Brojni su razlozi razilaženja ovih dvaju velikih komunističkih vođa, a njihov sukob imat će veliki utjecaj na dugi niz godina u povijesti ove dvije zemlje i Hladnog rata uopće. Sukob je već lagano započeo nakon što je Sovjetski Savez pomogao Jugoslaviji u oslobađanju njezina teritorija tijekom Drugog svjetskog rata opskrbom oružjem i oslobođenjem Beograda.
Samim tim Staljin je smatrao da zaslužuje kontrolu i utjecaj na Jugoslaviju kao još jednu satelitsku državu, kao državu u sklopu Sovjetskog bloka u nastajanju. Sama ta inicijativa postala je ostvariva osnivanjem Informbiroa 1947. godine. Informbiro je bio zamišljen da pomaže socijalističke zemlje u njihovu putu u komunizam po sovjetskom modelu, da bude krovna organizacija svih komunističkih partija, ali je postao institucija koja je omogućavala Staljinu kontrolu nad partijama izvan svoje države. Tako je Informbiro postao protuteža Marshallovu planu i Trumanovoj doktrini, odnosno preteča Varšavskog pakta i protuteža budućem NATO-u. Sjedište mu je bilo u Beogradu, a patronat u Moskvi. Sukob je počeo 1948. kad je Staljinu počela smetati jugoslavenska politika koja se miješala u interese SSSR-a na Balkanu jer je Jugoslavija postala sve
samostalnija pozivajući se na to da se praktički sama oslobodila od neprijatelja i okupatora. Sukob se nastavio kada je u ožujku iste godine SSSR povukao svoje civilne i vojne savjetnike i rukovodioce iz Jugoslavije.
KPJ tada pokreće rješavanje frakcionista u svojim redovima. Prvo su uhitili i zatvorili Staljinu privrženog saveznog ministra za financije Sretena Žujovića, a zatim i predsjednika Planske komisije Andriju Hebranga te su protiv njih provedeni kazneni postupci. Dok je Centralni komitet KPJ odlučio da neće sudjelovati na bukureštanskoj skupštini Informbiroa u lipnju, ondje je usvojena Rezolucija o stanju u KPJ. Rezoluciju su potvrdile i sastavile komunističke partije koje su bile uključene u Informbiro: Rumunjske, Poljske, Mađarske, Francuske, Čehoslovačke, Italije i Svesavezne komunističke partije (boljševika).
Rezolucija se sastajala od osam točaka, odnosno od osam optužbi za koje se tereti Jugoslavija. Prva točka sadrži optužbu da vodstvo KPJ pod Titom, Kardeljom, Đilasom i Rankovićem ne provodi politiku marksizma-lenjinizma. Druga točka optužbe navodi da Jugoslavija vodi antisovjetsku politiku te da se loše i neprijateljski odnosila prema sovjetskim rukovodiocima i savjetnicima. U sljedećoj točki se optužuje vodstvo KPJ da u državi ima i dalje sitnih kapitalista koji potiču krupni kapitalizam. Taj kapitalizam potječe sa sela, jer i dalje ima individualnih seljaka kulaka koji posjeduju velike količine zemlje. Sljedeća optužba se donosi na KPJ koja istupa u narodu preko Narodne fronte, koja sadrži razne dijelove društva, među njima i buržoaziju što, prema stajalištu Informbiroa, umanjuje moć KP u državi. Peta točka donosi optužbu prema kojoj u KPJ nema demokracije, ne provodi se mogućnost kritiziranja partije, sastanci se ne odvijaju javno nego tajno, što umanjuje moć partije u narodnim masama. Iznosi također optužbu Informbiroa da je uhićenje Hebranga i Žujovića, zbog njihove kritike prema antisovjetskoj politici, sramno. Sljedeća točka donosi kako je nakon prvog pisma vodstvo KPJ pokrenulo nagle i nepromišljene zakone koji mogu imati samo negativan utjecaj na gospodarstvo. Provođenje kolektivizacije sela je vrlo sporo i smanjuje proizvodnju, a da bi se provela kolektivizacija treba smanjiti kapitalističke elemente na selu. Sva ova politika je, ocjenjuje Informbiro, avanturistička, nedostojna i pogrešna, a zbog nje pati stanovništvo. Sljedeća stavka donosi kritiku da KPJ do sad nije kao ostale komunističke partije iznosila izvješće o svome radu na sjednicama Informbiroa.
Tito
Informbiro takvo ponašanje smatra uvredom i kršenjem ravnopravnosti komunističkih partija. Osma točka iznosi optužbu da su se odcijepili od ostalih komunističkih partija i njihove borbe protiv imperijalističkih sila. Točka navodi i da je jedan od glavnih krivaca u Jugoslaviji za takvu politiku još neprevladani nacionalizam, koji koči politiku komunizma. Informbiro moli zdrave snage u KPJ da se probude i pokažu rukovodiocima pravi put koji vodi dalje od nacionalizma i imperijalizma.
Međutim, rukovodstvo KPJ je reagiralo na Rezoluciju Informbiroa prilično neočekivano te je cijelo pismo već sutradan javno objavilo i ona je pročitana na radiju i objavljena u novinama, što je prilično iznenadilo Sovjetski Savez. Zatim se na Petom kongresu KPJ, u srpnju 1948., izglasalo da su optužbe Informbiroa netočne i neutemeljene te da će partija poraditi na odnosima s SSSR-om.
Tito je bio spreman pokrenuti novu politiku sličnu sovjetskoj. Pokušao je kolektivizirati seoske posjede u zadruge, ali je nakon nekoliko godina uvidio preveliki otpor bogatijih seljaka zbog toga jer ne žele dijeliti plod svoga rada s „neradnicima“. Stoga je pokrenuo politiku koja je nešto drugačija od Staljinove, okrenuo se takoreći izvornom marksizmu. Sukob je netom kasnije gotovo prerastao u mogući rat između jugoslavenskih komunističkih susjeda koje podržava SSSR i Jugoslavije. Jugoslavija je bila pred ozbiljnom prijetnjom da bude napadnuta, za taj napad su bili najspremniji Mađari, koji su očekivali da će si nakon pada Jugoslavije moći pripojiti Hrvatsku.
Mađari su čekali potvrdu Kremlja za napad, a ona je izostala. Naime, prilikom napada Sjeverne na Južnu Koreju Amerika je intervenirala čvrstom rukom i stala na stranu Južne Koreje, a budući da je u to doba i vojno i gospodarski pomagala Jugoslaviju, Moskva je odustala od napada jer bi taj potez doveo američke snage na jugoslavensko područje.
Korištena literatura :
Goldstein Ivo „ Hrvatska povijest“, Novi Liber, Zagreb, 2003., 360.
Sabrina P.Ramet „Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005.“, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2009., 238.