Našavši se na strani pobjednica u Prvom svjetskom ratu, Srbija je osigurala sebi hegemonističku ulogu u novonastajućoj Kraljevini SHS.
To je praćeno u BiH uzavrelim agrarnim nasiljem, zaoštravanjem međunacionalnih odnosa i strahom od ideja oktobarske revolucije. Međutim, način i okolnosti u kojima je ona sprovedena su sporni jer nastaju u jednom prijelaznom
predparlamentarnom periodu sa posebnim uticajem nacionalno-pobjedničke euforije poslije okončanja Prvog svjetskog rata. Naime, neposredno po okončanju ratnih dešavanja u prilično opustjeloj zemlji dolazi do napada na tadašnju zemljoposjedničku elitu.
Na udaru se našla njihova imovina, ali i lična sigurnost.
Srpska vojska koja je trebala u anarhičnom stanju da bude faktor stabilnosti i mira je ustvari bila zainteresovani posmatrač koji je nijemo posmatrao dešavanja na terenu. Naime, agrarna reforma je dobro izanaliziran projekat koji je imao jasan cilj, a to je pridobijanje srpskog – pravoslavnog stanovništva, koje je u ovom
slučaju jedino u potpunosti od vladajućih monarhističkih krugova prihvaćeno kao državotvorno za ideju unitarne jugoslavenske države, ali i politike koju su vodili hegemonistički politički krugovi iz Beograda.
Sa druge strane, kreatorima takve politike bilo je sasvim jasno, da će muslimansko stanovništvo svoju cjelokupnu političku aktivnost podrediti interesima zemljoposjednika kao, ipak slobodno možemo reći, izumiruće intelektualne elite unutar bošnjačkog korpusa.
Na taj način, provođenjem duboko zacrtane politike u agraru stvarana je jasna politička prednost da se u kasnijim skromnim ustupcima pridobijaju i same žrtve.18 Proklamativno situaciju pokušava smiriti i sam regent svojim čuvenim obećanjem seljacima „da će zemlja biti samo Božija i njihova“.
Formalno to je išlo u prilog smirivanja situacije, ali i jasna poruka onim koji bi se pokušali oduprijeti „otimačini“ da ustvari djeluju protiv
temeljnih postulata novonastajuće države.20 Tako, se zemljoposjednici nisu micali iz gradova, jer je seljaštvo, prilično naoružano, bilo spremno da likvidira svakog ko bi se pokušao oduprijeti opštoj otimačini.
To najbolje potvrđuje činjenica da u kasnijem periodu, bez obzira na zakonski preuzete obaveze nije procesuirano nasilje koje je činjeno u ovom periodu. Jedino se, u odnosu na stanje za vrijeme prevrata, smanjio broj paljevina, pljački i ubistava.
Dakle, novoformiranom režimu stvorena situacija na terenu išla je u potpunosti u prilog, te se požurilo da se donesu uredbe koje će ustvari odrediti sudbinu cijele agrarne reforme na bosanako-hercegovačkom tlu.
UREDBE IZ PREDVIDOVDANSKOG SISTEMA
Faktički agrarna reforma na teritoriju Bosne i Hercegovine otpočela je sa Prethodnim odredbama koje je vlada donijela 25. februara 1919. godine, pošto ih je svojom ostavkom iznudio predsjednik komisije i glavni pobornik agrarne reforme, ministar Vitomir Korać. Da ironija bude veća one su objavljene u Službenim novinama od 27. februara 1919. godine, u kojima je raspisano sazivanje Privremenog narodnog predstavništva za 1. mart iste godine.21 Na taj način Vlada je preuzela na sebe ključnu ekonomsko-političku odluku, ostavljajući Privremenom narodnom predstavništvu, odnosno budućem prijelaznom parlamentu, mogućnost da samo potvrdi ovu uredbu.
