Dubički rat-kako su Bošnjaci branili granice Bosne !



Iskustvima iz ratova tokom 17. i 18. stoljeća Bošnjaci su bili odlučni da brane granice Bosne. To će pokazati i u Dubičkom ratu bez obzira na odnos sultana spram njihovih vapaja za Dubički rat i Svištovski mir (1788.-1791.) Nakon skoro pola stoljeća mira došlo je do novog austrijsko–ruskog rata protiv Osmanskog carstva (trećeg po redu u 18. stoljeću) 1788. Ovaj rat je počeo napadom austrijske vojske na pogranične gradove i utvrđenja Bosanskog ejaleta: Bosansku Gradišku, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Drežnik–Grad i Cetin–Grad. Posebno se austrijskoj vojsci oduprla posada Dubice, te je tek poslije trećeg napada morala grad predati nadmoćnoj austrijskoj vojci, pa je u narodnoj tradiciji ovaj rat u Bosni nazvan Dubičkim ratom. Austrija je Porti objavila rat 8. 02. 1788. Car Josip II uputio je u Bosanski ejalet dvije proklamacije: jednu kršćanima (pozivajući ih da mu se pridruže) i drugu muslimanimaBošnjacima.
U drugoj proklamaciji je pisalo: Ko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito se sustegao od neprijateljstava protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njegovom upravom. Slična obećanja upućena su jeničarima, spahijama i ostalim vojnim pripadnicima.

Austrijanci su rasporedili snage od 39.000 ljudi duž ličko–dalmatinsko––slavonske granice do Dubice, te 12.000 ljudi od B. Gradiške do Šapca. Austrijancima je prešao i jedan broj kršćanskog stanovništva. Ove snage, na čelu sa princom Lihtenštajnom, opsjele su Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. Valija Bećir–paša sa oko 2.000 ljudi organizirao je odbranu. Nezadovoljne učinkom svojih snaga, koje su do ljeta uspjele zauzeti samo Drežnik, austrijske vlasti su za glavnokomandujućeg postavile generala Laudena, koji je sa svojim snagama opkolio prvo Dubicu (26.8.1788), a onda i Novi (3. 10), da bi ih potom i zauzeo.

Nezadovoljna učinkom valije Bećir–paše, koji se praktično pomirio sa porazom, Porta je postavila novog namjesnika Arslan–Mehmed–pašu, koji takođe nije izvršio svoje zadatke. Austrijska vojska je u međuvremenu zauzela B. Gradišku. Branioci su zatražili pomoć od
Porte koja nije stigla. Sultanova poruka je bila jasna. Da li se sultana ticala Bosna i sudbina njenog stanovništva? Šta je poručio braniocima Bosne ?

Nastojeći da suzbije dalji prodor austrijske vojske Porta je imenovala novog valiju Mehmed– pašu Miralema, ali ni on nije pokazao potrebne sposobnosti, tako da je za novog namjesnika – bosanskog vezira postavljen hadži Salih–paša koji je u Travnik stigao februara 1790. godine.

Odmah je pozvao kapetane i ajane na dogovor, proglasio opću mobilizaciju vojske koja se trebala okupiti do sredine jula 1790. Međutim, do aktiviranja ovih snaga nije došlo. Smrću Josifa II, stekli su se uvjeti za zaključenje mira, uz posredovanje pruskog kralja Fridriha Velikog. Habzburškom se caru žurilo da sklopi mir.

Iz Italije, gdje se nalazio, izdao je energičnu naredbu da se mir odmah zaključi kako bi se austrijsko oružje upotrijebilo protiv Francuske, u kojoj su bili ugroženi njegova sestra Marija Antoaneta i njegov šurjak francuski kralj Luj XVI.

Poslije izričite careve naredbe ugovor o miru je zaključen u Svištovu (na Dunavu u Bugarskoj) 3. 08. 1791. godine i stupio na snagu 4. 8. 1791. Čim je mirovni ugovor potpisan sultan je izdao ferman kojim je zabranjeno islamskoj vojsci, raspoređenoj na granici sa Austrijom, da preduzima vojne napade, ili čini kakva

neprijateljstva, te do predaje zauzetih krajeva da niko ni korak ne ide naprijed, i da se toga svak mora pridržavati. Poslije Svištovskog mira Austrija nikada više nije učestvovala u ratovima koje je Rusija vodila protiv O.C. tokom 19. i 20 stoljeća.

