Ilustrativni prikaz borbe sa Bosanskohercegovačkog ustanka

Historijom-Bosanskohercegovački ustanak (1875.-1878.)

Najveći značaj za dalja zbivanja u B. vilajetu imao je bosanskohercegovački ustanak koji je trajao od 1875. do 1878. Započeo je u Hercegovini da bi zatim zahvatio dijelove zapadne i istočne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske.

Ovaj ustanak je pokrenuo složeno istočno pitanje (tj. pitanje dalje sudbine Europskih prostora O.C). On je takođe izazvao rat Srbije i C. Gore (1876), a potom i Rusije (1877) protiv O.C. Ta zbivanja aktivirala su cjelokupnu europsku diplomaciju i postavila pitanje opstanka O.C.


Socijalni ciljevi ustanka na području Vilajeta su rušenje postojećeg agrarnog sistema i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda (što ovaj ustanak čini seljačkim). Politički pak, ciljevi bili su oslobađanje od osmanske vlasti i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom.

Nastojanja da se ovaj pokret postavi na širu platformu uključivanjem bosanskih muslimana i da se tako zadrži teritorijalna i administrativna cjelovitost BiH nisu uspjeli. Na Kosijerevskoj skupštini je odnijela prevagu crnogorska struja, koja nije dozvolila stvaranje “provizorne vlade” Hercegovine, a njenog zagovornika Miću Ljubibratića je udaljila iz redova ustanika.


Za razliku od ove, Jamnička skupština iz decembra 1875. nastojala je da ujedini sve ustanike. Nakon što su Srbija i Crna Gora objavile rat Porti (u proljeće 1876) ustaničko vođstvo je proglasilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom koja je Mileta Despotovića uputila za komandanta ustaničkih snaga u Bosni, a u isto vrijeme su hercegovački ustanici proglasili ujedinjenje sa Crnom Gorom i bili uključeni u crnogorsku vojsku.


Međutim, porazom ustanika u Crnim potocima od 4. 08. 1877., bosanski ustanak je dospio u krizu iz koje se više nije mogao podići i postići raniji domet. U međuvremenu je ustanak izgubio oslonac i na službenu srpsku vladu, pa su ustanici uz pomoć slavjanofilskih krugova krajem septembra 1877. osnovali privremenu vladu na čelu sa Rusom Vladimirom Joninom.

Time je ustanak nastavio da egzistira, ali su se sva pitanja daljeg razvoja događaja u vezi sa Bosnom i Hercegovinom već nalazila u rukama velikih sila. Bosanskohercegovački ustanak (1875–1878) bio je sukob sa velikim razmjerama.


Smatra se da je za tri godine njegovog trajanja samo iz Bosanskog vilajeta stradalo oko 150.000 ljudi. Pratila su ga i ogromna materijalna razaranja, glad i druge teškoće. Iz Vilajeta je na prostor A–U prebjeglo od 150.000 do 200.000 ljudi. Po tim svojim dimenzijama ovaj ustanak je naišao na snažan odjek i punu solidarnost koja se ogledala u pružanju različitih vrsta pomoći i podrške ustanicima i izbjeglicama.


U Europskim diplomatskim zbivanjima za dalju sudbinu BiH prevagnula je zainteresiranost A–U koja datira iz ranijeg perioda. Naime, Austrija je još od 18. stoljeća kao učesnik u podjeli interesnih sfera na Balkanu, nastojala dobiti BiH. A-U je od 1815. bila prisutna na ovom području ne samo kao politički već i kao važan ekonomski faktor. Uspostavila je mrežu konzulata u drugoj polovini 19. stoljeća i pomno je pratila sva zbivanja.

Trgovinskim ugovorom iz 1862. dobila je od O.C. privilegovan status na području Vilajeta. Zatim je nizom bilateralnih ugovora sa Rusijom (Berlinski memorandum i Rajhštatski dogovor iz 1876. te Budimpeštanska kovencija iz 1877) uspjela od nje, kao glavnog konkurenta, dobiti saglasnost da u pogodnom trenutku može zauzeti BiH.


Pod utjecajem Srbije ustaničko vođstvo je donijelo memorandum, koji je upućen svim Europskim silama, da se Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori, ili da BiH dobije autonomiju u okviru O.C., što se smatralo prijelaznim rješenjem na putu njenog konačnog prisjedinjenja Srbiji. Europske velesile Velika Britanija, Francuska i Njemačko carstvo su do izbijanja bosanskohercegovačkog ustanka (1875–1878), podržavale opstanak Osmanskog carstva i tako sprječavale njegovu podjelu.

Od tada su promijenile stav i nisu podržavale po svaku cijenu cjelovitost Osmanskog carstva. Pokušavale su da nagodbama ostvare svoje pretenzije na ovom prevažnom strategijskom području za Europu i Aziju. Konačna odluka o daljoj sudbini Bosne i Hercegovine donijeta je na kongresu Europskih sila u Berlinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *