“Kažu da je fes kao dio muslimanske nošnje u BiH uveden nakon ukidanja janjičara 1826. I nije to baš tako lahko išlo, trebalo je proći puno vakta i zemana pa da ga muslimani prihvate kao dio svoje nošnje i kako bi prerastao u tradiciju. I ta se tradicija održala sve do iza Drugog svj. rata kada je nova vlast fes kao dio nošnje potiskivala na sve moguće načine. I u tome je uspjela. Ali što bi ono rekli “kako došlo tako i otišlo”.
I nije bilo niti jednog Bošnjaka koji je držao do svog ugleda a da nije, kao dio nošnje, imao fes. Tako prije sto i nešto godina nasta i ona čuvena pjesma “Crven fesić nano”.
Opjevaše ga i uvedoše u historiju mlade i lijepe bosanske djevojke, nakićene i nagizdane đerdanima i merdžanima ko trešnja proljetnim beharom, obučene u svilu i kadifu, dok su im se na čelu presijavali, i zveckali dukati ko praporci, a one lijepe da ljepše ne mogu biti ko šećerleme i još pune čežnje za momcima.
Ma, bezbeli, nije ti ga njima bilo do tog kitanog fesa niti ih je bilo briga je li on nakrivljen ili nije već je to bio samo izgovor da lakše dođu do srca vlasnika fesa. Neki su ga koristili samo u svečanim prilikama kao što su svadbe, pohođani, džume, pazarni dani itd. I za te prilike fes bi se posebno “ukalufio”, stavljao bi se na drveni kaluf da se što bolje učvrsti”