Sredinom 1995. velike zapadne demokratije, tvrdi Florence Hartmann, “žrtvovale stanovništvo Srebrenice i Žepe”, kao što su to učinile sa stotinama hiljada civila prije
toga, “na oltar mirovnog plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije
nametnuti”, “prepustivši ga svjesno njihovim krvnicima i lišivši zatim preživjele
njihove zemlje i suđenja koja bi ih mogla izvući iz agonije i povratilo im dostojanstvo”.
To je u novembru 2005, prilikom desetogodišnjice Dejtonskog sporazuma, potvrdio
lično Richard Holbrooke: “Moje su glavne upute bile da žrtvujem Srebrenicu, Žepu
i Goražde i ja sam mislio da je to greška” (F. Hartmann, MIR I KAZNA, Buybook,
Sarajevo, 2007, str. 156-157 i 159).
Navodeći kako je “godinu dana poslije” R. Holbrooke povukao svoje riječi, Florence
Hartmann piše: “ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također,
nastanjena bosanskim izbjeglicama /i ne samo prisilno protjeranim iz okupiranih
gradova već i domicilnim stanovništvom – prim. S. Č./ iz prvih valova etničkog čišćenja
/odnosno genocida – prim. S. Č./, pale su /tj. zauzete su – prim. S. Č./ u ruke generala
Mladića u julu 1995. i date Srbima na mirovnim pregovorima u novembru 1995,
kada je stvarnost zločina bila već dokazana i potanko prikazana, zahvaljujući prvim
istragama ICTY-a, u sasvim novoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka
Mladića od 14. novembra 1995.
Izvor: Smail Čekić “Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini”