Osnivanje Bosanskog ejaleta !

Shodno svojoj unutrašnjoj politici da na prostorima koji obuhvataju velike teritorije osnivaju veće teritrijalno-upravne jedinice – ejalete, Osmanlije su u svom evropskom dijelu pored Rumelijskog ejaleta, formirali i Budimski ejalet (21.08.1541.). Kako se vremenom dokazalo da manje teritorije u administrativnom smilsu bolje funkcioniraju ako su spojene u jednu prirodnu cjelinu oni su odlučili, po Šabanoviću između 25.04. i 23.09. 1580. godine, osnovati i novu pokrajinu – Bosanski ejalet.
Po novim istraživanjima došlo se i do tačnog datuma osnivanja ejaleta, 5.09. 1580. godine. Tadašnji bosanski sandžakbeg Ferhad-paša Sokolović je tako postao beglerbeg sedam sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Pakračkog, Kliškog, Krčko-ličkog, te Zvorničkog i Požarevačkog. Ovako su u jednu cjelinu objedinjene sve teritorije bivše srednjovjekovne bosanske države, a i neke izvan tog okvira. Interesantno je da sve druge oblasti u evropskom dijelu nisu zadržale svoje stare nazive, po čemu Bosna čini očit izuzetak.
Zbog važnosti koju je imao Bosanski ejalet nužno je reći nešto o njenom beglerbegu – Ferhad-paši Sokoloviću. On je poticao iz znamenite osmanske porodice koja je živjela u mjestu Sokolovići u blizini Rudog.
Još i prije njega neki članovi te porodice su bili poznate ličnosti, koje su se istakle kao dobri vojnici, državnici i učenjaci; Mustafa-paša Sokolović, budimski namjesnik, u zvanju vezira, i njegov brat Mehmed-paša, koji je od 1565 do 1573. godine bio na položaju bosanskog sandžakbega. Od 1574. godine njegovu dužnost preuzima rođak Ferhad-paša, dok Mehmed odlazi u Istanbul gdje postaje sultanov učitelj – lala. Ferhadov brat, Alibeg Sokolović, bio je jedno vrijeme i snadžakbeg kliškog sandžaka. Ferhad-paša je inače rođen u trećoj ili četvrtoj deceniji 16. vijeka (naime, njegov rođak, Ibrahim Alajbegović Pečevija, navodi da je 1590. godine ubijen u punoj snazi, tj. dobu između 45 i 55 godina). U svojoj službi Ferhad je brzo napredovao, te stoga ne čudi da je 1560. godine imenovan na položaj kliškog sandžakbega.
U narednih osam godina, koliko je vršio dužnost u Klisu, bio je veoma aktivan, te je čak stizao u svojim pohodima i do Zadra. U 1558. godini, očito nepripremljen, Ferhad-beg je bezuspješno pokušavao osvojiti taj grad, ali su njegovi odredi u povratku zauzeli Zemnik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu. Očito s ciljem da u narednoj vojnoj akciji bude što uspješniji, 1579. kreće u nova osvajanja gdje, između ostalog, zauzima i Vespoljevac. Zbog važnosti ove tvrđave, koju je sasvim ispravno razumio, Ferhad-beg za relativno kratko vrijeme u njoj podiže jake odbrambene zidine ostavljajući za sobom snažnu posadu, te je naziva Sedil-islam – Bedem islama. Nakon toga, iz političkih razloga, osvaja Nin. Od 1571. do 1574. godine Ferhad-beg učestvuje u kiparskom ratu. Ovaj rat je iskoristio da napada mletačke teritorije koje su pripadale tadašnjem šibenskom i zadarskom kotaru.
Dokumenti nam govore da se 1571. Ferhad ponovo nalazi pod zidinama Zadra gdje koristi i topove. Međutim, potcijenivši gradsku odbranu, on nije ponio dovoljno namirnica zbog čega mu je akcija završila neuspješno. Nakon toga, iz pravca Zemunika, on osvaja Pločnik, Skradin, Drniš, Obrovac, kulu Vičevo i plodna zemljišta oko Tinja koja postaju porodično vlasništvo Sokolovića. Zahvaljujući ovim osvajanjima teritorij kliškog sandžaka znatno je uvećan. U narednom periodu se smanjuje vojna aktivnost Ferhadova koji sada vrši defanzivne pripreme za odbranu svog sandžaka.
