Istočno pitanje-Bosna je kao granična zemlja Osmanskog carstva prema kršćanskom Zapadu od početka bila obuhvaćena takozvanim "istočnim pitanjem"…"

Bosna je kao granična zemlja Osmanskog carstva prema kršćanskom Zapadu od početka bila obuhvaćena takozvanim “istočnim pitanjem” (res Orientales). Sam termin “istočno pitanje” upotrijebljen je u Europskom diplomatskom rječniku prvi put na zasjedanju Svete alijanse u Veroni 1822, povodom grčkog ustanka 1821. godine.
Historijski gledano, istočno se pitanje postavilo daleko ranije pa se odatle u literaturi različito shvata i definira. U najširem smislu, istočno se pitanje shvata i definira kao historija odnosa islama i kršćanske Europe, odnosno kao “problem napredovanja susjednih naroda na štetu muslimanskih naroda”.
Već je jedan od poznatih njemačkih osmanista (Johann Wilhelm Zinkeisen) sveo 1855. “istočno pitanje” na problem koji se tiče postanka, opstanka i budućnosti O.C., “koja se kao neka kob uvukla među Europske države”. Sedamdeset godina kasnije, Vasilj Popović je istočno pitanje ograničio na problem opstanka O.C. na Balkanskom poluotoku i u istočnom Sredozemlju (Levantu). To bi ustvari bila “najmlađa faza” stoljetnih borbi između Azije i Europe na njihovim najosjetljivijim dodirnim tačkama, kao što su moreuzi, Bosfor i Dardaneli, egejski i istočno—sredozemni otoci prema oblastima Sirije, Libana i Palestine (états du Levant).
Najveći broj pisaca, posebno savremenih, istočno pitanje shvata i definira kao problem popunjavanja praznine koja je u geopolitičkom prostoru nastajala postepenim slabljenjem i povlačenjem Osmanske carevine iz srednje i istočne Europe. U tom se smislu istočno pitanje ograničava na diplomatsku borbu Rusije i velikih Europskih sila za “osmansku baštinu”.
Tako shvaćeno istočno pitanje je stvarno otvoreno Kučuk—Kajnardžijskim mirom 1774, kojim je okončan šestogodišnji rusko—osmanski rat. Kao diplomatsko pitanje opstanka i nasljedstva Osmanske države na Balkanu i Levantu, istočno je pitanje obuhvatalo kompleks problema i događaja u vremenu od druge polovine XVIII do prvih decenija XX stoljeća. Tu, prije svega, spadaju odnosi Porte sa Europskim silama, koje su u svojoj imperijalističkoj ekspanziji nastojale svaka za sebe otkinuti što veći i značajniji dio osmanskog nasljedstva.
Ovi se odnosi prepliću sa evolucijom unutrašnjih prilika u Carstvu. U to vrijeme unutar Carstva dolazi do očitog razgrađivanja i dekadencije njegove klasične državne i društvene organizacije. Istovremeno se na Balkanu i u arapskim zemljama Carstva, prije svega u Egiptu, javljaju ustanci i oslobodilački pokreti. U to se upliću velike Europske sile, koje usljed međusobnog rivalstva svoju ekspanzionističku politiku i ciljeve na Balkanu i Bliskom istoku često prikrivaju navodnom brigom za položaj potčinjenih naroda u Carstvu.