Materijalna kultura srednjovjekovne Bosne !



Materijalna kultura, koja inače u svakoj sredini odražava ekonomske, društvene i kulturne prilike, malo je poznata kada je riječ o bosanskim gradskim naseljima. Mnogi predmeti su tokom vremena propali i bez traga nestali. Osim toga, za predmete koji su pronađeni prilikom arheoloških iskopavanja, teško le utvrditi da li su proizvedeni na selu, u gradu, na feudalnom dvoru ili ie to eventualni import (uvoz) Stoga su svjedočanstva pisanih izvora, u našem slučaju dubrovačkih, mnogo pouzdanija i sadržajnija, jer pružaju podatke o vrsti predmeta, njihovoj vrijednosti ili cijeni, ponekad izgledu, vlasniku i njegovom društvenom porijeklu.Proučavame dubrovačkih izvora predstavlja jedini način da se sazna nešto više o svakodnevnom životu, odjeći, nakitu, oruziu i drugim predmetima.
Veliki značaj za proučavame materualne kulture imam zalozi koje su stanovnici bosanskih gradova ostavljali kod dubrovačkih trgovaca prilikom podizanja kredita. Dubrovčani, naročito u svojim testamentima. donose uz imena domaćih dužnika, podatke o_njihovim zalozima. Kao zalozi najčešće su se davali proizvodi od srebra, obično su to čaše, kašike, prstenje, dugmad, naušnice, ukrasi za glavu (vijenac i coia) i pojasevi. Srebrno posuđe govori o bogatstvu i potrebi za luksuzom domaćeg stanovništva. Za srebrne predmete koje domaći ljudi daju Dubrovčanima u zalog, ni u jednom slučaju nije naglašeno na koji su način izrađeni. Predmeti od srebra označeni kao bosanski pominju se jedino kada prelaze granicu bosanske države.

BOSANSKI STIL

Najvjerovatnijesu bili bosanske izrade predmeti koje su bosanski poslanici u službi kraljeva ili feudalaca, odlazeći u razne diplomatske misije nosili na poklon. Kada se u izvorima pominju predmeti izrađeni na bosanski način, ovdje je riječ o bosanskom stilu, koji se ogleda u načinu oblikovanja i ornamentu predmeta. Time se naglašava specifičnost zemlje iz koje su oni potekli.

POJASEVI

Od proizvoda domaćeg zlatarstva prvo mjesto zauzimaju pojasevi. Pojasevi su važan dio odjeće i istovremeno njen ukras, pa je razumljivo što se javljaju u velikom broju. Bilo ih je velikih i malih, muških i ženskih, ponekad je podrobno opisan njihov izgled. Uglavnom su izrađeni od srebra, pozlaćeni. pa čak i od zlata. Takođejavljaju se bosanski pojasevi od kože ukrašeni srebrom. Prema broju arhivskih podataka može se zaključiti da su pojasevi bili proizvod karakterističan za bosansko zlatarstvo. Njihova težina, odnosno velika količina srebra, upravo je jedna od njihovih specifičnih odlika koja ih kara kteriše kao bosanske. Na primjer navodi se jedan ženski pojas težine oko 1 kilogram i 700 grama, dok je jedan muški pojas bio još teži oko 2 kilograma i 300 grama.

POSUĐE – NAKIT
Luksuzno posuđe bosanske izrade javlja se u izvorima od prve polovine XV vijeka, kao što su tacne (pladanj), čaše, kupe i pehari. U jednoj oporuci se navodi da su čaše bile pozlaćene, velike i male. Jedna velika bosanska tacna težila je oko pola kilograma srebra. Znatno rjeđe se javlja nakit identifikovan kao bosanski i to tek u drugoj polovini XV vijeka. Najčešće se pominiu prstenje, naušnice i ukrasi za kosu. Predmeti označeni kao bosanski nesumnjivo su djelo domaćih majstora. Raznovrsnost pomenutih predmeta i njihova namjena ukazuju da su oni izrađeni za potrebe gradskog, a ne seoskog stanovništva.Inače se u Bosnu rijetko uvozio srebrni nakit. Poznato je da su proizvodi označeni kao bosanski bili veoma traženi i izvan Bosne.U Dubrovniku su najviše bili traženi bosanski pojasevi U posjedu splitskih građana nalaze se čaše izrađene na bosanski način. Najvjerovatnije su bosanski predmeti bili stvarno lijepi i veoma uspiešno izrađeni zlatarski proizvodi, čim se nalaze u upotrebi na širokom prostoru izvan granica bosanske države.