Prvim članom mirovnog ugovora zaključenim između Austrije i O.C. u Svištovu od 4. 8. 1791. je dogovorena amnestija za sva neprijateljstva, nasilja i nepravde koje su za vrijeme rata učinili vazali ili podanici jedne ili druge sile koje su ratovale, a naročito za stanovnike Crne Gore, Bosne, Srbije, Vlaške i Moldavije. Oni su se mogli slobodno vratiti u svoje zavičaje i uživati sva svoja prava.

Iako je u načelu bilo zaključeno da se granica određuje u svim predjelima kako je to bilo prije početka rata, ipak je Osmansko carstvo pristalo da se Cetingrad i krajevi oko Rakovice, Drežnik-Grada i Lapca pripoje Habzburškoj monarhiji. Tada se iselilo 818 pravoslavnih porodica iz Osmanskog carstva jer nisu smjeli da se zadrže u Osmanskom carstvu protiv koga su se borili. Sa njima se iselilo i svećenstvo, i to 29 svjetovnih svećenika i 27 kaluđera. Kada je cetingradski kraj ustupljen Austriji, mnogi Cetingrađani su se naselili u Todorovu i njegovoj okolini. Austrija je pristala da Osmanskom carstvu vrati Berbir, Dubicu i Novi koje je držala u svom posjedu.
Za primopredaju tvrđava, palanki i ostalih mjesta na bosanskoj granici bili su određeni Smail Ismet-efendija, bivši janjičarski kjatib, a od visokih činovnika Carskog divana, mimar Hafiz Ibrahim-efendija i Abdurahman-efendija, uvaženi muderiz i zamjenik glavnog neimara. Imali su zadatak da vrše nadzor na primljenim

tvrđavama. Komisija za razgraničenje je već 31. oktobra 1791. bila na granici, ali do predaje tvrđava nije došlo jer se Austrija nije žurila da vrati važne tvrđave.
Mirovnim ugovorom Austrija se obavezala da će sve tvrđave, palanke i ostala mjesta koja su austrijski vojnici zaposjeli na 60 dana prije zaključenja primirja napustiti i predati osmanskim vlastima. Komisiji koje je imenovalo Osmansko carstvo bilo je naređeno da konstatuje zatečeno stanje, da popiše topove, skladišta municije i ostalu ratnu opremu i da sve to odmah zavede u deftere. Trebalo je da komisija razvrsta šta je od toga pripadalo Osmanskom carstvu, a šta Austriji; posebno je trebalo sudski jasno utvrditi granicu.

Ugovorom o miru riješeno je i pitanje zarobljenika. Po odredbama mirovnog ugovora trebalo je sve zarobljenike razmijeniti bez ikakve nadoknade, i to u roku od dva mjeseca, pa je sultan fermanom od 4. februara 1792. naredio svim kadijama Bosanskog ejaleta da to sprovedu. U fermanu je stajalo da kada se pronađu svi ti zarobljenici, kako oni po tamnicama tako i oni koje drže odgovorni ljudi ejaleta u svojim rukama, kao i kod pojedinaca, oslobodiće se i izvesti na mejdan, pa prema važećim pravilima osim onih koji su dobrovoljno primili islam, sve ostale koji su i dalje ostali kršćani, muškarci i žene, mlado i staro, u navedenom roku osloboditi iz ropstva, vratiti i predati Austriji, tako da ni jedan ne ostane u ropstvu.

I islamski zarobljenici koji su se nalazili u rukama Austrije, osim onih koji su, sačuvaj nas Bože, postali kršćani, svi muškarci i žene, staro i mlado, moraju se vratiti i predati Osmanskom carstvu. Iako je Cetingrad zaposjednut nešto manje od dva mjeseca prije zaključenja primirja, Osmansko carstvo je ipak pristalo da taj kraj ustupi Austriji i na taj način za duže vrijeme dovede do vrlo velikog neraspoloženja Bošnjaka prema Porti, kao i da se u Bosni učvrsti nepovjerenje prema istanbulskim vlastima koja se olako odriče bosanske teritorije. Nisu bosanski Krajišnici lako pristali da se Austriji ustupi ovaj kraj. Poslovi oko razgraničenja teritorija su se odvijali otežano tako da je granična linija povučena tek pred kraj 1796. Preko Vaganca i ličkog Petrovog Sela ulazi u područje istočne padine planine Plješevice. Tu prolazi istočnim rubom oslobođenog Izačića i preko Skočaja izbija nadomak Bihaća. Tako je poslije dva stoljeća čestih ratovanja na teritoriji Bosanskog ejaleta dugotrajni mir, bar kada su pogranični sukobi u pitanju.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.