IZVOR: Enes Durmišević SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DVORSKA KANCELARIJA
Uopćeno posmatrajući, bosanska srednjovjekovna pravna pismenost i pravna
misao razvijala se kao i u drugim južnoslavenskim srednjovjekovnim državama.
Koliko je ona bila originalna, a koliko je preuzimana iz neposrednog okruženja, to
je veoma teško utvrditi.
Nesporno je da su uticaji postojali. Po svemu sudeći, tokom
trajanja bosanske srednjovjekovne države pisanih tekstova, pa i pravnih, moralo je
biti više, međutim, do nas su dospjeli samo ostaci ove pismenosti.
Kad govorimo o glagoljici, glagoljska tradicija u bosanskim spomenicima
nesporno postoji, pa se može reći da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne
pismenosti bila glagoljska
. Nažalost, sačuvano je voma malo spomenika glagoljaške
pismenosti u Bosni. Tu se, u prvom redu misli na dva rukopisa Apostola u
fragmentima iz XII stoljeća, Grškovićev odlomak (ima samo dva lista) i Mihanovićev
odlomak (jedan list), koji nesporno svjedoče o glagoljaškoj pismenosti u Bosni i
Humu.
Ova dva spomenika pisani su poluoblom glagoljicom, koja se transformirala
iz oble (istočne), u uglastu (zapadnu) glagoljicu, pa se zbog te osobenosti često
naziva i bosanskom glagoljicom. Ovoj grupi starijih glagoljskih rukopisa po svojim
jezičkim i paleografskim osobinama, pridružuje se i Splitski odlomak, koji je također
napisan bosanskom glagoljicom.
Najpoznatiji spomenik glagoljaške pismenosti u Bosni predstavlja Hrvojev misal,
veoma reprezentativan, bogato iluminiran i nazvan po velikom vojvodi Hrvoju
Vukčiću Hrvatiniću, koji je pisan uglastom glagoljicom početkom XV stoljeća.
Napisan je između 1403. i 1415. godine, sadrži 247 listova, a napisao ga je dijak
Butko.
Naravno, najviše spomenika srednjovjekovne bosanske pismenosti napisano
je na (bosanskoj) ćirilici, koja je na bosanskim prostorima zadobila određene
karakteristike i najčešće se zove bosančicom.
Ovim pismom napisane su tri velike
grupe spomenika: crkveni rukopisi (knjige) i nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve
i dr.), administrativni, pravni akti, (povelje i pisma) i epigrafski natpisi (najviše
na srednjovjekovnim bosanskim stećcima i građevinama). Najpoznatija mjesta
lapidarnih (uklesanih u kamen) natpisa (epitafa) bila su u Humu i srednjoj, banskoj
Bosni.
Jezik bosanskih povelja i svih pravnih spisa bio je živi narodni govor, dok je
ovo pismo bilo najbolji pokazatelj razvoja u grafiji bosanske ćirilice (bosančice).
Nesporna je činjenica da je proces južnoslavenske ćiriličke pismenosti imao
jedinstven razvoj, ali je ćirilica, uprkos zajedničkom razvitku, na pojedinim
područjima južnoslavenskih prostora, u skladu sa različitim kulturno-historijskim
uvjetima, sticala zasebna obilježja u jezičkom, morfološkom i grafijskom pogledu.
Zahvaljujući takvim specifičnostima, a posebno različitim grafijskim rješenjima
i razvitku grafije, u ćiriličkim spomenicima na području Bosne, Huma, Duklje i
srednje Dalmacije, u periodu od kraja XII i prvoj polovini XIII stoljeća, u literaturi je
stvoren pojam zapadnog područja ćirilice. Ovo područje dalje se razvilo i možemo
govoriti o dalmatinskoj i bosanskoj ćirilici. Po nekim autorima, ključnu ulogu u
razvitku ove ćiriličke pismenosti imala je bosanska ćirilica.
Ključna karakteristika sveukupne ćiriličke pismenosti na bosansko-humskom
području jeste težnja prema jednostavnoj grafiji i oblicima, te veoma jak uticaj
čistog narodnog govora koji se može prepoznati u bosanskim poveljama.
Svi ovi akti izdavani u bosanskim kancelarijama srednjovjekovnih bosanskih
vladara bili su pisani ćirilicom, koja je u Bosni dobila i neke specifične oblike pa
je i nazvana bosanskom brzopisnom ćirilicom ili bosančicom (bosanica).
Padom
Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, bosančica će nastaviti svoju egzistenciju
među muslimanskim stanovništvom. Ona se koristi, najčešće, u korespondenciji
sa Dubrovnikom, tako da su pojedini sandžak-bezi u Bosni imali u svojim
kancelarijama dijake koji su nastavili njegovati ovo pismo. Bila je to brzopisna
ćirilica (minuskula) koja je korištena u bosanskoj kancelariji bosanskih vladara i
kancelarijama bosanskih vlastelina.
Brzopisnom ćirilicom je Mahmud-paša Anđelović, osmanski vojskovođa,
izvijestio Mehmeda II Fatiha o osvojenju Jajca, 19. juna 1463. godine. Tako je u
službi hercegovačkog sandžak-bega, Hamza-bega, radio dijak Radoje, koji je
obavljao pisarske poslove brzopisnom ćirilicom, u sedmoj deceniji XV stoljeća,
neposredno nakon osmanskog zauzimanja Bosne. Pismo je napisano 1473. godine.
(Po zapoviedi gospodara mi Hamza-bega, ja Radoja diak ovo napisah). I vojvoda Isabeg Ishaković, osnivač Sarajeva, imao je u svojoj kancelariji dvojicu dijaka, Heraka
Vraneša i Mihaila, za koje se pretpostavlja da su bili bosanski krstjani.
U sljedećem, XVI stoljeću, Ahmed-paša Hercegović (1459-1518), najmlađi sin
hercega Stjepana Vukčića Kosače, tada visoki funkcioner osmanskog dvora, 1503.
godine piše pismo Dubrovčanima brzopisnom ćirilicom (bosančicom).
Poznato je
da su i na dvoru bosanskog sandžak-bega, Gazi Husrev-bega u Sarajevu, pisari pisali
bosansku ćirilicu. S obzirom da je i bosanski jezik postao jedan od diplomatskih
jezika Osmanskog carstva, odgovarajuća kancelarija postojala je i u Istanbulu.
Ovo pismo će biti sačuvano i korišteno sve do polovine XX stoljeća unutar
bosanskog muslimanskog plemstva, begova. Oni ga koriste, kako u međusobnoj
pismenoj komunikaciji tako i u prepisci sa Dubrovčanima. Stoga se s pravom, ovo
pismo naziva i begovsko pismo ili begovica. Posljednji sačuvani tekst napisan ovim
pismom je pismo Muhameda Čengića iz Foče od 5. aprila 1953. godine. Jasno je da
je ovo pismo brižno čuvano i njegovano u porodičnom krugu bošnjačkog plemstva
i tako preživjelo više od pola milenija