U toku agresije na BiH jedna od metoda iživljavanja nad zatočenicima logora bila je i po osnovu njihovih vjerskih obreda.
Dokazi tome su i ovi primjeri iz logora “Stari mlin” kod Prnjavora i drugi iz logora u Bratuncu.
“(…) Kada sam dosao do mlina na vratima je stajao policajac iz Dervente Nikola Strinić otvorio je vrata i ona dvojica su me udarali.Pao sam u tu prostoriju.Bio sam krvav po licu.Vidio sam da se nalazim u prostoriji gdje ima dosta ljudi.
Tada je ustao Mujo Dulić prisao mi i rekao ” Bit ce dobro kad si sada izvukao živu glavu” i tada sam shvatio da sam u logoru sa Dervencanima.
Tu je bilo oko 40 50 ljudi a posebno je bio ženski logor.U logoru smo dobijali sasvim malo hrane.U konzerve koje su bile u ćosku smo vršili nuždu.Tukli su nas sve redom i morali smo pjevati srpske nacionalne pjesme.
Kada se sagnemo kad klanjamo udarali bi nas u rebra čizmama a odozgo palicama po leđima.
Pojedince su tjerali na sportski konopac i kada bi se popeo gore oni bi ga obarali sa tog konopca on bi lomio kičmu i imao strašne ozljede.
Zatim su skidali logoraše i postavljali ih na sto gdje su im urezivali krst na golo tijelo.
Jednog utorka ušla su dvojica u salu Bane i Dragan te upitali da li u sali ima “odža” posto je bio jedan efendija Mustafa Mujkanović bratunački imam.
On se javio a oni su ga jedva dočekali s udarcima šipkom noževima tražeći da konzumira alkohol itd.
Na sve to nije pustio ni glasa do onog momenta kada su mu drvenim palijama prosuli mozak na parkes sale(…)”