IZVOR:
Jezik i identitet slavenskih muslimana:
Bošnjaci između lingvistike i politike
Hanka Vajzović
Gorancima je povijesno stanište Gora (otud se tako i nazivaju)
– područje na obroncima Šar-planine, smješteno u manjem džepu na
tromeđi Makedonije, Albanije i Kosova. Na islam su, smatra se, prešli
tokom 17. i 18. stoljeća. Da su odani vjeri (muslimani – suniti), može
se zaključiti i po činjenici da svako selo ima svoju džamiju. Zbog
geopolitičkog položaja i slabijih komunikacija uspješno su odolijevali
pokušajima asimilacije, te tako očuvali svoj identitet i svoj jezik. Danas
Goranci žive u oko dvadesetak naseljenih mjesta na Kosovu, ali ih ima
nastanjenih i u desetak sela u sjevernom graničnom području Albanije.
Ukupno ih, prema nekim podacima, ima oko 40.000, mada ih se, iz poz
znatih političkih razloga i zbog teških ekonomskih prilika, veliki broj
iseljava i živi kao dijaspora u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini,
zemljama Zapadne Evrope. Budući da sebe nazivaju Goranima, Gorancima, Našincima (nikada Torbešima), u pravilu ne prihvataju da ih se
smatra Albancima ili pogrdno muslimanskim Šiptarima, Makedoncima,
Srbima, pa većinom ni Bošnjacima. Takva i drukčija nacionalna ime
na smatraju opravdanim samo u značenju državljanstva, ne i u etničkom
pogledu. Drugi ih ponekad identifikuju sa Pomacima ili ih ipak nazivaju
i Torbešima (u pravilu s prizvukom pežorativnosti), mada se prema
prilikama “na terenu” ne može pouzdano zaključiti da li se Gorani i Tor
beši doživljavaju kao jedno isto (isto označeno, sinonimski odnos poput
Bošnjaci / Muslimani) ili su Torbeši širi pojam, a Goranci neka vrsta nji
hovoga “ogranka” (odnos kao Bošnjaci: Sandžaklije), pa čak ni u kakvoj
su relaciji Goranci i Pomaci: jesu li to dva naroda iste vjere ili su Goranci
tek oni Pomaci koji su povijesno stacionirani na Gori i tradicionalno ve
zani za tu enklavu
Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme postoje, dakle, političke ten
dencije da se Goranci proglase sunarodnjacima Bošnjaka (što je za ovaj
rad važna okolnost), pa se štaviše, prema nekim podacima, jedan broj
njih nakon rata na Kosovu tako i izjašnjava. Tu bi činjenicu (ako je
podatak sa terena pouzdan) bilo teško racionalno prihvatiti, budući da se
između Gorana i Bošnjaka, osim slavenskih korijena i islama ne može
naći kakav drugi zajednički sadržatelj – gledano geopolitički, etnički,
kulturološki, lingvistički. Istina, u nedostatku drugih znanstvenih argu
menata, njihova se zajednička spona traži u bogumilstvu, što bi, sve i
da jest dokazivo, danas – s obzirom na vremensku distancu i
teorije o
savremenim nacijama, pogotovo na Balkanu – bilo također teško pri
hvatljivo ako se uzmu u obzir razlike u svim odrednicama kojima se da
nas determiniraju odjelite etnonacionalne skupine. Jer, kako, primjerice,
pod jedan etnos dovoditi Gorane i Bošnjake, ako jezik prvih (za razliku
od jezika drugih) čak ni u jugoslavenskom periodu (kad se i definiraju,
predefiniraju ili iznova stvaraju moderne nacije) nije bio srpskohrvatski,
već je i prije i danas zapravo poseban varijetet makedonskog ili, moglo
bi se reći, arhaičnog srpsko-makedonskog idioma (koji nije jednak ni
srpskom ni makedonskom – mjereno stepenom razumljivosti), a oni ga
sami nazivaju naš – goranski ili našinski jezik, pa onda i sebe otud nazi
vaju također Našincima.
Pomaci su (jednako kao i Gorani) također manjinska muslimanska
etnička grupa Južnih Slavena, koja je, za razliku od teritorijalno koncen
triranih Goranaca, uglavnom razasuta po različitim državama, pa ih ima
(u manjim enklavama ili izmiješanih sa drugim narodima) na prostoru
jugoistočne i sjeverne Bugarske, Kosova, Makedonije, sjeverne Grčke,
čak i Albanije i Turske. U različitim ih sredinama različito nazivaju, po
nekad ih, rekli smo, identifikujući sa Goranima, ponegdje sa Torbešima,
ali i sa Bugarima ili Turcima, vrlo različito tumačeći pritom i njihovo
porijeklo (bogumilsko, ilirsko, južnoslavensko, tursko) i etimone isko�
rištene u onimizaciji na temelju kojih se pokušavaju različitim leksičkosemantičkim interpretacijama spoznati ili tumačiti povijesne činjenice
vezane za porijeklo i kulturu ovih etničkih skupina (npr. pomak se
tumači kao “pomagač,” torbeš kao izvedenica od tur. torba ili od dörtbeş
i slično).
Jezik Pomaka je (za razliku od jezika Bošnjaka) očito sličan jeziku
Goranaca (samo sa manje elemenata srpskog, a više osobina bugarskog
ili makedonskog) – što bi komunikacijski podrazumijevalo i visok stepen
njihove međusobne razumljivosti (vjerovatno kao usporedba srpskog i
hrvatskog ili slično), ali uz logične ili očekivane dijalekatske razlike
uvjetovane utjecajem jezika sredine (interferencija sa makedonskim,
bugarskim, albanskim, grčkim, turskim – zavisno gdje su se pripadnici
ovih naroda nastanili). Do takvoga se zaključka može doći i teoretski
(kontaktna lingvistika) i na osnovu propitivanja mišljenja pripadnika tih
(ili toga) naroda, kao i analizom određenih jezičkih osobenosti. U tom
se pogledu opet zanimljivim čini osvrt na stavove učesnika različitih fo
ruma, iz kojih se razaznaje, reklo bi se, neočekivan interes za temu: Po-
maci, Goranci i Bosanci / Bošnjaci.
Iz debate o porijeklu i autentičnosti ovih naroda, u kojoj sadašnje generacije iznose svoje stavove (i o sebi
i jedni o drugima), ilustrativni su, sa stajališta savremenih društvenopolitičkih prilika i odnosa, neki inserti koji su ovdje izvorno preuzeti i
iz kojih je gotovo nepogrešivo moguće detektovati i nacionalno-vjersku
pripadnost autora, ali i njihova različita politička opredjeljenja.
Među etničkim skupinama slavenskih muslimana (kao, uostalom,
i među drugim narodima) oduvijek je bilo i negiranja i svojatanja, i po
kušaja asimilacije i svjesnog distanciranja. Danas je to, čini se, naročito
izraženo, zasigurno više kao sredstvo u funkciji ostvarivanja političkih
ciljeva negoli kao znanstveni pristup rasvjetljavanju povijesnih činjenica
i stvarnoga stanja. Takve su pojave razumljivo više izražene kod manjin
skih naroda nego kod već afirmiranih velikih evropskih ili svjetskih na
cija (nacija = država), što je i očekivano ako se uzme u obzir nesigurnost
etničkih manjina i njihov strah od potčinjavanja u situaciji kad nemaju
svoju državu ili kad ne žive u matičnoj državi.