Odnosi austrougarskih političkih krugova prema BIH u povodu donošenja ustava 1910.godine !

IZVOR: ZBORNIK RADOVA
NAUČNI SKUP
USTAVNO-PRAVNI RAZVOJ BOSNE
I HERCEGOVINE (1910-2010.)
Tuzla, 17-19. XII 2010.
Do uspostavljanja Ustava (1910.) u Bosni i Hercegovini, prethodnim reformama od okupacije (1878.) do aneksije (1908.) zemlja je pripremljena i bila u zakonodavno-pravnom smislu vrlo blizu ustrojstva drugih pokrajina Austro-Ugarske
imperije.
U austro-ugarskom nadmetanju prema Bosni i Hercegovini od aneksije i
Ustava, ideološki je tu zemlju svaka strana prisvajala za sebe. Mađari su se prizivali na nekadašnje kraljevstvo Arpadovića u čijem je sastavu bio i veći dio Bosne i
Hercegovine, a Austrijanci nisu željeli prepustiti istu zemlju Mađarima, smatrajući
kako je ona okupacijom „mačem osvojena“ i da je važan koridor prema istoku,
„Drang nach Osten“.
Prije austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom stanovništvo Bosne
i Hercegovine je živjelo prema kanonima i zakonima pravnog i običajnog prava
Osmanske imperije.1
Popisi stanovništva u Bosni i Hercegovini vršeni su za vrijeme austrougarske vladavine četiri puta: 1879., 1885., 1895. i 1914. godine2
, a kojim su nastojali
utvrditi brojčano stanje osoba u Bosni i Hercegovini, bez detaljnih podataka sa vidljivm prirastom stanovništva.3
Zvanična statistika je evidentirala za razdoblje 1895.–1910. godine, prije
donošenja Ustava, 50.280 osoba koje su se (legalno) iselile, a u razdoblju 1879.–
1912. godine iselilo se približno 103.000 osoba iz Bosne i Hercegovine, dok je, po
Pejanoviću4
, bilo oko 170.000 osoba.
Česte su bile migracije, izazvane ustancima i preseljavanjem muslimana iz
Srbije u Bosnu i Hercegovinu, ali se ipak nisu bitnije mijenjali omjeri vjerske strukture stanovništva i socijalni odnosi stvoreni procesom čitlučenja do kraja osmanske
vladavine (tj. do 1878. godine).
Većinu agrarnog stanovništva (oko 60%) činili su
kmetovi (čifčije), dok je slobodnih seljaka, pretežno muslimana, bilo oko 40%.
Okupacijom i aneksijom, u Bosni i Hercegovini naglo je porastao broj doseljenika, koji su 1910. godine dosegnuli brojku od 114.591 i činili 6,04% ukupnog
civilnog stanovništva u zemlji. Iz područja južnoslavenskih zemalja potjecalo je najviše useljenika.6
Pod utjecajem kapitalizma, za vrijeme austrougarske vlasti, u red
zemljoposjednika ušao je manji broj hrvatskih, srpskih, bošnjačkih i drugih vlasnika,
koji su do kmetskih selišta dolazili, uglavnom, kupovinom. Sloj slobodnih seljaka
povećao se na 136.854 domaćinstva, zahvaljujući procesu raspadanja patrijarhalne
zadruge, otkupu kmetskih selišta i doseljavanju stranih seljaka, tj. kolonista (oko
30.000).
