Strane sile i doma─çi izdajnici !



Uvo─Ĺenjem vi┼íestrana─Źja u jugoslavenske republike dr┼żavna kriza nije ubla┼żena. Dapa─Źe, slu┼żbena Srbija ju je svojom politikom jo┼í poticala. Beogradski promid┼żbeni aparat posebno se oborio na Hrvatsku progla┼íavaju─çi novu vlast u Zagrebu (tu je, osvojiv┼íi ve─çinu, vlast preuzela Hrvatska demokratska zajednica na ─Źelu s dr. Franjom Tudmanom) srbofobi─Źnom i usta┼íkom. U danima izbora JNA je Hrvatskoj oduzela oru┼żje njezine teritorijalne obrane, pripremaju─çi tako teren za nasilno obaranje nove hrvatske vlasti.Istupaju─çi s parolom obrane i ─Źuvanja Jugoslavije Milo┼íevi─çev re┼żim u Beogradu (SK Srbije preimenovao se u Socijalisti─Źku partiju Srbije) dopu┼ítao je i sve ─Źe┼í─çe ispade protiv Titove li─Źnosti,potvrduju─çi tako da srpska Jugoslavija mora biti ne┼íto drugo od one koju je predvodio Tito. Na desetu godi┼ínjicu Titove smrti na njegov grob (u Ku─çi cvije─ça u Beogradu), dodu┼íe, polo┼żeni su vijenci fedreacije i dru┼ítveno-politi─Źkih organizacija, ali su istodobno prvi put nakon Tita organizirane i odr┼żane antititovske demonstracije.Uskoro zapo─Źinje i ─Źetni─Źka akcija u Hrvatskoj. Obnavlja se poznati pokli─Ź Srbi na okup, pa u Kninskoj krajini sredinom augusta 1990. izbija pobuna stanovni┼ítva, potaknuta iz Beograda. Najprije se na poticaj promilo┼íevi─çevske Srpske demokratske stranke formiraju seoske oru┼żane stra┼że. U srpskom se pu─Źanstvu stvara psihoza nesigurnosti i osje─çaj ugro┼żenosti, a tako i neprijateljski odnos prema novoj hrvatskoj vlasti. Na cestama prema Kninu i na ┼żeljezni─Źkoj pruzi postavljeni su balvani (zapo─Źinje tzv. balvan-revolucija). Pod vodstvom velikosrpstvom zadojenih ─Źelnika ┼íiri se ustani─Źko okupljanje i u druge hrvatske krajeve gdje ima srpskog stanovni┼ítva i progla┼íava se ratno stanje. Nastoji se izazvati vojna intervencija kojom bi se situacija u Hrvatskoj rije┼íila u srpsku korist.Na saveznoj razini Milo┼íevi─ç poduzima mjere kojima ┼żeli predsjedni┼ítvo SFRJ (ono je i vrhovni zapovjednik vojske!) pretvoriti u izvr┼íitelja velikosrpske politike. Ukidanjem pokrajina iz predsjedni┼ítva SFRJ nisu opozvani njihovi predstavnici, pa je uz glasove srpskog i cmogorskog predstavnika u tom tijelu Milo┼íevi─ç ve─ç imao polovicu glasova (─Źetiri glasa). Tada je vr┼íen pritisak na Bosnu i Hercegovinu da u predsjedni┼ítvu SFRJ podr┼żi politiku Srbije. Medutim, agresivno nastupanje te politike navodilo je ostale ─Źetiri republike da izlaz iz postoje─çe situacije tra┼że u savezu suverenih dr┼żava ili u formiranju potpuno samostalnih dr┼żava izvan Jugoslavije.Uz nevidenu srpsku medijsku kampanju protiv drugih naroda u Jugoslaviji i njihovih vodstava, uz u─Źvr┼í─çenje partijskog nedemokratskog sistema u Srbiji i obnovu staljinisti─Źkih metoda, poku┼íava se obnoviti dr┼żavni centralizam u Jugoslaviji koja se ve─ç nalazila u raspadanju. Oslanjaju─çi se na policijske i vojne snage, Milo┼íevi─ç nastoji zaustaviti neminovne demokratske promjene i ostvariti svoj velikosrpski program. Sva njegova politika suprotna je procesima koji su zahvatili sve socijalisti─Źke dr┼żave i sve republike u Jugoslaviji (osim Srbije i Crne Gore). On ne ┼żeli dogovor ravnopravnih republika i njihovih naroda, ve─ç ustraje na jedinstvenoj Jugoslaviji, ┼íto manje federativnoj, a ┼íto vi┼íe