Prvi dokument u kojima se spominje Tuzla napisani su sredinom desetog vijeka.U tom historijskom spisu govori se o Tuzli i o bunama u istoimenoj provinciji.
Naime Tuzlaci su se suprostavili neraumnim odlukama Senata pa i o odluci da se unište sve koze jer su navodno štetne po uzgoj šuma.
Uprkos svim prijetnjama mještani su zadržali i zaštitili jednu kozu.
Da je koza božanstvo koje se stara da nahrani nevoljnike i sve gladne i bolesne,ostalo im je u naslijeđu od pradjedova.
Tuzlaci su čuvali i hranili kozu a sa jačanjem plemena povećao se i broj koza.
Legenda o tuzlanskoj kozi nastavlja se u periodu kada je BiH pod okupacijom Austro-Ugarske carevine.
Upućen je proglas po cijeloj BiH kako se zabranjuje držanje koza te se naređuje da se sve koze pobiju također jer navodno prave štetu u šumama.
Zemaljska vlada je obaviještena da je zadatak ispunjen.Međutim u Mosniku jednom od tuzlanskih naselja jedan seljak je sačuvao kozu,hranio i muzao.
Jedan stranac je posjetivši Tuzlu tražio mlijeko koje je bilo potrebno njegovom djetetu da bi se izliječilo od neke bolesti.
Vlasnik koze mu je svaki dan davao mlijeko a dijete se oporavilo.
Nakon toga Tuzlom se proširila priča kako je samo jedna koza spasila mnostvo bolesljive djece.
Tada neko i stih zapjeva : “CIJELA TUZLA JEDNU KOZU MUZLA PA SE HVALI DA SE SIROM HRANI”.