Ekonomska politika AU i privredni razvoj Bosne !



Austrougarska okupacija u Bosni i Hercegovini je zatekla veoma zaostalu privredu i nizak nivo privrednog razvoja. Dominirala je poljoprivreda, kojom se bavilo između 80% i 90% stanovništva. Poljoprivredom su se bavili čak i neki stanovnici tri iole veća grada, Sarajeva, Banja Luke i Mostara.
Agrarni odnosi su bili neriješeni i zapravo je agrarno pitanje bilo jedno od najznačajnijih pitanja uopšte u Bosni i Hercegovini. Industrija se tek počela pojavljivati u posljednjim godinama osmanske vladavine, tako da je Austro-
Ugarska tek trebala industrijalizirati ovu pokrajinu. U osnovi, dolazak Austro-Ugarske ustvari je značio i postepeni prelazak na kapitalistički sistem, mada se on sporo uvodio. Osnova austrougarske politike bilo je iskorištavanje rudnih i drugih prirodnih bogatstava zemlje, a vodilja je bila da se troškovi uprave u što većoj mjeri podmiruju zemaljskim prihodima.
Trgovina
Trgovina je bila značajna privredna djelatnost i u osmanskom periodu. U austrougarskom periodu, glavni izvozni artikli bili su drvo i proizvodi drvne industrije, stoka i stočarski proizvodi, šljive, duhan, hemijski proizvodi i rude. Ti predmeti išli su na austrougarsko tržište, a preko njega i na tržište Njemačke, Italije, Britanije, Francuske i drugih zemalja.
U susjedne balkanske zemlje najčešće se izvozila željezna ruda. Sa druge strane, uvozili su se uglavnom gotovi proizvodi, vrlo često od onih sirovina koje su bile predmet izvoza. Količinski gledano, izvoz je tri puta bio veći od uvoza, ali po novčanoj vrijednosti uvoz je bio veći od izvoza, što znači da je Bosna i Hercegovina imala negativan vanjskotrgovački bilans.
Uvozno-izvoznom trgovinom su se najčešće bavili pravoslavni i jevrejski trgovci, te u manjoj mjeri muslimani, a Sarajevo je bilo najznačajniji trgovački centar.
Komunikacije
Veoma značajno za Bosnu i Hercegovinu bilo je uključenje u austrougarsko zajedničko carinsko područje (1. januara 1880). Za potrebe privrednog razvijanja Bosne i Hercegovine, važno je bilo povezati zemlju cestovno-željezničkom mrežom. Ona je do 1878. bila prilično siromašna sa tek oko 100 kilometara pruge. Austrougarska politika gradnje željeznica često je bila predmet spora dvije države Monarhije, jer su koncesije nad željeznicama bile veoma značajne iz političkih i ekonomskih razloga.
Okupaciona uprava je uspjela izgraditi kakvu-takvu željezničku mrežu, tako da je glavna željeznica išla linijom Bosanski Brod – Doboj – Sarajevo – Mostar – Metković, dolinom rijeke Bosne i Neretve. Jedan krak pruge se odvajao dolinom Lašve i Vrbasa prema Banja Luci, Jajcu i Bugojnu, a drugi prema sjeveroistočnoj Bosni gdje je otvoren industrijski bazen. Zapadni i jugozapadni dijelovi ostali su slabo povezani sa ostatkom zemlje.
Industrija
Industrijalizacija Bosne i Hercegovine bila je u početku osjetljivo pitanje, jer pojedini krugovi u vrhu Monarhije, čak i sam Kallay, nisu željeli snažnu industrijalizaciju do te mjere da ona postane konkurent austrijskoj i mađarskoj industriji.
Međutim, u praksi se pokazalo nemogućim zemlju unaprijediti bez industrijalizacije. Na prvo mjesto
među industrijskim granama dolazi šumska drvoprerađivačka industrija. Ogromno šumsko bogatstvo Bosne i Hercegovine omogućilo je pokrajini da brzo razbije konkurenciju. U odnosu na austrijsku drvoprerađivačku industriju, bosansko- hercegovačka je svoje proizvode mogla prodavati po 20-25% nižim cijenama.