centralisti─Źkoj. Jer, samo je takvim rje┼íenjem mogao ostvariti svoj cilj: svi Srbi u jednoj dr┼żavi, u kojoj su republi─Źke granice – po njegovu tuma─Źenju – samo administrativne i u kojoj ─çe mo─çi ostvariti velikosrpsku dominaciju. Pri tome je bio spreman dopustiti izdvajanje iz Jugoslavije onih teritorija u kojima nema Srba, a to su Slovenija i dijelovi Hrvatske.Do kraja 1990. izvr┼íene promjene u svim republikama nametale su ┼íto hitnije rje┼íenje op─çe jugoslavenske krize.Zato su Tokom prvih mjeseci 1991. vodeni pregovori ┼íestorice predsjednika jugoslavenskih republika o budu─Źem uredenju jugoslavenske dr┼żave. U tim pregovorima Milo┼íevi─ç (uz podr┼ílcu crnogorskog predsjednika Momira Bulatovi─ça) zalagao se za koncept centralizirane Jugoslavije, dok su predsjednici Hrvatske (Franjo Tu─Ĺman) i Slovenije (Milan Ku─Źan) predlagali konfederaciju, tj. Savez samostalnih i suverenih dr┼żava. Predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegovi─ç) i Makedonije (Kiro Gligorov) zagovarali su kombinaciju federacije i konfederacije. Pregovori kojem je istaknut njezin suverenitet kao ┬╗neotudiv, nedjeljiv i neprenosiv┬ź. U ustavu je navedeno da je Hrvatska u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor ne odlu─Źi druga─Źije.Pegovori su se vodili naizmjence u svih ┼íest republika, ali nisu dali nikakav rezultat, ┼íto je vodilo kona─Źnom raspadu Jugoslavije. Nakon odr┼żanih referenduma Tokom maja, na kojima su se stanovnici Hrvatske i Slovenije izjasnili za samostalnost i suverenost svojih republika, do┼ílo je do razdru┼żivanja.Dana 25. juna 1991. Hrvatski sabor u Zagrebu i skup┼ítina Slovenije u Ljubljani izglasali su deklaracije kojima se Republika Hrvatska i Republika Slovenija progla┼íavaju samostalnim i suverenim dr┼żavama. Kao dr┼żavne granice dviju nezavisnih republika progla┼íene su granice koje su te republike imale unutar jugoslavenske dr┼żave. Slovenski organi preuzeli su carinu, zra─Źnu i grani─Źnu kontrolu prema Austriji i Italiji. Mjesto oznaka SFRJ na grani─Źnim prijelazima postavljene su oznake Republika Slovenija. Republika Makedonija proglasila je dr┼żavnu nezavisnost i suverenost 9. septembra, a Bosna i Hercegovina 15. oktobra 1991.Iako su progla┼íenja nezavisnosti ─Źetiriju republika stvarno ozna─Źila raspad Jugoslavije, jo┼í su postojali savezni organi vlasti. ─îak je hrvatski predstavnik u predsjedni┼ítvu SFRJ Stipe Mesi─ç od 1.jula – unato─Ź protivljenju srbijansko-cmogorskog dijela tog predsjedni┼ítva – preuzeo du┼żnost predsjedaju─çeg. Medunarodni pak ─Źimbenici, zbog svojih politi─Źko-strategijskih interesa, ne ┼żele likvidaciju jugoslavenske dr┼żave i poduzimaju diplomatske akcije za njezino spa┼íavanje. U sljede─çim mjesecima Srbija – ne prihva─çaju─çi realnost osamostaljivanja republika – ne odustaje da jugoslavensku krizu rije┼íi silom, s ciljem odr┼żanja Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti.Po┼íto su Tokom prolje─ça 1991. krhke veze Hrvatske i Slovenije s Jugoslavijom postupno pucale,Milo┼íevi─çev se sto┼żer odlu─Źio aktivirati JNA, kako bi oru┼żanom silom izmijenio novonastalo stanje, tj.sru┼íio njihova na demokratski na─çin izabrana vodstva. Srpski pobunjenici i prido┼íli ─Źetni─Źki teroristi iz Srbije ┼íirili su podru─Źje pobune u Hrvatskoj na Liku, Kordun, Banovinu i isto─Źnu Slavoniju, pri ─Źemu im