U Osmanskom Carstvu nije bilo nevjenčanih ?!

Supruge U osmanskom društvu rijetko se događalo da neko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, ali obratan slučaj nije bilo dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima.

                   Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva.Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali.7 Možemo samo nagađati za- što su to činili. Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obiteljske interese čak i dok su im muževi bili živi. Znamo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu blizu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom išla sve do Istanbula.

                     Iz istog perioda datira i slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala srednjoanadolskoj eliti.9 Suprug te žene bio je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazile mogućnosti da izađu iz sjene svojih ćnosti uroditi važnim istramuških srodnika. Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrijedili bi istraživanje.10 Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je dati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muških i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podacima iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo je jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U popisu svih nasljednika, koji čini važan dio takve isprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toliko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji. Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku mogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje supruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se poslužimo službenim izrazom) “među nama nema razumijevanja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpore koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.

Izvor :Furaj.ba

                      U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu.13 Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.

                       Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muževima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz posebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stolje- ća, kada su princeze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo.15 Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zasnovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko društvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među trgovcima i obrtnicima.16 Za razliku od običnih gradskih žena, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju. Reklo bi se da su neki brakovi između osmanskih princeza i visokih duž- nosnika bili sretni iako ni mladenka ni mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmedpaši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princeza Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka umrla pri porodu.17 Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.”18 Za nas je nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju je Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmed-paše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač potječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče. Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku, optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji.19 Priča počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega muža, onog istog Melek Ahmed -paše koji se naposljetku ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmed-pa- ša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio i stariji. Još je ustvrdio da se oženio a da ga nitko ništa nije pitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom događaju. Prema Evliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te je uvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više ni pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe. Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput onoga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.