Prethodne odredbe su, bez obzira što im sam njihov naziv ne daje nikakav poseban značaj, jer se, prije svega, radi o jednom pripremnom aktu, koji je, po mišljenju mnogih, samo trebao da u početku smiri nabujale sukobe i strasti, bile temeljni akt, na kojem se zasnivala cjeloukupna agrarna reforma.
Pored ostalog, Prethodne odredbe predviđaju:
– Raskidaju se svi kmetovski (čifčijski) odnosi u Bosni i Hercegovini, novim krajevima Srbije (priključeni Balkanskim ratovima: Makedoniji, Kosovu i Metohiji) i u Crnoj Gori (član 1.), a kmetovi i čifčije postaju slobodni vlasnici zemlje (član 2.);
– Odšteta za zemlju, na kojima vlasnicima postaju seljaci, urediće se zakonodavnim putem i za nju jamči država (član 3.). Do finansijske likvidacije ovih odnosa, zemljoposjednicima pripada privremena renta. Međutim, ukoliko bi dotadašnji zemljoposjednik želio obrađivati zemlju u vlastitoj režiji, država mu ovim aktom to garantuje, ali iz “ekspropriranih velikih poseda ili od državnog zemljišta.”22
Prethodne odredbe su bile u suprotnosti sa tada najvišim državnim aktom u novonastaloj državi Kraljevini SHS, odnosno sa njenim Ustavom.
Upravo u članu 13.
Privremenog ustava stoji: “Svojina je nepovredna, ma kakve prirode bila. Niko ne može biti prinuđen, da svoje dobro ustupi za državne ili druge ikakve potrebe, niti se pravo privatne svojine može radi toga ograničiti, osim gde zakon dopušta i uz naknadu po zakonu.“ Prema tome, Prethodne odredbe su u samom trenutku donošenja bile u suprotnosti sa Ustavom, kao najvišim pravnim aktom u novonastaloj državi. Da apsurd bude veći, to je učinjeno bez raspravljanja na Privremenom narodnom predstavništvu. Na taj način, u potpunosti je ostvaren cilj, a to je da se izvrši prestruktuiranje svojine u ruke države i kralju odanog stanovništva (prvenstveno srpskog, ali i ostalog koje se okoristilo agrarnom reformom), dok u onim dijelovima, u kojima je on (kralj) imao jasno političko uporište nije došlo do provođenja ove uredbe. Naime, Prethodne odredbe ne odnose se “na onaj teritorij Srbije koji je ona imala do 1912. godine” (član 21.).23 Postavlja se jasno pitanje zašto je potrebno od agrarne reforme posebno izolovati prostor Srbije, ukoliko su tačne riječi regenta Aleksandra iz već spomenutog proglasa od 6. janura 1919. godine (24. novembra 1918.): “…da … mirno sačekaju da im naša država zakonitim putem preda zemlju … kao što je to već odavno u Srbiji.“ Ovim je jasno istaknuta teritorijalna izolovanost navedenog prostora od mogućih sankcija Prethodnih odredaba i uopće agrarne reforme, odnosno političko izoliranje političara, iz bivše Države SHS da se miješaju u unutrašnje stvari Srbije. Ako se tome doda činjenica da je poljoprivreda najvažnija privredna grana u ekonomiji Kraljevine SHS, a i kasnije Kraljevine Jugoslavije, onda se iza agrarne reforme, u prijelaznom periodu u nastajućoj državi, nadzire stvaranje osnova za ekonomsko-političku dominaciju i hegemoniju jednog naroda nad ostalim konstitutivnim i nekonstitutivnim narodima.
O ekonomskim ciljevima nove države najbolje govori činjenica da se zamjena novca iz austrougarskog perioda (krune) vršio u razmjeru 1:4 u odnosu na dinar, iako je realni odnos bio približno 1:1.
