Porijeklo stanovništva, nastanak i širenje države i vjere-Mehmedalija Bojić !



Za zemlju Bosnu otimali su se, počev od velike seobe naroda (IV vijeka) do naših dana: Goti, Avari, Slaveni, Bizantinci, Bugari, Mađari, makedonski, srpski i hrvatski vladari, Osmanlije, Austrijanci,  Nijemci, Italijani kao i pet religija – paganstvo, Rimokatolička crkva, Crkva bosanska (patareni i bogumili), Pravoslavna crkva i Islam.
Bosna je oduvijek bila skup raznih religija, kultura i civilizacija kao i rijeka Drina. Drina je oduvijek bila centar historijskih dešavanja, pa je tako bila kada je car Teodosije 395. godine podijelio Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, a rijeku Drinu odredio za granicu između dva carstva i dvije civilizacije. Rijekom Drinom će ići i granica utjecaja dviju religija i crkvi Katoličko-rimske i Pravoslavno-bizantiske crkve nakon što je 1095. godine došlo do raskola između njih. Na rijeci Drini počeo je i Prvi svjetski rat (1914. godine).
U X vijeku će se istočno i jugoistočno od rijeke Drine obrazovati Raška (današnja Srbija) i Duklja (dijelovi današnji Crne Gore), a zapadno srednjovjekovna bosanska država, u isto vrijeme, obrazovala se i hrvatska država. Stanovništvo ovih država,  kao i svih južnoslavenskih zemalja, bilo istorodnog – praslavenskog porijekla. Oni su iz svoje prastojbine, o kojoj postoje razne teorije gdje se tačno nalazila, donijeli razne običaje, sličan jezik i pagansku religiju.
Iz prvobitnih državnih jezgara, sve četiri države su se širile iz unutrašnjosti ka Jadranskom moru, gdje su savladale druge samonikle autohtone južnoslavenske kneževine – Pganiju (Neretljansku oblast), Zahumlje, Travuniju ili su međusobno preotimale na duže ili kraće vrijeme određene teritorije, uglavnom periferne oblasti.
Država Bosna kao samonikla tvorevina, politički se razvijala kao poseban subjekat i država, isto tako kao i njene susjedne države Hrvatska, Raška (današnja Srbija) i Duklja. Za razliku od Raške i Duklje, Bosna je dva vijeka bila pod vladavinom Avara, mongoslko-turskog porijekla, koji su preko planinskog masiva Karpata i Dunava stigli još u VI stoljeću južno od rijeke Save. Taj narod se poslije poraza 626. godine ispod zidina Konstantinopolja povukao u Panonsku niziju. Od tada će vladati teritorijom Bosne, današnjom Hrvatskom, dijelom Slovenije i Panonskom nizijom sve dokih 769. godine nije uništio moćni franački kralj Karlo Veliki. Tada ovaj narod definitivno nestaje sa historijske scene.
Nestankom Avara teritorija Bosne je najčešće bila, kao uostalom i druge južnoslavenske zemlje, pod vlašću Bizantije. Bila je gotovo uvijek u vazalnom, ali ne i podaničkom položaju.
Provalom Ugara (Mađara) u Panonsku niziju krajem IX stoljeća, još jednog u nizu ratničkih naroda hunsko-turskog porijekla (Huni, Avari, Bugari i dr.), koji će presudno utjecati na historiju Balkana gotovo hiljadu godina, država Bosna će u njima dobiti jednog susjeda sa kojim će stoljećima voditi borbu za svoju samostalnost i opstanak.
Bosna je već u drugoj polovini X stoljeća bilia oformljena kao cjelina. Imala je sva obilježja ranosrednjovjekovne države.
Bosna se od prvobitnog jezgra – Vrhbosne (današnja okolina Sarajeva) i Banata iz avarskog perioda već tada prostirala na istok do Drine i na jugozapad do do jadransko-dunavskog razvođa. Već u XI stoljeću u Bosni je postojalo plemstvo, a možda i ranije, „magnates Bosniae“.
Srednjovjekovna Bosna – na latinskom Bosnium, Bissena, Bessena, Bosona, Bozina, Bosnia, Bothna, na grčkom Bosova – dobila je ime po rijeci Bosni, koja se u rimskom dobu nazivala Bassanius. Činjenica da je prvobitna država Bosna dobila ime po starom imenu rijeke oko koje se razvijala znači da ni hrvatska, a ni srpska prvobitna državna jezgra nisu neposredno utjecale  na formiranje ove države. Južnoslavenska plemena koja su živjela u ranom, i u kasnijem srednjovjekovnom periodu, sebe su u bosanskoj državaio nazivali imenom Bošnjani.
Raški, hrvatski i dukljanski vladari su od druge polovine X stoljeća do kraja XI stoljeća pokušavali da ovladaju teritorijom Bosne, ali u tome nisu uspjeli, osim u vrijeme raškog župana Časlava (931-960) i, možda, hrvatskog kralja Krešimira (949-969), kada su dijelovi Bosne, kraće vrijeme (svega desetak godina) bili u sastavu njihovih država, i nikada potom!
Srpska i hrvatska historiografija su ranije viševjekovno razdoblje Bosne prešutkivale, a njenu historiju prikazuju tek od X stoljeća, odnosno od prvih upada i krajnje privremene vladavine srpskih ili hrvatskih vladara Bosnom, uglavnom se služeći i krivo tumačeći tri važna izvora, i to: Anala franačkog pisca Ajnharda (Einhardus, Annales, u MGH SS, I 135-218, Hanover, 1826, 770-840)  spise De administrando imperio (O vladavini naroda) koji je sredinom X stoljeća napisao bizantijski car Konstantin Porfirogenit (Konstantions Porphyrogenetos,  912-959) i Letopisom nepoznatog popa Dukljanina iz Bara (oko polovine XII stoljeća).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.