Vjerska i nacionalna struktura agrarnog stanovništva bila je vrlo neujednačena, što je bitno uticalo na njihove međunarodne nacionalno-političke i vjerske
odnose. S obzirom na to da su muslimani imali apsolutnu većinu u svim socijalnim
kategorijama koje su slobodno raspolagale zemljom, a srpski seljaci u onim koje
su bile vezane za kmetstvo i slične odnose, na toj osnovi su se posebno zaoštravali
odnosi između srpskih kmetova i muslimanskih zemljoposjednika, što se onda reflektiralo na ukupne odnose između pravoslavaca i muslimana.7
Kmetsko selište se svojim pravnim statusom nije mijenjalo, jer se njegova
dioba ili prodaja mogla vršiti samo uz punu suglasnost zemljoposjednika (age), a što
je u znatnoj mjeri konzerviralo kmetsko selište, koje je bilo u prosjeku veće od slobodnog seljačkog posjeda. Pritisnut obvezom davanja trećine i izmirenja državnih
poreza kmet je, ukoliko je želio zadržati selište, bio vezan za obradu zemlje i mogao
se ponuditi kao najamni radnik samo u slučaju viška radne snage u domaćinstvu ili
u sezoni kada se zapošljavao u poljoprivredi.8
Bosanskohercegovački gradovi najvećim su dijelom zadržali tradicionalno
agrarno i obrtničko-trgovačko obilježje, pa od 66 gradskih općina 1910. godine,
samo u 25 nije bila agrarna većina. Jedino je grad Sarajevo imao preko 50.000 stanovnika, jedanaest gradova preko 5.000, ostali gradovi od 2.000 do 5.000 stanovnika, a čiju su većinu činili obrtnici, trgovci i razne skupine agrarnog stanovništva.9
Tzv. “novo” građanstvo činila je vojska, činovnički aparat, intelektualci (stručnjaci
raznog profila), privrednici i radnici. Većinu “novog” građanstva činili su doseljenici, koje je dovodila država za potrebe novih privrednih aktivnosti. Među “novim”
građanstvom najbrže se umnožavalo činovništvo, koje je od okupacije 1878. do
1912. godine poraslo sa 689 na 13.266 ljudi, ili za gotovo dvadeset puta.
Posljedica skromnog razvoja bila je pojačana socijalna diferencijacija i
stvaranje najamnih radnika, a za manufakturne i početne oblike industrijske proizvodnje, posebno u iskorištavanju i preradi drveta, vezanim gotovo isključivo za
angažiranje stranog kapitala i radne snage iz hrvatsko-slavonskih i sjevernih talijanskih pokrajina. U Bosni i Hercegovini nije bilo dovoljno industrijskih radnika
koji bi nakon okupacije mogli biti angažirani u procesu industrijalizacije. Taj nedostatak domaćih kvalificiranih radnika morao se nadoknađivati dovođenjem radnika
iz drugih pokrajina Monarhije ili inozemstva. Osim stručnjaka i kvalificiranih radnika, za realizaciju velikih investicija (izgradnja željeznica, eksploatacija šume…)
angažiran je veliki broj radnika koji nisu imali kvalifikacije, ali su svojom tradicijom bili vezani za obavljanje odgovarajućih poslova (šumski radnici iz alpskih i
karpatskih zemalja, ciglari iz Italije, građevinski radnici i slično). Njihov boravak
u Bosni i Hercegovini bio je, uglavnom, sezonskog karaktera. Neposredno prije
uspostavljanja ustavnog uređenja, a prema nepotpunim podacima iz 1907. godine,
u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 46.593 državna i privatna poduzeća i radnje
u kojima je bila zaposlena 101.664, ili 5,745 % ukupnog stanovništa.10 Karakteristika radništva u Bosni i Hercegovini bila je heterogena vjerska i nacionalna struktura, koja nije odgovarala proporcijama ukupnog stanovništva. U konfesionalnoj
strukturi prevladavali su radnici katoličke vjeroispovijesti, koji su pripadali raznim
nacijama, uglavnom doseljenih ili povremeno zaposlenih (Mađari, Nijemci, Poljaci, Česi, Hrvati, Slovenci i Talijani), ali i domaće katoličko stanovništvo.
Pripadnici pravoslavne vjere bili su najbrojnije zastupljeni u privatnim poduzećima, naročito u eksploataciji šume. Muslimansko stanovništvo, posebno u
gradovima, bilo je orijentirano na tradicionalno sitno obrtništvo i trgovinu, i njihovo učešće u industrijskim poslovima bilo je znatno manje nego kod pripadnika
drugih konfesija. Zadržavanje kmetskih odnosa u agraru uspostavilo je kontinuitet
u socijalnoj strukturi stanovništva, ali i stvaralo dvije nove socijalne grupacije –
buržoaziju i radništvo. Iako je zaposjednuti teritorij sve do aneksije 1908. godine
formalno-pravno ostao pod sultanovim suverenitetom, Bosna i Hercegovina stvarno je ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije, u kojoj je imala poseban državnopravni položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti.11 Još je na temelju Konvencije (od 21. aprila 1879. godine) određeno i da se prihodi Bosne i Hercegovine
mogu koristiti isključivo za upravu i potrebe bosanskohercegovačke pokrajine, kao
princip samofinanciranja bosanskohercegovačke uprave, kojeg se Austro-Ugarska
cijelo vrijeme svoje vladavine pridržavala.