Dakle, Prethodne odredbe nisu predstavljale ništa drugo nego legalizaciju već zatečenog stanja koje je nastalo u agraru zadnjih dana rata, odnosno tek njegovim okončanjem, a rezultat su nasilne uzurpacije, odnosno otimačine zemlje koju su učinili seljaci, odnosno bivši kmetovi.24
Prema zvaničnoj statistici Agrarane direkcije u Sarajevu, pod kmetskim selištima bilo je 7.752.339 dunuma zemlje. Od toga je bilo:
Upravo, pravni teoretičari i pristalice agrarne reforme su, kako je kasnije vrijeme pokazalo, uspješno uspjeli nametnuti teoriju da Prethodne odredbe polaze od toga da se beglučki odnosi smatraju kao odnosi slični kmetstvu (čl. 7.), na koje se primjenjuju propisi kao i na kmetske odnose, tj. zemlja se daje u vlasništvo beglučara.26
Međutim, svakako da su tvorcima Prethodnih odredaba bili poznati tzv. “beglučki zemljišni posjedi.» i oni su predstavljali više od trećine zemljišta obuhvaćenog agrarnom reformom u monarhističkoj Jugoslaviji. Da su kreatori Prethodnih odredbi smatrali potrebnim njihovo uvrštavanje u ovu uredbu, onda bi beglučki odnosi svoje mjesto našli prije “zakupstvu sličnog odnosa u Bosni i Hercegovini, poznatog pod imenom: priorci, pridržnici, prisjevnici, napoličari”, koje su, iako manje poznate agrarnopravne institucije, našle svoje mjesto u Prethodnim odredbama.
Gotovo nevjerovatno zvuči, ali situacija se ponavlja, da Vlada istog dana kada podnosi ostavku na svoj rad izglasava krucijalni dokumenat za agrarno pitanje, odnosno njegov daljnji tok. Naime, demokratsko-socijalistička vlada Ljube Davidovića je 14. februara 1920. godine donijela Uredbu o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini i na istom sastanku podnijela ostavku.27
Postavlja se pitanje ovakog ponašanja Vlade, a to je da ostavi u amanet budućoj vladi ovako vruć krompir kao što je “Beglučka uredba.” Možda je ovo najbolji primjer da su se beogradski vladajući krugovi sa imovinom stanovnika Bosne i Hercegovine igrali mačke i miša, jednostavno iz razloga što su znali da i oni rijetki legitimisti, koji su svakako bili prisutni u vladajućim beogradskim krugovima, poput budućeg mandatara Protića, neće uhvatiti u koštac sa pomenutom odlukom, jer bi to indirektno značilo gubitak velikog biračkog korpusa u Bosni i Hercegovini, na koga radikali svakako jasno računaju, i to upravo iz reda srpskog stanovništva, koje je u većini podržavalo radikalno provođenje agrarne reforme. Na taj način demokrate su svom kasnijem najzanačajnijem političkom protivniku, ili partneru, ovisno od trenutne situacije, svjesno ostavili pomenuti problem.28
Pod udar ove odluke je došla kako to čl. 1. Uredbe kaže “sva beglučka zemlja koju vlasnici trajno ne obrađuju lično niti u vlastitoj režiji.” Prema ovoj uredbi naseljeni begluci, “na kojima postoje kmetstvu slični odnosi” takozvanih pridržnika, prioraca, prisjevnika, četvrtara itd. se smatraju kmetovskim odnosom ukoliko tu zemlju težaci obrađuju kontinuirano u periodu od deset godina, a kao prelomni datum uzima se period unatrag od 25. februara 1919. godine, ukoliko su njihov život i egzistencija vezani uz dotično zemljište (čl. 2.). Beglucima se smatraju i oni čifluci koji su pretvoreni u begluke bez obzira što se o njima nije vodila evidencija u gruntovnim knjigama (čl. 3.). Pored ovih beglučkih zemljišta na udaru su i zemljišta na kojima ne postoje kmetstvu slični odnosi, a koje težaci već deset godina, računajući od 25. februara 1919. godine unatrag, kao zakupci drže i