TKAČKA RADINOST
U okviru domaće radinosti proizvodila se rasa, bijela i crna gruba tkanina, koja je služila samo za podmirivanje naiosnovnijih potreba stanovništva. S obzirom na razvijeno stočarstvo, Bosna je imala dovoljno vune, veoma važne tekstilne sirovine. Prvi podaci o tkačkoj radinosti na Tvrtkovom dvoru javljaju se pri kraju njegove vladavine. Tvrtkovim zauzimanjem okupljaju se dubrovački majstori tekstilne struke. Ova tkačka radinost nije imala veće razmjere i bila je namijenjena potrebama dvora i njegove okoline.

TKANINE
Posebno je zanimljiv poduhvat hercega Stjepana koji je u Novom osnovao radionicu tkanina u martu 1449 godine. Novske tkanine su PO kvalitetu bile slabile od dubrovačkih, a naročito su zaostajale u pogledu bojenja. Domaća tkačka radinost niie mogla ni izbliza da podmiri sve veće i složenije potrebe gradskog stanovništva Zato je bio neophodan uvoz tkanina. To su prije svega tkanine s Istoka, zatim italijanske tkanine iz raznih gradova (Venecija, Vićenca, Mantova, Firenca i drugi), ali najviše dubrovački proizvodi. » Skupociene i finije tkanine, poput svile i brokata upotrebljavali su podjednako strani trgovci i domaće gradsko stanovništvo.

ODIJEVANJE
Veoma malo podataka ima o odijevanju bosanskog stanovništva, a ti podaci su sadržani u pisanim izvorima i likovnim predstavama na stećcima. novcu, pečatima i drugom. Jedino na osnovu dubrovačke građe, u prvom redu podataka o zalozima, saznajemo naziv i cijenu poiedinih dijelova odjeće. Strano stanovništvo donosilo je sa sobom svoje navike i svoj način odijevanja, te je u određenoj mjeri uticalo i na odijevanje domaćeg stanovništva.

ODJEĆA
Tako se u izvorima pominju: kratka gornja odjeća, gonela – gornja odjeća postavljena krznom, fustan (tkanina fustan – pamučno platno) – jedna vrsta halietka, šuba – veliki ogrtač, kaput, sklavine – ogrtači i pokrivači, gunjevi – ogrtači i pokrivači. Veći broj speciializovanih majstora – krznara – kožuhara. u bosanskim gradskim naseljima, ukazuje na upotrebu krzna i kože u odijevanju gradskog stanovništva. Izbor koža i krzna bio je raznovrstan: janjeća, zečiia i lisičija. Krzneni ogrtači bili su omiljeni među bosanskom vlastelom. Uz žensku i mušku odjeću nosio se obavezno pojas od različitog materijala i razne izrade. muškom pojasu se nosio nož, a vjerovatno i kesa za novac. Malo podataka ima o tome šta se sve nosilo na glavi. To su uglavnom kape od različitog materijala i boje. Facoleti su vezene mahrame, izrađene na bosanski način. Imale su široku primjenu, a između ostalog žene su njima pokrivale glavu. Obuću su pravili specijalizovani majstori, obućari i papučari. Na scenama turnira iz Radimlie kod Stoca. ljudi su prikazani u gornjoj odjeći, Imućniji bosanski građani su prihvatili zapadno-evropsku modu svog vremena, koja je u Bosnu prodirala preko Dubrovnika u prvoj polovini XV vijeka. U Srebrenici se ponekad krojači nazivaju- šnajderi, a obućari – šusteri, riječi njemačkog porijekla, koje su sa sobom donijeli Šasi. U Cernici se javlja prezime Terzić. od turske riieči terziia za krojača.