Vlasti su također pokrenule industriju duhana i soli, budući da su imale monopol nad tom proizvodnjom. Pokreće se i rudarska industrija u značajnoj mjeri, zatim metalurgijska, hemijska, prehrambena, građevinska itd. U odnosu na stanje kakvo je zatekla, Austro-Ugarska je u velikoj mjeri industrijalizirala Bosnu i Hercegovinu. Tome su svakako doprinijele i upotrebe novih tehničkih sredstava i metoda koje domaći čovjek do tada nije poznavao.
Poljoprivreda se također nastojala reformisati, ali je to dosta teško i sporo išlo, budući da se odvijalo u sklopu agrarnih odnosa a oni su se doticali i vjersko-nacionalnih odnosa. Zato je oslobađanje zavisnih seljaka teklo dosta sporo, a postojeće slobodno seljaštvo se također sporo razvijalo. Koncept fakultativnog otkupa nije donio značajnije rezultate u reformi poljoprivrede.
Do 1910, dakle za 32 godine austrougarske uprave i vladavine, još uvijek se 80% stanovništva bavilo poljoprivredom, dok je recimo u državnim i privatnim preduzećima radilo tek 5% stanovništva.
Standard u Bosni i Hercegovini bio je dosta niži nego u drugim dijelovima Monarhije.
Kapital
Za vrijeme okupacione uprave, privatni kapital je teško dolazio u Bosnu i Hercegovinu, jer su se rijetko pronalazili zainteresovani ulagači. Tek u vrijeme ministra Buriana privatni kapital raste, ali veliki udio u tome imala je država. Za dolazak kapitala u Bosnu i Hercegovinu svakako da su najvažnije banke i akcionarska društva. Razvoj bankarstva nije imao povoljne osnove, jer je sedamdesetih godina XIX stoljeća došlo do velikog pada austrijskog i mađarskog bankarstva zbog unutrašnje krize u Monarhiji.
Banke su tada velike zajmove ostavljale za potrebe Monarhije, tako da nisu bile zainteresovane za ulaganja u nova tržišta. Konkretan problem sa Bosnom i Hercegovinom bio je taj što je to još uvijek bila okupirana zemlja, a ne dio Monarhije, pa su se banke teško odlučivale na ulaganja, koja su Bosni i Hercegovini bila prijeko potrebna za privredni razvoj.
Kallay je pokušao uvjeriti najprije Unionbank iz Beča da uloži kapital, ali poslovanja te banke u Bosni i Hercegovini nisu zadovoljila. Tek krajem stoljeća se situacija malo
popravlja, budući da dolazi kapital drugih banaka kao što su Bodencreditanstalt, Wiener Bankverein i Mađarska banka za industriju. Zahvaljujući tim bankama, tačnije njihovom kapitalu od 8 miliona kruna, dolazi do fomiranja privilegovane Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Međutim, i Zemaljska banka je često odbijala dati zajmove Zemaljskoj vladi, pa je na taj način tjerala da traži zajmove izvana.
Do Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini su postojale četiri banke iz Monarhije koje su raspolagale kapitalom od 88 miliona kruna, te 50 domaćih novčanih zavoda sa kapitalom od 43,1 miliona kruna. Od domaćih novčanih zavoda ističe se Prva štediona u Brčkom iz 1889. godine, koja je osnovana od strane većeg broja lokalnih trgovaca u Brčkom, jednom od najpogodnijih tranzitnih centara. Slična društva postojala su i u Banja Luci i Bijeljini. Brčanska štediona je ipak brzo došla u finansijske probleme, pa se 1906. spojila sa Zemaljskom bankom.
Mnogi novčani zavodi su osnovani po vjersko-nacionalnoj osnovi i bili su u vezi sa vodećim političkim strankama. Tako su postojale Hrvatska centralna banka (1907, kapital 2 miliona kruna), Srpska centralna banka (1911, 3 miliona kruna) i Muslimanska centralna banka (1911, 3 miliona kruna).
Kod novčanih zavoda treba još spomenuti i seljačke zadruge, kojih je do 1913. bilo 192, od čega 113 srpskih, 64 hrvatske, 10 njemačkih, 4 bošnjačke i 1 ukrajinska. Iako su srpske bile brojčano najjače, finansijski su prednjačile hrvatske zadruge.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.