Poslije političkih rasprava na relaciji Wien – Budapest zadržanih i poslije
usvajanja Ustava, parlamenti Austrije i Ugarske su 22. februara 1880. godine paralelno usvojili „Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom“, koji je odredio
da nadzor nad privremenom upravom u Bosni i Hercegovini pripada zajedničkoj
austro-ugarskoj Vladi te da se pravci i načela te uprave (posebno izgradnja željeznica i drugi javni radovi, donošenje propisa o carinama, indirektnim porezima i
novcu) ne mogu utvrđivati bez suglasnosti vlada oba dijela Austro-Ugarske monarhije, iako je zadržan pravni poredak, portski (osmanski) sustav i postojeće stanje
agrarnih odnosa.
Carskom naredbom svi su operativni poslovi vlasti povjereni Zemaljskoj
vladi (Landesregierung) za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, a koja se u početku
sastojala od tri odjeljenja: za unutrašnju upravu, financije i pravosuđe, kao u ranijem osmanskom sustavu, ali koja je povjerena zajedničkoj (austrougarskoj) vladi,
odnosno zajedničkom Ministarstvu financija.13 Zemaljsku su vladu sačinjavali zemaljski poglavar, civilni adlatus i šefovi odjeljenja (pored tri prvobitna odjeljenja
poslije su osnovani građevinski, odnosno privredni odjel te odjeljenje za nastavu i
bogoštovlje i tehničko odjeljenje). Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali
je njegovim radom stvarno rukovodio civilni adlatus, neposredno potčinjen Bosanskom birou, odnosno zajedničkom ministru financija u Beču.14
Poslije uspostavljanja ustavnog uređenja (1910.), tj. od 1912. godine, reorganizacijom Zemaljske uprave ukinut je položaj civilnog adlatusa, a rukovođenje
Zemaljskom vladom povjereno je neposredno zemaljskom poglavaru, kojem je pomagao “zamjenik zemaljskog poglavara”. Zemaljski poglavar je istovremeno bio
zapovjednik okupacijskog korpusa, pa su tu funkciju u Bosni i Hercegovini stalno
obavljali visoki carski oficiri. U isključivu nadležnost zajedničkog Ministarstva vojske spadali su: svi poslovi zajedničkih vojnih četa Bosne i Hercegovine i Sandžaka,
zapovjedništvo bosanskohercegovačkih trupa i policije, pošta i telegraf, te uprava
željezničke pruge Banja Luka – Dobrljin. Koristeći mandat Berlinskog kongresa,
Austro-Ugarska je nastojala što prije okupaciju pretvoriti u trajnu aneksiju Bosne i
Hercegovine. U tim nastojanjima, istaknuto mjesto pripadalo je donošenju Vojnog
zakona, kojim je uspostavljena vojna obveza “zemaljskih pripadnika” i započeto formiranje bosanskohercegovačkih jedinica u sklopu austrougarske armije. Uz
nezadovoljstvo naroda uvođenjem vojne obveze i poreznog sustava, postojali su i
drugi uzroci nezadovoljstva: kuluk, zavođenje krute birokratsko-policijske uprave,
diferencirani stavovi prema pojedinim narodima Bosne i Hercegovine, te neriješen
državno-pravni međunarodni položaj Bosne i Hercegovine.