obrađuju, prelazeći prisilnim otkupom u sopstvenost ovih zakupaca (čl. 6.). Članom 7. ove uredbe na kraju dolaze na udar i svi ostali begluci, “koje sopstvenici nisu od 1910. godine obrađivali niti sami niti u vlastitoj režiji, privode se otkupom svrhama agrarne reforme…”, te će ta zemlja biti dodijeljena zemljoradnicima-dobrovoljcima iz Bosne i Hercegovine, kao i beskućnicima “kojima se ne mogu njihova kmetska selišta vratiti”.29 Jedino su izuzeti oni slučajevi gdje od strane zemljoradnika obrada nije bila moguća “usljed rata ili više sile“. Isto će se tako postupati i sa beglucima koji su nastali prisvajanjem seoskih ispaša. Ukmećene krčevine pripašće bivšim kmetskim selištima, ukoliko su ovi begluci nastali nakon sastava gruntovnice. (čl. 8.) Novi vlasnici zemlje-težaci, plaćat će sami ranijem vlasniku samo one begluke na kojima nisu imali nikakvih prava sličnih kmetskim pravima, i to kako se nagode. Ako se ne mogu nagoditi, onda po državnoj procjeni i na otplatu dugog roka (član 10.). Hoće li, i kako će, država da nadoknadi štetu drugim posjednicima begluka – Uredba o tome ne govori. S pravnog stanovišta tu se radilo o privatno-pravnom ugovoru, a ne javnopravnom kao kad je u pitanju kmetska zemlja, koji je i jedna i druga strana mogla raskinuti, ali u većini slučajeva to se nije činilo, već se ugovor iz godine u godinu produžavao, a ponegdje i nasljeđivao.30
Za sporove nastale između vlasnika i obrađivača beglučke zemlje nadležni su bili građanski sudovi. Naime, stavljeno je u izgled da će država otkupiti svu beglučku zemlju koju težaci obrađuju od 1910. godine. Dosadašnji vlasnici imaju pravo naknade, odnosno rente do isplate iste prema odredbama Uredbe, od 21. juna 1919., o zabrani otuđivanja i opterećivanja zemljišta velikih posjeda, odnosno prema Prethodnim odredbama od 25. februara 1919. “Naseljeni begluci, pobeglučeni čifluci, te u čifluk pretvoreni begluci, predaju se u sopstvenost, čim se pravomoćno utvrdi opravdanost zahtjeva, a ostali begluci, koji se uzimaju pod udar agrarne reforme, prelaze u sopstvenost tek nakon isplate naknade bilo interesantima, bilo predujmice po državi”. (čl. 11.) Doista, kada se laički pogleda rok od deset godina obrađivanja zemlje čini se dovoljnim da se određeno zemljište proglasi predmetom agrarne reforme. Međutim, promjene koje su nastale u držanju i obrađivanju beglučke zemlje u toku rata “ne prekidaju ovom uredbom ustanovljena prava i rokove.“ 31 Na taj način, imamo situaciju da je bilo potrebno dokazivati nešto što se odvijalo između 1910. i 1914., odnosno do početka rata (28.juna 1914.) i u vremenu poslije završetka rata, kada je zemlja postala predmetom nasilnog zauzimanja. Dakle, država je vještim pravnim formulisanjem stvorila prividno veliki rok (10 godina), a on je u stvarnosti mnogo manji (4 godine), te upravo iz tog razloga u kasnijoj provedbi ovako formulisanih odredaba, uvažavajući i izmjene navedene uredbe od 12. maja 1920. godine. Ako je neko kupio kmetske i beglučke zemlje zajedno, poslije uvođenja gruntovnice i ako se beglučke zemlje nalaze još u njegovoj ruci, te ako ih sam ne obrađuje, one će se oduzeti za potrebe agrarne reforme, uz naknadu investicija i po njemu dokazane kupovine, ukoliko je veća od kupovne dobiti za kmetske zemlje.