ODIJEVANJE
Način odijevanja u srednjovjekovnoj Bosni imao je i određene specifičnosti. Dubrovački izvori pominju crvene ogrtače izrađene na bosanski način, koji su se početkom XV vijeka nosili u Bosni. Privredni prosperitet podsticao je proizvodnju nakita i omogućavao njegovu široku upotrebu. Stanovnici bosanskih gradova rado su nosili nakit, te su na taj način pokazivali svoj društveni položaj i imovno stanje.
NAKIT
Naročita vrsta nakita i ukrasnih detalja su dugmad, najčešće od srebra. Među nakitom bosanskog stanovništva, najznačajnije mjesto zauzima prstenje. Prstenje nije bilo jedini nakit kojim se ukrašavalo stanovništvo srednjovjekovne Bosne. Nosile su se i naušnice. Kao ukras za glavu i dio ženske nošnje služila je i coja, jedna vrsta krune Pretpostavlja se da je bila pričvršćena na neku vrstu kape. Kraiem XV vijeka javlja se i vijenac bosanske izrade. Stavljao se na kosu, ali isto tako i preko mah rame U ovo vrijeme, kada težnja za luksuzom postaje sve veća, bosanski vladari i vlastela su kupovali dijamante i drugo drago kamenje sa Istoka. Tako je jedan mletački trgovac ponudio kralju Tvrtku jedan dnamant u vrijednosti od 16.000 dukata, ali je kasnije snizio cijenu i prodao ga za 400 dukata. Mletački trgovac se žalio da je na ovo bio prisiljen, te da nije bilo govora o isplati u olovu. Poznato je da se herceg Stjepan dobro razumijevao u drago kamenje i da je s razlogom posumnjao u pravu vrijednost leđnog dijamanta, a stručna ekspertiza u Veneciji je potvrdila da je bio u pravu i da je u pitanju falsifikat.

ORUŽJE
U bosanskim gradskim naseljima je pored kovača koji su izrađivali razne noževe, vrhove strijela i drugo, bilo i oružara i to: mačara, I u kara, tulara i štitara Oružje za napad sastojalo se od mača, luka i strijele. Naročito su mačevi bili cijenjeni i ponekad lijepo izrađeni. Luk od drveta je bio najjednostavniji i najrasprostranjeniji tip luka u Evropi, pa i kod nas. U XV vijeku refleksni luk, složeniji luk, koji je napravljen od drveta, roga ili kosti i životinjskih žila, postao je i u Bosni glavno oružje. Na stečcima. naročito u Radimlji, javljaju se prikazi oba tipa luka. Strijele su se nosile u tobocu. naročitoj vrsti torbe za koju je bio poznat i slovenski naziv tul Toboce su izrađivali specijalizovani majstori, tulari. Takođe, nož je postao sastavni dio nošnje muškarca, vršio je funkciju ukrasa i oružja. Noževi su se držali u ukrasnim okovima. Od zaštitnog oružja prvo mjesto zauzima štit. U dubrovačkim izvorima čak se javljaju posebne varijante bosanskog štita i bosanskog mača. Što se tiče bosanskog mača ne znamo kako je izgledao, a posebne odlike bosanskog štita sastojale su se u njegovom trouglastom obliku. U prvim decenijama XV vijeka u Bosni se počinju upotrebljavati samostreli (balista, balistra), jedno od glavnih oružja srednjeg vijeka. To je bilo hladno oružje za napad, koje je imalo mnogo jaču udarnu snagu od luka i strijele, naročito se koristilo u tvrđavama i na brodovima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.