U privrednom i prometnom smislu, Mađari su počeli rano računati sa željeznicom, tj. željezničkim projektima, dakako privatnim inicijativama.15 Interesantne
su ideje koje je kod rasprave o tom zakonu u Ugarskom saboru isticao tadašnji
mađarski državnik grof István Széchenyi. Te ideje su slične kasnijim „receptima“,
po kojima se provodila sve do 1918. godine, na državnim željeznicama u Hrvatskoj
i Slavoniji, mađarska prometna politika po maksimi: „Ki é a vasút az é az ország“
(Čija je željeznica, onoga je i zemlja.). Széchenyi je rekao: „Svi prijevozni odnošaji
potpadaju pod kontrolu državne vlasti. Željeznice ima država izgraditi isključujući
svako jamstvo privatnicima u formi kamata, jer je ta gradnja jeftinija pa privatne
željeznice ne mogu nikada pružiti tako jeftine stavke za prijevoz zemaljskih proizvoda industrije i trgovine, kao što to mogu činiti državne željeznice.“ Uključivanje
Bosne i Hercegovine u zajedničko austrougarsko carinsko područje, kao i prometna i carinska politika, imali su za posljedicu da je Austro-Ugarska monarhija u potpunosti zagospodarila bosanskohercegovačkim tržištem, potisnuvši skoro sve
proizvode iz drugih država. Kidanje starih trgovačkih veza i novi uvjeti poslovanja
doveli su do propasti pojedinih starih zanata.
U željeznice se „noli me tangere“, neprikosnovenu instituciju, nije diralo,
a pogotovu ne u novčanom pogledu, posebno za Bosnu i Hercegovinu.17
Zaobilazni pokušaj Mađara da odstranjenjem austrijskog špeditera realiziraju ciljeve svoje prometne politike uslijedio je nakon što je propao otvoreno
formuliran plan Ugarske vlade da Ugarske državne željeznice preuzmu u svoje
ruke vođenje prometa na željezničkoj pruzi Bosanski Brod – Sarajevo, pa je uspostavljena izravna brzovozna veza u putničkom prometu između Sarajeva i Beča, ali
preko Budimpešte (uz usputne stanice u Subotici).
Austrijska se vlada odlučno suprotstavila kombinacijama Mađara da preuzmu upravu nad bosanskim željeznicama i pri tome je isticala važnost linije ranije
izgrađene pruge Dobrljin – Banja Luka, sa mogućim spojem na Dalmaciju.
Napokon je nova bosanska željeznica posebnim ugovorom predana vojnoj
upravi, a željeznička je linija nosila naziv „K. u. K. Bosnabahn“.
Mada nisu uspjeli pokušaji Mađara da stave pod svoju upravu željezničku
prugu u dolini Bosne, pošlo im je za rukom da najveći dio bosanskog izvoza bude
upućen preko Rijeke, a ne austrijskog Trsta. Tome je doprinijela izgradnja željezničkih linija Slavonski Bod – Sunja.
Paralelno s pregovorima o problemima austrougarskog tranzitnog prometa
preko Ugarske, vođeni su pregovori o tarifnoj politici na bosanskohercegovačkim
željeznicama. Mađari su postavili dalekosežne zahtjeve u interesu ugarskog željezničkog prometa sa Bosnom kao kompenzaciju za odlaganje izgradnje internacionalne željezničke linije kroz Bosnu i pristanak Ugarske vlade da se u datom
momentu gradi samo uskotračna pruga od Sarajeva do istočne granice.
Cjelokupni obim bosanskohercegovačke vanjske trgovine iznosio je u vrijeme aneksije 1908. godine oko 230 milijuna kruna, što je bilo blizu sedam puta
više nego u doba koje je prethodilo okupaciji. Godine 1908., drvo i proizvodi drvne
industrije predstavljali su 63% izvezenih produkata iz Bosne i Hercegovine.19
Odnos Austrije prema Bosni, kao izvoru sirovina i tržištu za austrijsku industriju, nosio je obilježje kolonijalnog odnosa, ali su one manje dolazile do izražaja od ugarsko-bosanskih odnosa. Suprotnosti ugarsko-bosanske manifestirale su
se iz agrarnog karaktera obje zemlje.
Konkurentski odnos između ugarske i bosanske ekonomije razlog je što
su Mađari mjerama svoje ekonomske politike činili smetnje bosanskom eksportu
u Ugarsku. Tako jedno vrijeme nije bila dopuštena isporuka željezničkih pragova
za Ugarske državne željeznice, otežavan je izvoz uglja u južnu Ugarsku, ometan je
poreznim propisima izvoz šljivovice, zabranjivan je izvoz živih svinja iz Bosne.