je izda┼íno pomagala JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku. Potkraj juna 1991. JNA je izvr┼íila napad na teritorijalnu obranu Slovenije (do sukoba je najprije do┼ílo u Ormo┼żu, a onda i u cijeloj Sloveniji).JNA je trebala zaposjesti sve grani─Źne prijelaze, ali su slovenske postrojbe pru┼żale jak otpor, pa je zapo─Źeo rat.Velikosrpska agresija na Sloveniju trajala je deset dana. JNA se iz Slovenije povukla, nakon ─Źega se otvoreno uklju─Źila u akcije srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. Iz Beograda su krenule tenkovske kolone kao poja─Źanje pobunjenicima u isto─Źnu Slavoniju i Baranju: u Hrvatskoj se rat sve ja─Źe rasplamsavao.Naj┼że┼í─çe borbe izme─Ĺu pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske s jedne strane, i ─Źetni─Źkih skupina naoru┼żanih od JNA s druge strane, vodile su se u isto─Źnoj Slavoniji. JNA je pomagala ─Źetni─Źkim skupinama nastupanjem svog te┼íkog naoru┼żanja i tenkova. Sve su ┼że┼í─çi bili i napadi JNA na hrvatske gradove du┼ż cijele hrvatske granice(Vinkovci, Slavonski Brod, Hrvatska Kostajnica,Karlovac, Gospi─ç, Zadar, ┼áibenik, Dubrovnik). Premda je nakon velikog otpora u ruke agresova pao Vukovar (18. novembra 1991.), planovi JNA nisu bili ostvareni. Hrvatska se uspjela obraniti od agresije. Ipak, dijelove njena teritorija dr┼żali su pobunjeni Srbi, nazvav┼íi ih Autonomna oblast Krajina,s najavom priklju─Źenja Srbiji.Uz posredovanje izaslanika Ujedinjenih nacija (Cyrus Vence) u Sarajevu je 2. januara 1992. potpisan dogovor o prekidu vatre (potpisali su ga hrvatski ministar obrane Gojko ┼áu ┼íak i predstavnik JNA general Andrija Ra┼íeta). Na ratna zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj medunarodna je zajednica reagirala zahtjevom za tromjese─Źnu odgodu primjene odluka o samostalnosti dviju zapadnih republika.U istupanjima Europske zajednice sve se vi┼íe pokazivalo da ─Źimbenici svjetske politike nisu skloni rasformiranju Jugoslavije. Mirovna konferencija o Jugoslaviji, odr┼żana u Haagu 7. septembra 1991., a kojoj su bili nazo─Źni i predsjednici biv┼íih jugoslavenskih republika, pouzdano to potvrduje. Koordinator konferencije bio je biv┼íi britanski ministar vanjskih poslova, lord Carrington. Osniva se tada arbitra┼żna komisija od pet ─Źlanova, a sve s ciljem tra┼żenja rje┼íenja za odr┼żanje Jugoslavije. Za to vrijeme – unato─Ź najavama o prekidu vatre – srpska agresija na Hrvatsku i dalje se nastavlja. U meduvremenu su i Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile samostalnost, pa je spa┼íavanje Jugoslavije postalo bezizgledno. Ministarsko vije─çe EZ moralo je napokon prihvatiti realnost da Jugoslavije vi┼íe nema, pa je polovicom decembra objavilo op─çi okvir za priznavanje novih dr┼żava.Na ministarskom sastanku u Bruxellesu, 16. decembra 1991. – polaze─çi od na─Źela samoodredenja i uva┼żavanja volje naroda – zaklju─Źeno je da jugoslavenske republike koje ┼żele priznanje trebaju podnijeti zahtjev do 23. decembra 1991. Ispune li odredene uslove prema Helsin┼íkoj deklaraciji i Pari┼íkoj povelji, bit ─çe priznate do 15. januara 1992.Tom odlukom i za medunarodnu zajednicu Jugoslavija je prestala postojati. Medunarodna priznanja koja su uslijedila po─Źetkom i Tokom 1992.bila su samo realizacija te odluke.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.