Novi valija Salih Vedžihi-paÅ”a, je po dolasku u Sarajevo polovinom 1835. godine i zvaniÄno ukinuo kapetanije i Bosanski ejalet podijelio na muteselimluke.
Dosljedan u sprovoÄenju nizama, Vedžihi-paÅ”a je nakon nekoliko poziva, uspio privoliti sve muteselime da se odazovu vijeÄanju prvaka, koje je održano tokom januara 1836. godine u Sarajevu, pri Äemu je najduže zadržao one muteselime koji su se najviÅ”e opirali prihvatanju nizama, tj. Ali-paÅ”u FidahiÄa i Mahmud-paÅ”u Tuzlu. Mahmud-paÅ”a FidahiÄ je po povratku iz Sarajeva popisao 115 mladiÄa za nizam, dok je Ali-paÅ”a FidahiÄ popisao samo 40 lica. MeÄutim, zbog dogaÄaja koji su slijedili nije ih uputio prema Sarajevu.
VeÄ poÄetkom 1836. godine, prilikom prikupljanja nizama doÅ”lo je do nove pobune, protiv livanjskog muteselima Ibrahim-bega Firdusa. PoÅ”to valija slanjem 150 vojnika nije uspio uguÅ”iti pobunu, ona se prenijela i na bihaÄko podruÄje. Da bi suzbio krajiÅ”ke pobunjenike, valija je 1. marta 1836. godine prema Krajini odluÄio uputiti Ali-paÅ”u FidahiÄa. MeÄutim, joÅ” ranije se govorilo, da iza ovih pobuna, ustvari stoji moÄni Ali-paÅ”a RizvanbegoviÄ, te da je valija upuÄivanjem Ali-paÅ”e FidahiÄa, potvrdio āsvojeā ubjeÄenje, da je on jedan od najveÄih protivnika nizama. Tako je i bilo, umjesto guÅ”enja, on je podsticao ovu pobunu, te na taj naÄin āpripremao terenā, za pobunu koju Äe liÄno kasnije povesti u Posavini.
Po povratku u Bijeljinu, Ali-paÅ”a FidahiÄ je odmah stupio u kontakt s Mahmud-paÅ”om Tuzlom, koji mu je stavio na raspolaganje sina Osman bega. Potom je sa istom namjerom obiÅ”ao i druge posavske muteselime. NajuÄinkovitiji prijem imao je u Derventi i ModriÄi, gdje se tih dana, prikupljao dodatni porez za vojsku, a Äije prikupljanje je u mnogome dodatno utjecalo na nezadovoljstvo naroda, ovih krajeva. To nezadovoljstvo se brzo proÅ”irilo na prostor posavskog kraja.
Svjestan te Äinjenice, valija Vedžihi-paÅ”a je sredinom juna 1836. godine, putem savjetovanja u BrÄkom, pokuÅ”ao pridobiti privrženost posavskih prvaka sultanovim reformama. MeÄutim, umjesto toga, veÄina njih je podržala prijedlog Ali-paÅ”e FidahiÄa, o energiÄnom suprotstavljanju reformama. Ovu odluku, Ali-paÅ”a FidahiÄ je u nadi da Äe dobiti podrÅ”ku (preko svog brata Abdi-bega, a posredstvom pukovnika TeodoroviÄa u viÅ”e navrata) odaslao prema Kneževini Srbiji. MeÄutim, kao Å”to Äe se ubrzo pokazati, ne samo da nije dobio podrÅ”ku iz Kneževine Srbije, veÄ je knez MiloÅ” i u ovom sluÄaju, isto kao i (1831.-1832.) ostao na strani UzviÅ”ene Porte. Prilikom prolaska kroz Bijeljinu i susreta s Ali-paÅ”om FidahiÄem, a znajuÄi njegovo opredjeljenje, uzaludno ga je bivÅ”i adakalski muhafiz, Osman-paÅ”a SulejmanpaÅ”iÄ, odvraÄao od pobune, i ubjeÄivao da se prikloni nizamu.
Nakon Å”to je valija Mehmed Vedžihi-paÅ”a 11. avgusta 1836. godine iz nepoznatih razloga pogubio banjaluÄkog muteselima Hifzi-efendiju (koji je važio za Äovjeka privrženog reformama) i Mustafu-bega iz Travnika, meÄu bosanskim prvacima je zavladao strah.44 KrajiÅ”nici su krenuli s vojskom prema Jajcu i Banjaluci. U tim okolnostima, Ali-paÅ”a FidahiÄ je u koordinaciji sa njima, otpoÄeo ranije planirane aktivnosti, na prikupljanju naoružanjaĀ i vojske u Bijeljini. VeÄ 18. i 19. avgusta 1836. godine prihvatio je 500 dobrovoljaca iz GradaÄca, te oko 150 iz ModriÄe. MeÄutim, te poteÅ”koÄe nisu utjecale na
poveÄanje broja nezadovoljnika, koji su se stavljali Ali paÅ”i FidahiÄu na raspolaganje. Tako se u rejonu SkugriÄa okupilo oko 10- 12 hiljada naoružanih vojnika. Toj grupi se 13. septembra 1836. Godine pridružio i Ali-paÅ”a FidahiÄ sa dodatnih pet do Å”est hiljada vojnika, od kojih je najveÄi broj bio iz redova onih koji su tokom 1833. i 1834. godine bili protjerani iz Kneževine Srbije. Nakon Å”to je sve snage ujedinio, Ali-paÅ”a FidahiÄ je 16. septembra 1836. godine krenuo prema Travniku, kako bi se obraÄunao s valijom. PoÅ”to se snage Mahmud-paÅ”e FidahiÄa nisu pridružile Ali-paÅ”i, on je njemu i ZvorniÄanima uputio oÅ”tre prijetnje. InaÄe, Ali-paÅ”a je imao velike planove i želju da se osveti Osmanlijama za slom Pokreta za autonomiju Bosne (1831.-1832.), za koji se zajedno sa svojim najboljim prijeteljem Husein-begom GradaÅ”ÄeviÄem zduÅ”no zalagao. Pored
podrÅ”ke KrajiÅ”nika, nadao se da Äe i 4.000 Arbanasa, koje je valija doveo u Travnik, kao i 1832. godine biti protiv Osmanlija. MeÄutim, te nade su bile uzaludne. Osman-paÅ”a SulejmanpaÅ”iÄ (koji je po dolasku u Sarajevo preÅ”ao na stranu valije) je predvodio sultanovu vojsku, koja je u žestokim obraÄunima kod ŽepÄa sredinom septembra 1836. godine porazila snage Ali-paÅ”e FidahiÄa. Borbe su voÄene na tri lokaliteta. Prva, 16. septembra kod Vranduka, druga 17. i 18. septembra kod Orahovice i treÄa 19. Septembra 1836. godine u Golubinju. Nakon posljednje bitke, u kojoj je uÄestvovao i valija, Arbanasi su opljaÄkali ŽepÄe, a Ali-paÅ”a FidahiÄ se 21. Septembra povukao prema Bijeljini. Valija Vedžihi-paÅ”a je nakon bitke nastavio potjeru
snaga pokreta, kreÄuÄi se prema Bijeljini. VeÄ 22. septembra 1836. godine bio je u GradaÄcu, gdje je potvrdio položaj muteselimu GradaÅ”ÄeviÄu, koji se Ali paÅ”a FidahiÄ se utvrdio u Bijeljini sa oko 400 ljudi i 27. septembra 1836. godine odbio poziv valije da se preda. Valija je odgovorio Å”esnaestosatnom topovskom paljbom, i tom prilikom najveÄi dio grada zapalio. Ali-paÅ”a FidahiÄ se sutradan, tj. 28. septembra 1836. predao valiji, Äime je uguÅ”ena ova pobuna. Mahmud-paÅ”a FidahiÄ je tokom opsade Bijeljine bio na strani valije, a pukovnik TeodoroviÄ mu je Äestitao na pobjedi. Valija je pozvao pukovnika TeodoroviÄa (ranijeg starog poznanika) 28. septembra 1836. godine u Bijeljini, gdje su razgovarali o pobuni. Valija je pukovniku
TeodoroviÄu saopÄio, da je na molbu njegovog sina āoprostio život Ali-paÅ”i FidahiÄuā, te da je Ävrsto odluÄio da ga udalji iz Bosanskog ejaleta. Valija je Ali-paÅ”u FidahiÄa uputio u Trapezunt, gdje je umro tokom 1845. godine, dok je bijeljinski kadiluk dat na upravu Mahmud-paÅ”i FidahiÄu. Nakon pokoravanja posavskih muteselima, valija Vedžihi-paÅ”a je krenuo u obraÄun sa krajiÅ”kim prvacima, koje je, takoÄer, tokom 1837. I 1838. godine uz pomoÄ Arbanasa privremeno umirio. Knez MiloÅ” je i nakon ove pobune i uklanjanja Ali-paÅ”e FidahiÄa i dalje nastavio ne samo pratiti veÄ i kreirati deÅ”avanja na granici sa Bosanskim ejaletom. Tako se njegov sljedeÄi zahtjev odnosio na smjenu tuzlanskog i zvorniÄkog muteselima Mahmud-paÅ”e Tuzle, odnosno Mahmud-paÅ”e FidahiÄa.