Bosanskohercegovački sabor tražio je da se domaća industrija zaštiti tako
što se neće na zemaljskim željeznicama davati iste tarifne olakšice austrijskim i
ugarskim proizvodima kao domaćim. Nasuprot tome Mađari su oštro reagirali, jer
su one štetile izvozu iz Ugarske, a nastojali su predstavnici mađarske mlinarske industrije (Magyar fövárosi Maltomegyesület), zajedno s ugarskim ministrom trgovine te Savez mađarskih industrijalaca (Magyar gyariparasok országos szövetsege),
spriječiti osnivanje 1908. godine domaće mlinarske industrije „Sarajevski paromlin
na valjke d.d.“. Predstavnici ugarske industrije 1910. godine su nastojali da preko
Ugarske vlade utječu na ukidanje tarifnih povlastica, odobrenih Sarajevskom paromlinu.
Uspon Ugarske bio je moguć, jer je industrija u Ugarskoj zabilježila snažan
porast proizvodnje.20 Stoga je između Ugarske i Austrije u odnosu na Bosnu došlo
do zaoštravanja carinskih zaštita. Sustavno organizirana i iz jednog centra u okviru
ugarskoga Ministarstva trgovine, koordinirana djelatnost za proširenje ekonomskog
utjecaja u Bosni i Hercegovini uživala je snažnu podršku mađarskih političkih stranaka, kao i javnog mnijenja. Svoju ekonomsku inferiornost prema Austriji nastojali
su Mađari nadoknaditi organiziranim istupanjem na bosanskom tržištu, kao i drugim
mjerama ekonomske politike koje su im stajale na raspolaganju.
U konkurentskoj borbi s Austrijom, koristeći se svojim geografskim položajem, Mađari su se služili sredstvima prometne i tarifne politike. Ugarske državne
željeznice vršile su odlučujući utjecaj na obrazovanje tarifa. Vodstvo austro-ugarsko-bosanskog saveza, kao i ugarsko-bosanskog saveza, nalazilo se u rukama ugarske željezničke uprave, koja se tom okolnošću koristila za protežiranje mađarskih
interesa na štetu austrijskih. Od kraja 1909. godine veliki dio austrijskih interesanata morao je računati na povišenje tarifa, a od 1911. godin, tek je uređena austrougarsko-bosanska savezna tarifa, da bi 1912. godine stavljena izvan snage.
Stavljanje izvan snage izravne tarife pogađalo je ne samo austrijski izvoz u
Bosnu i Hercegovinu, već i bosanskohercegovački eksport.21 Po ocjeni Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu, osjetile su se odmah u trgovačkim
i industrijskim krugovima vrlo štetne posljedice takvog postupka pa je Komora
nastojala da se što prije uspostave izravnne tarife na svim relacijama koje su bile od
značaja za bosanski promet.22
Mađari su, kao i s uvođenjem i publiciranjem nove ugarsko-bosanske tarife
15. aprila 1910. godine, slično postupili i kada je bio u pitanju putnički željeznički
promet. Sve do Prvoga svjetskog rata jedina dobra izravna veza Sarajeva s Austrijom i Bečom vodila je preko Budimpešte, usprkos čestim austrijskim zahtjevima da
se takvo stanje izmijeni.
Pitanje izgradnje novih, odnosno normalizacije postojećih željezničkih
pruga u Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat predstavljalo je posebno poglavlje u austro-ugarskoj konkurentskoj borbi. Iako su Mađari svojim intenzivnim
angažiranjem i nižim cijenama robe zabilježili značajne rezultate i postigli porast
industrijskog uvoza iz Ugarske, ipak oni nisu bili u stanju ozbiljnije ugroziti položaj koji su austrijski proizvodi imali na bosanskom tržištu. Nezadovoljstvo i vrenje
nastalo je u Bosni i Hercegovini objavljivanjem Vojnog zakona, jer su uglavnom
srpski kmetovi služenje u vojsci vezali za rješenje agrarnog pitanja, a muslimani su
reagirali slanjem brojnih peticija sultanu, sa zahtjevima za iseljavanje u Tursku.
Preko nekoliko krupnih zemljoposjednika i visokih svećenika, vlasti su pokušavale
pridobiti muslimanske mase za Vojni zakon i odvojiti ih od nezadovoljnog srpskog
seljaštva, ali u tome nisu potpuno uspjele.