U to vrijeme habsburški car Maximilian (1564-1576.) priključuje se članicama Svete Lige (Španjolska kraljevina, Papska država i Mletačka republika). Glavni zagovornik tadašnje ofanzivne aktivnosti prema Osmanskom carstvu bio je zagrebački kanonik Franjo Filipović. Pošto je znao za ovo, Ferhad-beg je pozvao Sinan-bega Boljanića, svog zeta, s kojim je pošao na prostore Ivanića, gdje je nanio poraz protivnicima. U toku same bitke Filipović je zarobljen i poslat u Istanbul gdje je prešao na islam i uzeo ime Mehmed-beg. Još dok je trajao rat sa članicama Svete Lige, tadašnji sultan Selim II (1566-1574.) naredio je Ferhad-begu da nastavi svoje aktivnosti na prostoru Dalmacije. Rezultat toga bilo je osvajanje nekoliko manjih sela i širenje osmanske državne teritorije prema Cetinju i Sinju, gdje je Ferhad-beg formirao i svoj prvi vakuf. Nakon toga je iz prijestolnice dobio naređenje da krene prema Zemniku gdje treba podići po državnom trošku podići džamije, što je on učinio iz svojih sredstava. Zbog stečenih zasluga u narednom periodu je Ferhad od Porte imenovan na dužnost bosanskog sandžakbega (1574.) u Banjoj Luci. Njegov paradni ulazak u glavni grad Bosanskog sandžaka zabilježili su suvremenici koji kažu da se pred njim nosilo 700 bajraka, da ga je pratilo 300 leventa, a da sejmenima i delijama nije bilo broja. I na novoj dužnosti Ferhad-beg je nastavio s ratnim aktivnostima; osnovni cilj mu je bio osvajanje preostalog dijela bosanske krajine, s gradom Bišćem. U narednoj godini on već započinje ofanzivne akcije u pravcu tog grada. U međuvremenu broj njegove vojske je znatno uvećan, te je 1575. komandovao s 12 500 ljudi. O tome je bio dobro obaviješten baron Herbert Auersperg, koji je i sam izvršio neophodne pripreme zsmjestivši svoj štab u blizini kaštela jednog hrcatskog plemića Tušilovića. Pošto je znao da habsburška strana raspolaže velikim snagama, i pošto je želio izvojevati veliku pobjedu, Ferhad je još više pojačao svoje snage dovodeći vojsku iz Livna, Pakraca, Klisa i drugih mjesta. On je tada dobio informacije gdje se nalazi 10 000 Auerspergovih ljudi. Do bitke je došlo 22.09. 1575. godine kod Budačkog. Borba je bila beskompromisna, jer je ostalo 200 mrtvih, i 2000 zarobljenih austrijskih vojnika. Među zarobljenicima je bio i baronov sin, grof Wolf, za kojeg je Ferhad-beg, na ime otkupa, tražio 30 000 dukata. Imajući u vidu da je baron Herbert u bici poginuo, porodica je predala novac od kojeg je Ferhad-beg Sokolović u Banjoj Luci izgradio veličanstvenu džamiju Ferhadiju. Iako je brzo sklopljen mir između zaraćenih strana, Ferhad to nije poštovao nego je osvojio Cazin i Ostrožac (1576.). I naredne godine on je ratovao, preotevši više mjesta u bosanskoj krajini; Veliku Kladušu, Peći, Podzvizd, Šturlić i Zrin. Naredne, 1578. godine osvojio je i Drežnik, a nakon toga je zvanično prozvan gazijom, što je izvrstan pokazatelj da je Porta prešutno odobravala sve njegove poteze. Uskoro je Ferhad-beg imenovan i za bosankog beglerbega, dužnost koju je obavljao sve do 1588. Pošto je u svom poslu bio bveoma dobar, Porta ga je imenovala za budimskog namjesnika što mu je donijelo i naslov vezira i paše. Na toj poziciji je ostao do 1590. godine kada je pao u Budimu kao žrtva atentata. Tijelo mu je odneseno u Banju Luku gdje je bio zakopan pored svoje džamije.
Slično kao i Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Ferhad-paša Sokolović je svoje bogatstvo ostvaio u Banjoj luci, gdje je u Donjem šeheru posljednjih 14 godina svog života sagradio 216 objekata; digao je tvrđavu, džamiju i neposredno uz nju 200 dućana od čije su se kirije izdržavali džamijski službenici, osim toga je podigao i hama, te tri mlina, i dvor-saray u kojem su do 1639. godine boravili svi bosanski beglerbegovi. Njegovom djelatnošću urbani razvoj Banje Luke je ubrzan čime je ona postala šeher i privlačno mjesto za stanovanje. Zbog svojih djela, Ferhad-paša se ubraja kao jedna od najznačajnijih ličnosti bosanske povijesti. Iza njega su ostala tri sina, od kojih je samo Sulejman postao kapetan dubičke kapetanije. Odlaskom Ferhad-pašinim stvorene su izvjesne komplikacije na Porti u vezi s tim ko će ga naslijediti. Uz kratko oklijevanje na tu dužnost je imenovan Hasan-paša Predojević, bivši bosanski sandžakbeg za kojeg se kaže da je bio porijeklom iz okoline Sanskog Mosta, ili možda čak i iz Hercegovine. Na vijest da je on postao novi beglerbeg posebno su se zabrinuli austrijski vojni krugovi koji su znali da je on posebno ratoboran i uspješan. Došavši na novi položaj prvi Hasan-pašin zadatak bio je da osvoji grad Bihać. Rezultat njegovog djelovanja je bilo to da je 12.06. 1592. godine osmanska vosjka i osvojila to tvrdo uporište, čime je i posljednji dio teritorija koji pripada današnjoj Bosni i Hercegovini osvojen od strane Osmanlija. Hazim Šabanović je tvrdio da su sve teritorije duž rijeke Une, od Kupe do Grahova, i do granice na Savi, s gradovima Bihaćem, Ripčem, Bužimom, Ostrošcem i Krupom, izdvojene iz Bosanskog sandžaka kako bi se 1592. godine formirao zaseban Bihaćki sandžak. Međutim, Dr. Adem Handžić misli da taj sandžak nije osnovan 1592, nego znatno kasnije, naime 1616. godine. Razlog za ovo tumačenje treba se tražiti u tzv. Dugom ratu (1593-1606.), u kojem su Osmanlije bile prezauzete borbom da bi se bavile administracijom, i kada nisu bili sigurni da li će osvojenu zemlju trajno zadržati. Zahvaljujući ovim osvajanjima prostor Bosanskog ejaleta znatno je proširena, te se on na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće protezao od Zvečana kod Kosovske Mitrovice do Virovitice, i od Šabca do Jadranskog mora. Ali su prekoriječni krajevi bili izuzeti iz sastava Bosanskog ejaleta te je granica Bosne ostala duž Save i Une kroz čitav ovaj period.