Narod Bosne u odredu devširme !



Sakupljanje, u početku samo kršćanske, pa kasnije i muslimanke djece od roditelja, poznatno je u Osmanskom Carstvu kao Devširma. Devširma se prvi put spominje u vrijeme vladavine sultana Bajazita I (1389.-1402.), ali zna se da je zakon o njoj uveden uvrijeme sultana Murata II. (1421.-1444. I 1446.-1451.). Prema navedenom zakonu, država je mogla od osmanskih nemuslimanskih podanika uzimati po jednog dječaka određenog uzrasta.

Za vrijeme vladavine sultana Murata I kada se Osmansko Carstvo nago počelo širiti pojavila se potreba za jačanjem, odnosno povećanjem broja vojske. Trebalo je namiriti vojne potrebe carstva koje je ubrzano raslo, a ono je trebalo odane vojnike i lojalne državne službenike. Njihov broj postao je nedovoljan i bilo je potrebno pronaći novi način. Sultani su htjeli imati pod svojom kontrolom vjernije postrojbe od onih koje su činile regularne vojne trupe. Zbog toga su došli do ideje da se iskoriste kršćanska djeca koja bi bila islamizirana i prevaspitana.

S tim razlogom za vrijeme vladavine sulana Murata I osnovan je adžem-i odžak (dom mladih i neiskusnih). Bio je potčinjen janjičarskom odžaku gdje su se djeca obučavala čitanju, pisanju te ratnim vještinama.

Veliki broj janjičara bio je krščanskog roda. Kršćanske zajednice su sa užasom gledale kako im mlade sinove odvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubice svoga naroda. No slika nije bila samo jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti od gladi i bijede, a za najveći dio stanovništva tadašnjeg Osmanskog carstva to je bio jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. Ipak, većinu dječaka činili su mladi kršćani iz svih dijelova carstva.

Smatra se da su za devširmu u početku uzimala djeca od svih kršćana bez razlike, a kasnije dolazi do ograničenja na određene narodnosti i to na Albance, Grke, Bosance, Jermene i Bugare, dok je uzimanje djece od drugih naroda neko vrijeme bilo zabranjeno.

Neki smatraju da se svake godine u nekoj oblasti Osmanskog carstva djeca uzimaju za janjičare. Također izvori smatraju da se za vrijeme sultana Mehmeda Osvajača, narod iz Bosne obratio sultanu sa molbom da i njihova djeca idu u odred devširme. Iako je ova tvrdnja sumnjiva smtra se da su djeca iz Bosne i Albanije uzimala u devširmu samo ako bi htjeli dobrovoljno i ako su u dobi od 15 do 20 godina. Navodi se da se ova djeca ne smiju miješati sa kršćanskom djecom te da se za njih napravi poseban spisak i da se uvrste u posebnu grupu koja se upućuje u Istanbul.

Izvori i literatura daju različite podatke o vremenskom uzimanju djece za janjičare. Neki tvrde da se svake godine u nekoj oblasti Osmanskog Carstva sakupljala ova djeca. Prema izvorima može se zaključiti da je uzrast djece bio različit te da su postojali razni periodi i da je to zavisilo od vojnih potreba. U vrijeme Mahmuda I i njegovog sina Murata II uzimala su se djeca od 7 do 8 godina. U kasnijim vijekovima kada je potreba za vojskom bila velika i kada osmanska feudalna klasa nije mogla da čeka 10, 15 pa i više godina dok djeca porastu i da ih preispitaju uzimala je odraslu djecu koja su prolazila samo kroz kratke kurseve obuke. Ovo je imala svoje mane jer su se djeca sjećala svojih roditelja i nisu bila više tako fanatična kao ranije. Kada bi dječaci stigli u Istanbul, najbolji od njih bili bi birani za paževe (iç oğlan) u sultanskoj palači (Topkapi), a u izboru je ponekad sudjelovao i sam sultan. Paževe su od druge do sedme godine podučavali njihovi dvorski odgajatelji, a potom sudječaci prolazili drugi odabir, koji se zvao ”çıkma” , najsposobniji su dječaci ulazili u službu dviju komora sultanova dvora – Velike i Male komore – dok se ostale upućivalo u konjičke odrede pod zapovjedništvom središnjih vlasti (kapikulu). U 16. stoljeću bilo je 700 paževa u dvijedvorske komore.Oni su nastavljali svoje obrazovanje i istovremeno vježbali jahanje, gađanje lukom, mačevanje, hrvanje i bacanje koplja. Također je svaki dječak izučavao neku posebnu vještinu ili umijeće za koje je imao dara. Dječaci koji su pokazivali smisao za vjerske znanosti pripremali su se za vjerske pozive, a oni koji su bili vješti u pisarskom umijeću pripremali su se za karijeru u činovništvu. Konačni cilj poučavanja bio je proizvesti „ratnika-državnika i odanog muslimana koji će istovremeno biti učen i vrstan govornik, uglađen te duboko ljubazan i pošten“. Preciznije bi bilo reći da je temeljni cilj takvog obrazovanjabio usaditi učenicima potpunu pokornost i odanost sultanu. Zato ih se i učilo da je smrt u sultanovoj službi najveći blagoslov. Paževi su obično dobivali četverogodišnje obrazovanje u Velikoj ili Maloj komori. Nakon još jednog odabira najsposobniji u odlazili u odaje rezervirane za osobnu službu sultanu, a ostali u sultanovu konjicu. Postojale su četiri odaje u sultanovoj privatnoj službi: Osobna odaja (hâs oda), Riznica (hazîne), Smočnica (kiler) i Ratna odaja (seferli oda). Obrazovanje koje su dječaci sticali može se slobodno nazvati vrhunskim za ono doba, a obuhvatalo je vojne, sportske, intelektualne i umjetničke discipline.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.