Donekle se stanje smirilo krajem vladavine Benjamina Kállaya, koji je
imenovan za zajedničkog ministra financija, čime je neposredno preuzeo odgovornost za upravu Bosne i Hercegovine.25 Kállay je bosanskohercegovačkoj upravi
dao građanski karakter, pod neposrednim ravnanjem civilnog adlatusa, a ostvarenje
aneksionističke politike vidio je putem činovništva, čiji je broj rapidno rastao.26
Uz određene rezultate na privrednom i kulturnom polju, Kállay ipak nije
uspio pokrenuti socijalno strukturalne i kulturno-političke promjene niti izmijeniti
državno-pravni i politički položaj Bosni i Hercegovini, koji je zadržao status državno-pravnog provizorijuma, jer je vrhovna upravna vlast pripadala zajedničkoj
austrougarskoj vlasti ili zajedničkom Ministarstvu financija, a u kojoj nije bila potpuno odvojena i razgraničena civilna od vojne vlasti.27
Austrougarsko preuzimanje Bosne i Hercegovine, te prekid sa zatečenim
osmanskim pravnim poretkom, nije se mogao izvesti naglo pa su ukinuti samo
oni osmanski zakoni koji su se protivili općim austrougarskim pravnim načelima i
građanskoj jednakosti. Uz djelomično zadržano zatečeno osmansko pravo i novouvedenu normativnu djelatnost austrougarske uprave, učinilo je pravni sistem Bosne
i Hercegovine veoma složenim.
Bosanskohercegovačka uprava se uglavnom brinula za osiguranje financijskih sredsatva za razvoj i upravu zemlje, jer je „Novopazarskom konvencijom“
i „Zakonom o upravljanju Bosne i Hercegovine“ uveden princip samofinanciranja
bosanskohercegovačke uprave, iako se u austrougarskom tisku otvoreno pisalo da
je Bosna za Monarhiju kolonijalna zemlja, isto kao Sibir za Rusiju, Alžir za Francusku, Indija za Britaniju, u koju se mora uvoziti kapital ako se hoće od zaostalog područja stvoriti „kulturna zemlja“ i uključiti je „obćem carinskom području Austro-Ugarske monarhije“.28
U fiskalnoj politici Zemaljske vlade, značajnu je ulogu imao državni monopol soli i duhana, zemaljski zajmovi te sredstva dobivena od Zajedničke vlade
u vidu okupacijskog kredita i predujmova za gradnju željeznica i druge privredne
poduhvate, a u čemu je pomogao i bankarski sustav.
Osmanski sustav postupno se gasio već donošenjem „Uredbe o čiflucima
u Bosni“29, u kojem je kmet smatran za stalnog i nasljednog zakupca (mustedžira)
na imanju zemljoposjednika. Austro-Ugarska je još tijekom istočne krize i na Berlinskom kongresu isticala da su agrarni odnosi osnovni uzrok sukoba koji potresaju
Bosnu i da je osmanska uprava nesposobna riješiti to pitanje te da to može učiniti
samo jedna snažna i neutralna sila, tj. Austro-Ugarska.30
Kao što je bila pogranična provincija za osmanske uprave, Bosna i Hercegovina je ostala i za uprave Habsburške monarhije uglavnom baza vojnika za
predstojeće ratove. Stoga je i šef Zemaljske vlade istovremeno bio zapovjednik
15., a kasnije i 16. vojnog korpusa u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, sa sjedištem
u Sarajevu.
Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, njeni zemaljski pripadnici izjednačeni su u vojnim obavezama sa državljanima Austrije i Ugarske, a ta se
promjena odrazila u novom „Zakonu o obrani Bosne i Hercegovine“ od 11. augusta
1912. godine.
U Bosni i Hercegovini prvi je zemaljski poglavar general Josip Filipović
neposredno po okupaciji, pokušavao, uz oslonac na činovničku ekipu koju je doveo
iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, sprovoditi u upravi i nacionalnoj politici tzv. hrvatski kurs, ali kako to nije uspjelo zbog otpora vladajućih austrougarskih krugova,
Filipović je morao odstupiti. Kada je na čelo bosanskohercegovačke uprave došao
Benjamin Kállay, posebna se pozornost poklanjala srpskom nacionalnom pokretu
kojeg se pokušavalo neutralizirati.