoje male djece borac vojske RS.
U bici koja je bila zestoka Vlado je teško ranjen.Eksplozija granate krvava glava i bol u očima bio je potpuno savladan i tako tri sata čekao da li će biti zarobljen ili ubijen.
“Mogao je naići neki krvnik da me muči i masakrira ali sam imao sreću naišao je Alija koji mi je pruzio ruku i pomogao da siđem do raskršća gdje sam uz pomoc saniteta prevezen u bolnicu.
Alija tvrdi da nije uradio ništa naročito nego je samo postupio kako nalaze moral i Zenevska konvencija.
“Zar je to neko herojstvo bilo je ljudi koji se učinili i veća herojstva…”
Vlado zivi u Banja Luci sa suprugom Dušankom i dvoje fakultetski obrazovane djece.
Ipak te jezive ratne dane još pamte.Nakon ranjavanja Vladi su u bolnici izvadili jedno oko nadajući se da ce drugo biti spašeno ali nazalost nije.
Dok je bio u zeničkoj bolnici Alija mu je donio sat “Seiko 5” koji se zatekao kod Vlade u toku ranjavanja.
.htio je da vrati sat ali sam mu rekao da ga zadrzi ipak mi je on poklonio zivot a ja njemu sat-naveo je Vlado.
Nakon završetka rata Vlado i Alija su htjeli da ponovo stupe u kontakt.Uglavnom 1996.godine u Banja Luku stize poruka “Dođi u toliko sati na Jezero na liniju razdvajanja.Na tada čuvenom Šentilju Vlado je ponovo stegao ruku Aliji…