(član 13.) Naime, bilo je slučajeva da su pojedinci kupovali kmetske i beglučke zemlje zajedno, pa su kasnije kmetovima prodali njihova selišta, tako da su ih begluci koštali beznačajno. Postavlja se pitanje, zašto država posebnim jednim članom odvaja ovako nastalu vrstu posjeda i daje mu specifično mjesto u samoj agrarnoj reformi. Odgovor je jasan, veliki broj ljudi nebošnjaka uspio se obogatati za vrijeme austrougarske vlasti, te su sve više ulagali u nekretnine kupujući begluke i selišta. Na ovaj način država ih je, znajući da su u pitanju trgovci i dr. građanski slojevi društva, uzela pod određenu zaštitu, znajući da će oni znati značajno obrazložiti svoju kupovinu i ulaganja i na taj način izvući za svoje posjede mnogo značajniju nadoknadu.32
Ovo bi bile najvažnije odredbe Uredbe od 14. februara 1920., koju su sa oduševljenjem primili težaci u BiH, jer bi njenim provođenjem bilo zadovoljeno 95% težaka–beglučara. Oko ove uredbe vodiće se nekoliko mjeseci ogorčena borba od strane Težačke organizacije, za njeno provođenje, a sa strane Udruženja zemljoposjednika i JMO, za njenu reviziju. Sretna okolnost po bosanskohercegovačke zemljoposjednike bila je što je odlukom Privremenog narodnog predstavništva (PNP) mandat za sastav nove vlade regent povjerio Stojanu Protiću, koju je on formirao 19. februara 1920. godine. Stojan Protić je 11. marta 1920. godine u PNP, govoreći o beglučkoj zemlji, između ostalog rekao da će njegova vlada “…popraviti ono što su naši prethodnici pogrešili i naopako uradili”, što je propraćeno burnim aplauzom.33 I doista njegova vlada je učinila određene ustupke bosanskim zemljoposjednicima, donošenjem, 11. maja 1920. godine, izmjena gore pomenute Uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama u BiH (od 14. februara 1920. godine). Dok su ranije, po članu 6. i 7. Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u BiH od 14. februara 1920. pod udar agrarne reforme spadali svi begluci na kojima ne postoje kmetstvu slični odnosi, a koja težaci rade posljednjih 10 godina kao zakupci, kao i svi ostali begluci koje sopstvenici nisu od 1910. obrađivali ni sami ni u vlastitoj režiji, sada se, prema ovim izmjenama ti begluci izuzimaju od agrarne reforme, a težaci–beglučari i dobrovoljci koji nemaju dovoljno svoje zemlje – upućuju se na dobijanje državne i javne zemlje.34
Treba napomenuti da je 12. maja 1921. godine došlo do objedinjavanja Uredbe od 12. februara 1920. godine, kao i njenih izmjena od 11. maja iste godine, čime su ove ranije uredbe faktički stavljene van snage. Ovom Uredbom agrarna reforma je obuhvatila sljedeća zemljišta: a) naseljene begluke, na kojima su najmanje deset godina postojali kmetstvu slični odnosi (računa se od 25. februara 1919. godine), ali u okolnostima kada nije ugovoreno vrijeme trajanja zakupa i ukoliko je egzistencija seljačke porodice direktno
ovisna o tom posjedu; b) u čifluk pretvoreni begluci, ukoliko su zemljovlasnik i obrađivač sporazumno tu promjenu prijavili kod vlasti; c) pobeglučeni čifluci – ukoliko njihovi raniji obrađivači nisu naseljeni na nekom drugom zemljištu i ukoliko zemlja nije prešla u ruke drugih obrađivača koji ih trajno obrađuju; d) beglučke zemlje i begluci koje seljaci obrađuju duže od deset godina računajući od 25. februara 1919. godine unazad; e) begluke koji su nastali prisvajanjem seoskih ispaša, ukoliko ih sopstvenik ne obrađuje sam ili u sopstvenoj režiji i ukoliko njegova egzistencija nije vezana za to zemljište; f) ukmećene krčevine, koje su u gruntovnici upisane kao begluk; g) četvrtarski vinogradi, i h) beglučke zemlje uzete u špekulantske svrhe.35 Navedeni ustupci su rezultat ulaska Jugoslavenske muslimanske organizacije u koalicionu vladu Nikole Pašića od 26. marta 1921. godine. Takođe, 12. maja 1921. godine, nakon višemjesečnih pregovora donešena je Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u BiH. Ovom Uredbom likvidiraju se svi kmetovski odnosi u Bosni i Hercegovini za iznos od 255. 000 dinara. Do navedene sume se došlo tako što se
