Pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja !



Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević došao je na vlast u vrijeme velike krize u srednjovjekovnoj Evropi, izazvanoj osmanskim osvajanjima i pustošenjem. Imao je za nesreću da se njegova vladavina poklapala sa vladavinom sultana Mehmeda II, jednog od najmoćnijih osmanskih vladara Za njegove vladavine Osmansko carstvo se nalazilo u stalnom usponu, pa je postepeno prerastalo u svjetsku silu. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine,

srednjovjekovne srpske države 1459. godine, na osvajačkom putu prema Zapadnoj Evropi slijedeća na redu bila ie Bosna. Stjepan Tomašević je duboko bio svjestan toga, jer je srednjovjekovna Bosna bila prva na udaru, a svojim povlačenjem poteza u vanjskoj politici, još više je ubrzao prijetnju od osmanske opasnosti.

Pod nagovorom kralja Matije Korvina je otkazao Osmanliiama plaćanje harača i umjesto očekivane pomoći od Ugarske i drugih

kršćanskih država u borbi protiv Osmanlija, izazvao ie veliki gniev sultana Mehmeda II. Nažalost kršćanske države nisu dovoljno shvatale ozbiljnost situacije i upozorenja kralja Stjepana da se Osmanlije neće zaustaviti na

osvajanju Bosne, nego će biti ugrožene Ugarska, Mletačka Republika i druge države. Sva pomoć kršćanskih država se svodila moralnu podršku, dok je očekivana pomoć u vojsci, oružju i novcu izostala.

Nakon stupanja na vlast Stjepan Tomašević nije imao puno vremena za gubljenje, pa je ubrzo započeo žive diplomatske aktivnosti na vanjsko – političkom planu. Ponajviše se uzdao u pomoć Mletačke Republike, pa joj je uputio svoje poslanike s namjerom da je obavijeste o

krunisanju papinom krunom i da joj saopšti svoje želje i molbe. Od Mlećana ie tražio prije svega oružje i mogućnost sklanjanja u slučaju teške ne\/o\je. Medu prvim mjerama bezbiednosti koje je bosanski kralj poduzeo, bila je premiještanje prijestonice iz Bobovca u Jajce.

To je učinio zato što je Jajce imalo povoljniji geografski i strateški položaj, bilo je dobro utvrđeno, a što je vrlo bitno, bilo je udaljeno od tvrđave Hodidjed, koja je bila u posjedu Osmanlija. Za vladavine Stjepana Tomaša, Mletačka Republika je nastojala da ga izmiri s hercegom Stjepanom, jer je smatrala da jedino udruženi mogu da se suprotstave osmanskoj opasnosti.

Izmirenje s hercegom je postigao Stjepan Tomašević prije stupanja na prijesto i time je ustabilio položaj srednjovjekovne Bosne za određeno vrijeme. Pored permanentne osmanske opasnosti, savez između hercega i bosanskog kralja bio ie suočen i sa napadom bana Pavla Sperančića, koji je smjenu na bosanskom prijestolju iskoristio za osvajanje jednog bosanskog grada. Koaliciji hercega i kralja protiv bana Sperančića, pridružili su se i krbavski knezovi Kuriakovići. Iz pisama splitskog kneza od 14. i 15. avgusta 1461. godine, Mlečani su saznali da su snage novih saveznika usmjerene na zauzimanje Klisa. Mletačka Republika ie shvatila da je koalicija protiv Sperančića dovoljno moćna da ostvari svoje namjere, pa se otvoreno usprotivila
tome.

Mlečanima je mnogo stalo da dođu u posjed KUsa. jer je imao veliki strateški značaj za njene posjede u Dalmaciji, dok su slabije bili zainteresovani za dobivanje Ostrvice. Krali Stjepan Tomašević i herceg Stjepan su bili veoma nezadovoljni stavom i odnosom Mletačke Republike prema njihovom neprijatelju banu Sperančiću, te prema zaposijedanju Klisa. Herceg ie od Mlečana tražio dozvolu za ratovanje protiv bana, da mu daju balistarije, da uskrate

namirnice banovim kaštelanima i da im ne pruže utočište na njihovom području. » Klis ie Mlečanima predstavljao nerazriješivu zagonetku, jer ga nisu mogli lahko zauzeti, a nisu dozvoljavali ni drugima da ga osvoje.
Mletačka Republika ie bila nadomak cilja kada ie Stjepan Stršić iz Radobilje došao u posjed Klisa i ponudio ioi ga posredstvom kneza Matije iz Poljica. Zbog povoljnih uslova predaje Klisa, Mlečani su ih vrlo rado prihvatili. Međutim, zbog nerazjašnjenih i tajanstvenih okolnosti od svega toga na kraju nije bilo ništa. Republika ie 18. jula 1462. godine odlučila da odustane od svojih pretenzija prema Klisu radi održavanja

prijateljskih odnosa prema ugarskom kralju.
Kada je u pitanju odnos Mletačke Republike prema teškom 0 položaju srednjovjekovne Bosne, u kojem se našla zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, s jedne strane njena i pomoć bila ie vrlo skromna, a s druge strane Bosnu ie posmatrala kao svoju predstražu. pa se radi sebe na svim ! stranamaza nju za\ae.a\a. Kf Prije svega papi, a takođe i drugim kršćanskim vladarima. I bosansku situaciju ie predstavljala veoma kritičnom, pa ih I ie pozivala da im upute svoju nesebičnu pomoć. mg Papinom poslaniku je 8. decembra prenijela bojazan da će I Bosanci biti primorani da prijeđu na stranu Osmanlija. ako / ne dobiju značajnu pomoć, što će imati za posljedicu da će j oružje okrenuti protiv drugih kršćana i uništavati kršćanske | teritorije.

Pored Bosne i Ugarska se nalazila u nezavidnoj situaciji, jer je bila vrlo ugrožena od osmanskih napada. U izjavi ugarskog kralja mletačkom sekretaru, navodi se da je Ugarska uzaludno vjerovala papinom legatu i očekivala pomoć kršćana, uvučena u rat s Osmanlijama za prethodne tri godine ostala bez 200.000 duša. U pismu francuskom kralju od 22. januara 1462. godine. Mletačka Republika poručuje da je prijeko neophodna pomoć ugarskom kralju, bosanskom kralju i hercegu Stjepanu, pa se papi preporučuje da im iz crkvene desetine uputi pomoć, kako bi izbjegli stradanje ili sporazum s Osmanlijama. Međutim, konkretna pomoć nije stigla Bosancima, jer su se Mlečani pravdali velikim troškovima za vlastitu odbranu od neprijatelja na istoku, dok se papa pravdao velikim izdacima na Siciliji.

Dok su krali Stjepan Tomašević i herceg Stjepan sve svoje raspoložive snage usmjerili na pridobiianju saveznika za pružanje pomoći protiv Osmanlija, njihovi potencijalni saveznici: Dubrovačka Republika, Mletačka Republika, papa. Ugarska i Skenderbeg, nisu to ozbiUno uzimali k srcu, pa su bili poražava]uć\ rezultati apela za pomoć. Od Ugarske i Dubrovčana nije bilo nikakve koristi, jer ugarski kralj nije sakupio vojsku ni u aprilu, dok su Dubrovčani uskratili davanje najamnika, jer su im i sami bili potrebni. Kralj i herceg su od Mlečana dobil obećanje da mogu bez plaćanja poreza nabaviti baliste, strijele, barut za topove i da unajme pješake i druge rodove vojnika. Ni moralna podrška nije izostala, pa su ih hrabrili da će se sami odbraniti od Osmanlija, a nagovijestili su i velik intervenciju kršćanskih vladara zajedno sa papom.

Pored neuspješnog vođenja vanjske politike, kralj Stjepan Tomašević je imao stanovitih problema i u samoj srednjovjekovnoj Bosni, zbog njegovog odnosa prema pripadnicima Crkve bosanske. Progone ie započeo još njegov otac, kralj Tomaš, pedesetih godina XV vijeka, a on ih je nastavio sa ioš većom žestinom. Pripadnici Crkve bosanske su na taj način dovedeni u nezavidan položaj, jedni su prihvatili katoličanstvo kako bi se spasili od progona i sačuvali svoj imetak, drugi su našli utočište na teritoriji hercega Stieoanar dok su se treći iselili iz srednjovjekovne Bosne i sklonili su se kod Osmanlija. Ovi progoni pripadnika Crkve bosanske će imati dalekosežne posljedice na sudbinu srednjovjekovne Bosne u vrijeme osmanskih napada. Naime, oni koji su prihvatili katoličanstvo, nisu ga prihvatili iskreno, već pod pritiskom, nakon velikih zlostavhania bosanskog kralja. ro je imalo za posljedicu da nisu imali nikakvog motiva za jdbranu Bosne protiv Osmanlija. čak da nevolja bude reća, smatrali su da će se njihov položaj poboljšati pod )smanskom vlašću.

b najbolje potvrđuje izjava Stjepana Tomaševića u pismu iapi Piju II: «Turci su podigli u mojoj kraljevini nekoliko i/rđava, prijezni su sa seljacima, te im obećavaju da će waki kmet koji plaća danak i prijeđe k njima biti bbodan». Osim toga, na demoralisanie bosanskog stanovništva uticali su i veliki uspjesi osmanske vojske, tako da je među njima nastalo vjerovanje da su u ratu nadmoćni i nepobijedivi. pa je samo mali broj vjerovao L mogućnost uspješnog suprotstavljanja OsmanUjama

Našavši se u nezavidnoj situaciji, bosanski krali ie u kritičnim momentima nastojao da popravi, ono što se dalo popraviti, pa je pokušavao da pridobije ljude uz sebe poklonima i počastima. Čak je išao dotle da je bivšim heretičkim stariješinama davao i tvrde gradove. Kada je Stjepan Tomašević ostao na cjedilu, na milosti nemilost osmanskog sultana, jer mu kršćani nisu pomogli da se odbrani od Osmanlija, prekasno je došao do spoznaje da im se može uspješno suprotstaviti jedino uz pomoć cjelokupnog bosanskog stanovništva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.