O tome na kakav se način liječilo bosansko stanovništvo nemamo puno podataka.
Poznato je da su se krajem XIV stoljeća bosanski vladari i oblasni gospodari za ljekarsku pomoć obraćali italijanskim ljekarima koji su službovali u Dubrovniku.
Mnogi od oblasnih gospodara su unajmljivali ljekare da liječe njih i njihovu porodicu.
Dubrovačka služba je ponekad izlazila u susret gospodarima Bosne pa su tako ljekari boravili i po 6 mjeseci po bosanskim dvorovima.
Sandalj Hranić se jedne prilike požalio u ljeto 1430.godine da osjeća probadanje sa strane i žgaravicu kada jede sir.
Poslanik je te tegobe u pismu prenio vladi a ona je konsultovala ljekare.
Ljekari su vjerovali da njegova bolest dolazi od bubrega a kao znak toga u njegovoj mokraći treba da se pojavljuje pijesak.
Sir koji jede može da bude uzrok koagulacije i da se javi kamen.Vojvoda treba da se čuva od mlijeka i svega što se od mlijeka proizvodi.
Navedeno je da treba izbjegavati kiselo i ljuto zatim usoljeno meso ribu.
Preporučeno mu je da pije samo bijelo vino a da se okani crnog.
Siromašni stanovnicu su na lijecenje odlazili narodnim ljekarima.U Srebrenici su ostala upisana dva ljekara Marko Veoković i Stojko.
Medicinskih institucija nije bilo osim leprozorija odnosno skloništa za gubavce gdje su se zaraženi drzali u izolaciji.