Najveće masovno ubistvo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dok spoljni svijet nije činio ništa da zaustavi tragediju.

O srpskom zauzimanju sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice,
jula 1995, i genocidu nad Bošnjacima Richard Holbrooke piše: “Šestog
jula 1995, Mladićeve snage počele su sa granatiranjem Srebrenice,
navodno u znak odmazde za upade snaga bosanskih Muslimana,
baziranih u enklavi, na srpsku teritoriju.
Tri dana kasnije, Srbi su
kao taoce uzeli trideset holandskih mirovnjaka. Desetog jula /nije
10, već 11. jula – prim. S. Č./, zauzeli su grad, a i preostali holandski
vojnici, njih oko 370, postali su taoci. Sljedećeg dana Mladić je ušao
u Srebrenicu i najavio da ‘ovaj grad daje na dar srpskom narodu’.
Dodao je: ‘Napokon, posle bune dahija, došlo je vreme da se osvetimo
Turcima u ovom regionu’ – aluzija na srpsku pobunu protiv Turaka
koja je 1804. bila brutalno ugušena. Mladićevo poistovjećivanje
današnjih bosanskih Muslimana sa Turcima od prije 191 godinu
otkrivalo je njegov opasno iskrivljen um.
Tokom sljedeće sedmice, desilo se najveće masovno ubistvo u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dok spoljni svijet nije činio ništa
da zaustavi tragediju. Mladićeve snage poubijale su hiljade Muslimana, najviše u hladnokrvnim egzekucijama nakon predaje grada.
Precizni detalji o onom što se desilo u to vrijeme nisu bili poznati, ali
nije bilo sporno da se nešto istinski strašno dešava. Sasvim slučajno,
imao sam jedan dodatni izvor izvan zvaničnih izvještavanja koji je
potvrdio naše najgore sumnje o Srebrenici. Moj mlađi sin Anthony,
kome je tada bilo dvadeset pet godina, pojavio se u Tuzli da pomogne
State Departmentu u intervjuisanju izbjeglica. Radio je u izbjegličkom
kampu u Tajlandu kada ga je predsjednik Refugees Internationala
Lionel Rosenblatt zamolio da odjuri u Bosnu i pomogne u nevolji.
Anthony i Lionel stigli su u centralnu Bosnu krajem jula, upravo
kada su prvi preživjeli očajnici iz Srebrenice i Žepe stigli u sigurnost
aerodroma izvan Tuzle. Uskoro su im se priključili pomoćnik državnog
sekretara za humanitarna pitanja John Shattuck i pomoćnik državnog
sekretara za izbjeglice Phyllis Oakley.
Uz pomoć Anthonya, Shattuck i Oakleyeva intervjuisali su potresene preživjele ljude iz Srebrenice – i čuli priče koje će užasnuti svijet:
kako su Srbi, po naređenju generala Mladića, okupili sve Muslimane
u gradu i nagurali u autobuse; kako većinu muškaraca više nikada
nisu vidjeli; kako su ljudi bili zgurani na fudbalsko igralište i poubijani u velikom broju; kako još ima hiljade muškaraca koji se
pokušavaju kroz šume probiti prema Tuzli. Zatim su se Shattuck
i Oakleyeva vratili u Washington da pritisnu vladu na veću akciju.
Anthony je ostao u Tuzli, redovno me izvještavajući o živim pričama
neprekidne drame. Nekoliko puta, na svoj karakteristično otvoren
i nagao način, Anthony je vikao preko telefona da Washington mora
nešto učiniti, da ja trebam ‘maknuti guzicu’. U stvari, satima sam
neuspješno pokušavao iznaći način da se zaustavi tragedija u Srebrenici i Žepi. Moju preporuku – da se upotrijebi zračna sila protiv bosanskih Srba u drugim dijelovima zemlje – odbacile su zapadnoevropske nacije čije su trupe bile na kocki u Bosni, ali i Pentagon.
Trinaestog jula, istog dana kada su Srbi počeli sa sistematskim ubijanjem Muslimana na fudbalskom igralištu, Chirac je pozvao predsjednika Clintona. Rekao je da se nešto mora učiniti i predložio da američki helikopteri prevezu u Srebrenicu francuske trupe da pomognu
gradu. O ovom prijedlogu se već razmatralo putem zvaničnih francuskih kanala, ali je naišao na žestoko protivljenje ne samo Britanaca i
Pentagona, nego i same Chiracove vlade. Nije bilo šanse da bude
prihvaćen.
U međunarodnom sistemu nije bilo više energije. Gdje god bi se
čovjek okrenuo, suočio bi se sa osjećajem smetenosti pred brutalnošću
bosanskih Srba. Prva linija otpora za svaku akciju bila je holandska
vlada koja je odbila dopustiti zračne udare sve dok su svi njeni vojnici
u Bosni. Kroz svaki raspoloživi kanal, u Londonu, Parizu ili štabu
NATO-a, tražili smo neki odgovor. Bilo je beskorisno. Čitavu sedmicu
pozivao sam našeg ambasadora u Holandiji Terrya Dornbusha,
upućujući ga da pritisne Holanđane da dopuste zračne udare, ali
uzalud. Drugi Evropljani dostigli su svoj limit; kako su i njihovi vojnici bili u opasnosti, nisu pristajali ni na kakvu akciju koja bi ugrozila
Holanđane. Srbi su sve ovo znali i mnoštvo holandskih vojnika držali
su zarobljene u prostorima Ujedinjenih nacija, u obližnjem selu Potočari, dok ne završe svoj prljavi posao u Srebrenici. Prema Međunarodnom komitetu crvenog krsta, u Srebrenici između 12. i 16. jula
1995. smrt je odnijela 7.079 bosanskih Muslimana. Većina žrtava
bile su nenaoružane i većina je nastradala u zasjedama ili masovnim
egzekucijama. Po intenzitetu, ništa u ratu nije se moglo mjeriti ili
će se ikad mjeriti sa Srebrenicom. Ime će postati dio jezika užasa
modernog rata, zajedno sa Lidicama, Oradourom, Babi Yarom i
Katinskom šumom” (R. Holbrooke, nav. dj., str. 73-74).