775.233 hektra množilo sa 329 dinara po hektaru te se tako dobija spomenuti iznos. Iako predviđenom odštetom nisu bili zadovoljni bošnjački (muslimanski) politički krugovi, kao ni zemljoposjednici, oni su je prihvatili prvenstveno iz razloga što su
ranije spomenutom izmjenom Uredbe o beglučkim zemljama sačuvli oko 150. 000 hektara zemlje koja je trebala biti obuhvaćena uredbom od 14. februara 1920. godine.36
Sama odšteta se isplaćivala prema degresivnoj skali u kome su oni sa najmanjim porezom (do 40 kruna) dobijali i do četiri puta veći iznos od onih sa najvećim porezom (preko 6.000 kruna). Isto tako su bili privilegovani i pri samoj isplati odštete. Usljed brojčane dominacije vlasnika iz prve kategorije – oko 11. 000 posjednika došlo je do još izraženije devalvacije posjeda ekonomski moćnijih vlasnika koji su dobili samo 14-15 % od predviđenog iznosa u gotovu novcu. Iako, ova mjera izgleda opravdana sa socijalnog stanovišta, ona je u sebi sadržavala zamku koja je smanjenim iznosom i razbijenim sistemom naplate onemogućavala bosanske zemljoposjednike da dobijanjem veće nadoknade izvrše transformaciju u neki obrt, tako da se ustvari nastavlja ona izražena nacionalno-ekonomska zloupotreba agrarne reforme.37 Treba napomenuti činjenicu da je agrarna reforma u Bosni i Hercegovini cjeloukupno realizovana uz odštetu iz državnog budžeta, što nije slučaj sa ostalim dijelovima monarhije gdje su u tome učestvovali i agrarni interesanti. Od pomenute sume (255. 000 dinara), Agrarnoj direkciji u Sarajevu daje se odmah na raspolaganje 60 milijardi dinara u gotovu i to: 1. Da se likvidiraju u potpunosti kmetski odnosi prema onim posjednicima koji su na ime zemljarine plaćali do 40 kruna; 2. Da se da predujam ostalim “najpotrebnijim sopstvenicima.” Preostalih 195.000.000 dinara isplatit će se “kad se ustanovi suma, koja pripada sopstvenicima i to: dve trećine u obligacijama, a jedna trećina u gotovom, i to najkasnije do 15. juna 1922. godine.” Rok za otplatu je uz 4% kamate bio 50 godina.38 Sa druge strane, postavlja se pitanje da li su zemljovlasnici koji su plaćali porez do 40 kruna zemljoposjednici, ili su oni sa tim prihodom bili na ivici egzistencije prije navedenih mjera od strane države (socijalna kategorija). Vrijednost zemlje koja je isplaćena na ovaj način bila je desetak puta manja od tržišne u trenutku donošenja Uredbe. Ovom uredbom (čl. 4.) likvidiraju se odnosi na beglučkim zemljama (čl. 2., 4. i 5. Uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama od 12. maja 1921.) plaćanjem naseljenih begluka po dvostrukoj katastarskoj vrijednosti. Za tu svrhu određena je suma od 25 miliona dinara, s tim da se ona može povećati ako se ukaže potreba. Navedena suma je, prema ovoj uredbi, trebala biti položena kod Agrarne direkcije u Sarajevu do 15. juna 1922. godine.39 Međutim, ovom Uredbom likvidirani su “kmetski odnosi”, ali, kada je u pitanju beglučka zemlja, ona će biti predmetom novih zakonodavnih akata države. Na taj način državni organi su još u predvidovdanskom (predparlamentarnom) sistemu sproveli agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini.