Strane sile i domaći izdajnici !



Uvođenjem višestranačja u jugoslavenske republike državna kriza nije ublažena. Dapače, službena Srbija ju je svojom politikom još poticala. Beogradski promidžbeni aparat posebno se oborio na Hrvatsku proglašavajući novu vlast u Zagrebu (tu je, osvojivši većinu, vlast preuzela Hrvatska demokratska zajednica na čelu s dr. Franjom Tudmanom) srbofobičnom i ustaškom. U danima izbora JNA je Hrvatskoj oduzela oružje njezine teritorijalne obrane, pripremajući tako teren za nasilno obaranje nove hrvatske vlasti.Istupajući s parolom obrane i čuvanja Jugoslavije Miloševićev režim u Beogradu (SK Srbije preimenovao se u Socijalističku partiju Srbije) dopuštao je i sve češće ispade protiv Titove ličnosti,potvrdujući tako da srpska Jugoslavija mora biti nešto drugo od one koju je predvodio Tito. Na desetu godišnjicu Titove smrti na njegov grob (u Kući cvijeća u Beogradu), doduše, položeni su vijenci fedreacije i društveno-političkih organizacija, ali su istodobno prvi put nakon Tita organizirane i održane antititovske demonstracije.Uskoro započinje i četnička akcija u Hrvatskoj. Obnavlja se poznati poklič Srbi na okup, pa u Kninskoj krajini sredinom augusta 1990. izbija pobuna stanovništva, potaknuta iz Beograda. Najprije se na poticaj promiloševićevske Srpske demokratske stranke formiraju seoske oružane straže. U srpskom se pučanstvu stvara psihoza nesigurnosti i osjećaj ugroženosti, a tako i neprijateljski odnos prema novoj hrvatskoj vlasti. Na cestama prema Kninu i na željezničkoj pruzi postavljeni su balvani (započinje tzv. balvan-revolucija). Pod vodstvom velikosrpstvom zadojenih čelnika širi se ustaničko okupljanje i u druge hrvatske krajeve gdje ima srpskog stanovništva i proglašava se ratno stanje. Nastoji se izazvati vojna intervencija kojom bi se situacija u Hrvatskoj riješila u srpsku korist.Na saveznoj razini Milošević poduzima mjere kojima želi predsjedništvo SFRJ (ono je i vrhovni zapovjednik vojske!) pretvoriti u izvršitelja velikosrpske politike. Ukidanjem pokrajina iz predsjedništva SFRJ nisu opozvani njihovi predstavnici, pa je uz glasove srpskog i cmogorskog predstavnika u tom tijelu Milošević već imao polovicu glasova (četiri glasa). Tada je vršen pritisak na Bosnu i Hercegovinu da u predsjedništvu SFRJ podrži politiku Srbije. Medutim, agresivno nastupanje te politike navodilo je ostale četiri republike da izlaz iz postojeće situacije traže u savezu suverenih država ili u formiranju potpuno samostalnih država izvan Jugoslavije.Uz nevidenu srpsku medijsku kampanju protiv drugih naroda u Jugoslaviji i njihovih vodstava, uz učvršćenje partijskog nedemokratskog sistema u Srbiji i obnovu staljinističkih metoda, pokušava se obnoviti državni centralizam u Jugoslaviji koja se već nalazila u raspadanju. Oslanjajući se na policijske i vojne snage, Milošević nastoji zaustaviti neminovne demokratske promjene i ostvariti svoj velikosrpski program. Sva njegova politika suprotna je procesima koji su zahvatili sve socijalističke države i sve republike u Jugoslaviji (osim Srbije i Crne Gore). On ne želi dogovor ravnopravnih republika i njihovih naroda, već ustraje na jedinstvenoj Jugoslaviji, što manje federativnoj, a što više centralističkoj. Jer, samo je takvim rješenjem mogao ostvariti svoj cilj: svi Srbi u jednoj državi, u kojoj su republičke granice – po njegovu tumačenju – samo administrativne i u kojoj će moći ostvariti velikosrpsku dominaciju. Pri tome je bio spreman dopustiti izdvajanje iz Jugoslavije onih teritorija u kojima nema Srba, a to su Slovenija i dijelovi Hrvatske.Do kraja 1990. izvršene promjene u svim republikama nametale su što hitnije rješenje opće jugoslavenske krize.Zato su Tokom prvih mjeseci 1991. vodeni pregovori šestorice predsjednika jugoslavenskih republika o budučem uredenju jugoslavenske države. U tim pregovorima Milošević (uz podršlcu crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića) zalagao se za koncept centralizirane Jugoslavije, dok su predsjednici Hrvatske (Franjo Tuđman) i Slovenije (Milan Kučan) predlagali konfederaciju, tj. Savez samostalnih i suverenih država. Predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović) i Makedonije (Kiro Gligorov) zagovarali su kombinaciju federacije i konfederacije. Pregovori kojem je istaknut njezin suverenitet kao »neotudiv, nedjeljiv i neprenosiv«. U ustavu je navedeno da je Hrvatska u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor ne odluči drugačije.Pegovori su se vodili naizmjence u svih šest republika, ali nisu dali nikakav rezultat, što je vodilo konačnom raspadu Jugoslavije. Nakon održanih referenduma Tokom maja, na kojima su se stanovnici Hrvatske i Slovenije izjasnili za samostalnost i suverenost svojih republika, došlo je do razdruživanja.Dana 25. juna 1991. Hrvatski sabor u Zagrebu i skupština Slovenije u Ljubljani izglasali su deklaracije kojima se Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglašavaju samostalnim i suverenim državama. Kao državne granice dviju nezavisnih republika proglašene su granice koje su te republike imale unutar jugoslavenske države. Slovenski organi preuzeli su carinu, zračnu i graničnu kontrolu prema Austriji i Italiji. Mjesto oznaka SFRJ na graničnim prijelazima postavljene su oznake Republika Slovenija. Republika Makedonija proglasila je državnu nezavisnost i suverenost 9. septembra, a Bosna i Hercegovina 15. oktobra 1991.Iako su proglašenja nezavisnosti četiriju republika stvarno označila raspad Jugoslavije, još su postojali savezni organi vlasti. Čak je hrvatski predstavnik u predsjedništvu SFRJ Stipe Mesić od 1.jula – unatoč protivljenju srbijansko-cmogorskog dijela tog predsjedništva – preuzeo dužnost predsjedajućeg. Medunarodni pak čimbenici, zbog svojih političko-strategijskih interesa, ne žele likvidaciju jugoslavenske države i poduzimaju diplomatske akcije za njezino spašavanje. U sljedećim mjesecima Srbija – ne prihvaćajući realnost osamostaljivanja republika – ne odustaje da jugoslavensku krizu riješi silom, s ciljem održanja Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti.Pošto su Tokom proljeća 1991. krhke veze Hrvatske i Slovenije s Jugoslavijom postupno pucale,Miloševićev se stožer odlučio aktivirati JNA, kako bi oružanom silom izmijenio novonastalo stanje, tj.srušio njihova na demokratski naćin izabrana vodstva. Srpski pobunjenici i pridošli četnički teroristi iz Srbije širili su područje pobune u Hrvatskoj na Liku, Kordun, Banovinu i istočnu Slavoniju, pri čemu im je izdašno pomagala JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku. Potkraj juna 1991. JNA je izvršila napad na teritorijalnu obranu Slovenije (do sukoba je najprije došlo u Ormožu, a onda i u cijeloj Sloveniji).JNA je trebala zaposjesti sve granične prijelaze, ali su slovenske postrojbe pružale jak otpor, pa je započeo rat.Velikosrpska agresija na Sloveniju trajala je deset dana. JNA se iz Slovenije povukla, nakon čega se otvoreno uključila u akcije srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. Iz Beograda su krenule tenkovske kolone kao pojačanje pobunjenicima u istočnu Slavoniju i Baranju: u Hrvatskoj se rat sve jače rasplamsavao.Najžešće borbe između pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske s jedne strane, i četničkih skupina naoružanih od JNA s druge strane, vodile su se u istočnoj Slavoniji. JNA je pomagala četničkim skupinama nastupanjem svog teškog naoružanja i tenkova. Sve su žešći bili i napadi JNA na hrvatske gradove duž cijele hrvatske granice(Vinkovci, Slavonski Brod, Hrvatska Kostajnica,Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik). Premda je nakon velikog otpora u ruke agresova pao Vukovar (18. novembra 1991.), planovi JNA nisu bili ostvareni. Hrvatska se uspjela obraniti od agresije. Ipak, dijelove njena teritorija držali su pobunjeni Srbi, nazvavši ih Autonomna oblast Krajina,s najavom priključenja Srbiji.Uz posredovanje izaslanika Ujedinjenih nacija (Cyrus Vence) u Sarajevu je 2. januara 1992. potpisan dogovor o prekidu vatre (potpisali su ga hrvatski ministar obrane Gojko Šu šak i predstavnik JNA general Andrija Rašeta). Na ratna zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj medunarodna je zajednica reagirala zahtjevom za tromjesečnu odgodu primjene odluka o samostalnosti dviju zapadnih republika.U istupanjima Europske zajednice sve se više pokazivalo da čimbenici svjetske politike nisu skloni rasformiranju Jugoslavije. Mirovna konferencija o Jugoslaviji, održana u Haagu 7. septembra 1991., a kojoj su bili nazočni i predsjednici bivših jugoslavenskih republika, pouzdano to potvrduje. Koordinator konferencije bio je bivši britanski ministar vanjskih poslova, lord Carrington. Osniva se tada arbitražna komisija od pet članova, a sve s ciljem traženja rješenja za održanje Jugoslavije. Za to vrijeme – unatoč najavama o prekidu vatre – srpska agresija na Hrvatsku i dalje se nastavlja. U meduvremenu su i Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile samostalnost, pa je spašavanje Jugoslavije postalo bezizgledno. Ministarsko vijeće EZ moralo je napokon prihvatiti realnost da Jugoslavije više nema, pa je polovicom decembra objavilo opći okvir za priznavanje novih država.Na ministarskom sastanku u Bruxellesu, 16. decembra 1991. – polazeći od načela samoodredenja i uvažavanja volje naroda – zaključeno je da jugoslavenske republike koje žele priznanje trebaju podnijeti zahtjev do 23. decembra 1991. Ispune li odredene uslove prema Helsinškoj deklaraciji i Pariškoj povelji, bit će priznate do 15. januara 1992.Tom odlukom i za medunarodnu zajednicu Jugoslavija je prestala postojati. Medunarodna priznanja koja su uslijedila početkom i Tokom 1992.bila su samo realizacija te odluke.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.